Amarcord

BUNARENJE PO SJEĆANJIA (2)

Uz 75. godišnjicu Kinokluba Zagreb

KKZ NA TŽF 14.
Kinoklub Zagreb na Trgu žrtava fašizma 14 bio je, a i danas jest, na ‘strateški’ idealnu mjestu u gradu. Mnogima koji su željeli taj prostor stalno je zapinjao za oko. Tek je dvije tramvajske postaje udaljen od središta grada – ondašnjega Trga Republike ili Trga bana Jelačića danas. Smješten je u prizemlju. Skreneš lijevo u prostranu holu, pored Color foto laboratorija Branka Jerneića, i nosom si pred vratima kluba. Kucneš i otvore ti se, a zatim uski hodničić, u kojem su opet vrata lijevo i desno. Iza onih lijevo – spremište Vladeka Hoholača, u kojemu on u starim ofucanim ormarima (pamtim jedan na ‘rolo’ s obveznim lokotom), skupljenih odasvud i od svakoga tko se uspio od socijalizma ‘aufštafirati’ novim uredskim namještajem, čuva dragocjenu ‘tehniku’. Predratne filmske kamere pristigle su sa svih strana, uglavnom trofejne, dobivene od ‘Zora filma’ – producenta nastavnih filmova na 16 mm vrpci. Kada bi u Zora filmu, s jasala ‘Sekretarijata za kulturu i obrazovanje’, dobili novu tehniku, proizvedenu u ‘istočnom bloku’, a bogme sve češće i sa ‘zapada’, staru bi rashodovali i ravno u – Kinoklub Zagreb. Pričalo se, a moje mlado uho to je prenijelo u sjećanje – da je sve to, tamo odozgora, gdje se etablirao, radio Zlatko Sudović, koji je nakon svjetskog rata ponovno sa starim i mladim istomišljenicima pokrenuo rad Kinokluba Zagreb na – novim osnovama, kako je tada bilo preporućljivo reći… Taj rasni filmaš shvatio je da treba, kako bi mogao sam ostvariti svoje stvaralačke ideje, stvoriti i uvjete za to. Dakako, ne samo u Kinoklubu Zagreb nego i mnogo šire. Znam da me osjećaji ne varaju, ali taj je čovjek već onda bio u velikoj mjeri tihi i učinkoviti spiritus movens Hrvatske kinematografije…
No vratimo se u klupski hodničić. Iza vrata desno bila je kancelarija Uprave kluba. Od namještaja šrajbtiš, za kojim su mnogi grbačili karijeru, našao se tu na plemenitom zadatku. U njemu su bile skrivene knjige s upisanim članstvom, blokovi sa listićima Revers i Izdatnica, službenim ‘štemprlom’ – pečatom kluba. Bio je tu i popis inventara, ali i popis klupskih filmova koji su rađeni za trošak i slavu kluba… Kako je tehnika za jedan klub u socijalizmu bila važna stvar, nabavljale su se kamere, montažni stolovi (stolići u obliku kutija za pisaće strojeve čehoslovačke proizvodnje) i kinoprojektori – vrlo solidni slovenske Iskre, oni u tri kutije, od kojih je jedna s transformatorom bila vraški teška i za bildere. U drugoj je bio sam projektor (dakako riječ je o uređajima za 16 milimetarsku vrpcu) rađen prema načelu malteškog križa, s dobrim ‘lampenhausom’, ali slabim svjetlom. Treći je bio masivan zvučnik s dvadesetak metara kabela kako bi se mogao odložiti ispod ekrana. Amaterima nikada nije bilo ‘dosta svjetla’. Nisu uvijek ni projektori bili krivi. Snimanja bez svjetlomjera, koji su tada za amaterske potrebe bili nepouzdani, a i rijetkost, davala su šareno eksponirane kadrove, pa je dobro eksponirani film u cjelini bio vražji posao ili rezultat golema znanja i iskustva. Onaj pak, rađen na negativu, i čija je slika ‘izjednačena’ procesom čitanja svjetla u laboratoriju, bio je drugi par opanaka, ali i veliko olakšanje snimatelju, pa je bilo i takvih koji su labosu mogli zahvaliti za svoje inače ‘krhko’ znanje. Dobro eksponirani preokretni, reverzibilni iliti ‘umkeher’ film bio je legitimacija dobra snimatelja. Tek se danas može pouzdanije kazati, nakon prve stogodišnjice uporabe filmske vrpce, koji je način obrade filmske trake izdržao ispit vremena. Na vlastitu iskustvu stekao sam uvjerenje da je preokretni (reverzibilni, umkeher) film, pogotovo onaj u boji, odnio pobjedu. Često se među klubašima prije četrdesetak godina razgovaralo o toj dilemi. Svi moji filmovi snimljeni na negativu, kopirani i obrađeni na pozitivu – nisu izdržali. Kada ih danas vrtim – nema svih boja. Oni pak rađeni na preokretnom filmu kao da su jučer stigli s ‘kupanja’… I onda sam, a eto danas mogu i s više dokaza tvrditi da je preokretni postupak obrade filmske trake pouzdaniji jer ne ostavlja mogućnost lošega rada, kako pri snimanju tako i pri razvijanju… Kada sam u jesen 1958. došao u Kinoklub sa svojom 'simensicom', ona je, kao ‘prvi stupanj’ povjerenja da mali ‘ipak nekaj kuži’ otvorila čarobni ormar s – kamerama. Ugledao sam prvi put kameru Bolex, potpuno identičnu mojoj šesnaestici s kojom sam zaradio dobar dio penzije, ali načinjena za 2x8 filmsku traku pakiranu u tridesetmetarskim rolama, baš kao i šesnaestice. Švicarci iz Yverdona time su očito željeli uozbiljiti 2x8 format stavljajući na turelu (nosač za tri objektiva) svoje izvrsne objektive Kern Switar s primjerenom mogućnosti dobivanja oštre slike čak i na tako malome formatu kakav su bili ‘žniranci’ – 2x8 pokretni film. Dakako Švicarci su sve nade polagali na odličan Kodachrome 2x8 film, pa kada bi se film snimljen na tom filmu razvijao u Švici ili Švabiji i projicirao na Paspinu projektoru Bolex 8 mm s moćnom sijalicom od 500 vati sve bi izgledalo poput veselja oko rođendanske torte. No pjesma je zvučala posve drukčije kada se film snimao na materijalu ORWO iz Istočne Njemačke (čuvenog DDR-a) ili na ‘kinopljenki’ iz SSSR-a zamotanoj u crni masni neprozirni papir, bez koluta, pa se morao u mraku prematati, i potom razvijao u ‘bačoku’, ruskoj dozi zavidne kvalitete (mogao si 'tenkom' preko nje) s kontrolom temperature s pomoću termometra za ‘humanu uporabu’ i sušenjem u kućnim uvjetima u kojima je sredstvo održavanja čistoće bila – metla slična onima kojima su prometovale vještice s mojega Kleka, onda je tonus optimizma pao na donju granicu izraženu ‘dubokom’ ocjenom: "…kaj hoćeš, pa se vidi…" U rečenom ormaru sudbinu je čekala i jedna Zeiss Ikon 16 mm kamera na tridesetmetarske role, istina bez refleksnog ‘uhera’ s federom koji je tko zna koliko puta bio na kirurškim zahvatima kod Pellegrinija u Draškovićevoj, a koji je vrlo savjesno uredio i moju 'simensicu' kada sam njome krenuo u honorarnu suradnju s jednako tako tehnički hendikepiranom ustanovom zvučno zvanom Televizija Zagreb – eksperimentalni program… Spomenuta ‘cajsica’ imala je nekakav objektiv sa ‘šesnaest-navojem’ i s njom se mogao raditi ‘slučajni materijal’ kakav je ušao u modu nakon pojave GEFF-a šezdesetih, a pri snimanju tražilo i nije bilo bogznakako nužan dio kamere… Bile su tu i prve čehoslovačke Admira 8 mm kamerice, moram reći, vrlo solidno rađene, a relativno jeftine, a našla se i jedna istočnonjemačka Pentaka za 2x8 mm film koja je bila zamišljena i građena za ‘maskinoklubove’ pa je karijeru i završila sedamdesetih kao refleksna kamera sa zumom i TTL načinom mjerenja svjetla te s kasetama u koje su se ulagale rolice s filmom pa se filmska traka pri okretanju nije ‘belihtala’, a mogao se prema potrebi rabiti nisko osjetljiv materijal pri snimanju u eksterijeru, a potom, uz ‘žrtvu’ samo jedne sličice, izvaditi iz kamere i uložiti drugu kasetu sa visokoosjetljivim (čak i do 400 asa) materijalom za snimanje u mračnome interijeru. Genijalno! Mala Pentaka ulijevala je povjerenje i samim zvukom. Radila je ko ‘vurica’, a kada bi koristio ‘ajncelbild’ iliti ‘sliku po sliku’ škljocala je poput moje Leice koja i danas, nakon gotovo pola stoljeća, radi pouzdano kao ‘švarclozer’, mitraljez mojega brkata djeda iz Prvog svjetskog rata na Piavi… Tu smo kamericu uvelike rabili pri pokretanju djelatnosti s djecom u školama. Imam je u zbirci pa i danas, kad na nju dođe red da je malo navijem i pustim ‘naprazno’, odsvira svoju malešnu filmsku priču, duši za lijek… Ormari su skrivali i odasvud sabrane limene i kartonske kutije u kojima su bile role 16 i 8 milimetarskih vrpci s djelima i ‘djelima’ manje ili više uspjelim ili ‘uspjelim’. Bilo je tu i nedovršenih filmova – ‘radnog materijala’, ali se svemu tome pridavala neka vrijednost. U tom je značenju bio cjelokupni moralni habitus ove svojevrsne ispovjedaonice članova – filmom. U posebnom se ormaru nalazila s dva lokota zaključana – ‘friška’ nesnimljena filmska vrpca, dragocjenost onoga vremena… Kutije Superpana brižljivo zalijepljene platnenom ljepljivom trakom ipak su širile miris komfora koji je izbijao iz dobro ‘dihtanih’ kutija. I za njih je nerijetko dobri duh kinoamatera s političke strane, Zlatko Sudović, pronalazio izvore nabavki, ali nerijetko i dotacija, a da pritom nikada nije pitao za što će se sve potrošiti – što je u ono doba, kada su postojali mnogi ‘bogovi’ – bila strašno važna stvar. I zbog toga sam rado dolazio u klub… Iza Uprave na sjevernom zidu bila su vrata koja su vodila u skladište – danas bismo rekli ‘furde’, ali za koju se nije znalo kada bi ipak mogla nečemu poslužiti. Ako se ne varam, tamo je bio instaliran i labos koji bi povremeno ‘radio’ kada bi se sakupilo dosta filmskog materijala za razvijanje.
Prije vrata na koja se kucalo i pored kojih je pribijen skromni natpis "Kinoklub Zagreb", slijeva, zaudarao je nikad uredan – ma koliko se uređivao – WC, nepriznati, a važan dio Kinokluba i Radiokluba, koji su dijelili sve prostorije uokolo ulaznog hola. I svima bi zadavao muke bilo kada ga zatrebaš ili kada je Kinoklub priređivao važnije priredbe pa se uvijek na upravnom odboru ‘pod razno’ trošio znatan dio ‘filmskog’ vremena na takve probleme – ‘balkanskog tipa’…
Zdesna vodile su efektno građene stube u ‘kapelicu ondašnjeg filmskog duha’ u – podrum. I onda kao i danas zidove uza stube krasile su slike kaširane na tvrdom ‘papndeklu’ dobivene od kinodistributera Kinematografa, kojima su oni vabili gledateljstvo u kina, a članovima kluba pokazivali put u tada jedinu mogućnost života uz i sa ‘čarobnom’ živom slikom na celuloidu…
Kada sam postao članom ovoga meni najdražeg kluba, on je izgledao jednostavno. Nije bilo ‘kinte’, kako smo onda govorili za ‘lovu’, za lickanje kluba kao što je, tada nekako, ‘skockan’ Klub filmskih radnika na Britancu. Ulaz je bio obrubljen i poklopljen vratima obojenim u crno, koja su otvarala put u predvorje s kojeg se ulazilo kroz dvoja vrata, kroz jedna u dvoranu, a kroz druga u projekcijsku kabinu i ‘tonski’ dio, koji je od dvorane bio odvojen velikom kvadratnom ‘šajbom’ kroz koju se moglo komunicirati sa zbivanjima u dvorani pri tonskim ‘obradama’ klupskih filmova. I taj malešni prostor bio je zidom i vratima odvojen od kabine gdje bi ‘roštao’ projektor i pušio Vladek Hoholač uz i zimi i ljeti otvoren prozor radi ‘luftanja’ od podrumske vlage, koja je onda bila neizbježna, ali nije nikome smetala… Sama projekcijska dvorana bila je i studio kada bi to prema ‘scenariju’ bilo potrebno. Podište nije bilo ukopano kao danas - balkon. Prozorčići kroz koje je Vladek vrtio filmove i svako toliko ‘šarfao’ objektiv nakon deblje ‘pikštele’ djelovali su mistično, iz kojih je u mraku, na dobro začavlano platno iliti ekran, prikazivao slike naših nastojanja. U dvorani stolci i klupe, zidovi uglavnom prazni, rasvjeta skromna bez reostata kojim bi se dijelio svijet zbilje od čarobnoga svijeta filmske igre. Na podu čikovi koji su pobjegli iz pepeljare – limene kutijice za film, tako da se zna gdje se čovjek nalazi. U podrumu su bile još neke manje prostorije u kojima su stanovali nikom potrebni rekviziti i tamo se nalazilo sve što je moglo zatrebati, a išlo se nakon opomene – "hodi ako baš moraš…" Jednom sam morao i ugledao velike glinene, a glazirane tankove, visoke metar, a široke desetak centimetara. Pitam Vladeka, a on objasni: "… furda iz Zora filma, a prije iz Škole narodnog zdravlja u kojoj su se nekada razvijali, namotani na rame, snimljeni filmovi….” I dodao: “Arheologija!” No, kako je budućnost pokazala, ta je ‘arheologija’ još jednom odigrala povijesnu ulogu…

Ivica Hripko