FESTIVALI

PRVI I KRATKI, GORKI I SLATKI

Uz program kratkih filmova na Zagreb film festivalu

S tek desetak kratkih igranih filmova u trajanju od desetak minuta, koji su prikazivani kao predigra cjelovečernjem filmu u glavnom programu, Zagreb film festival posve sigurno nikoga nije izmorio, a ujedno je ukazao na moguću primjenjivost te prakse u domaćim art-kinima, dakako, ako ijedno uopće preživi aktualno komercijalističko divljanje lokalnih prikazivača. Srećom, ni cjelovečernji filmovi u nastavku nisu prelazili uobičajenu duljinu kinofilma, pa je kombinirani dvosatni program konzumiran glatko. Dodamo li da je riječ o uistinu prvim filmovima mahom mladih autora iz različitih kultura, pretežito rođenih u sedamdesetima, a onda i o filmskoj vrsti/metraži koja, poput kratke priče, voli sažeto kazivanje, efektno poentiranje i zavodljivo stiliziranje, bilo je to u najmanju ruku zanimljivo festivalsko iskustvo. I posve drukčije od onoga s cjelovečernjim filmovima.

Ako je, naime, program dugih filmova, svojim motivima, problemima i raspoloženjima, posvjedočio da doista živimo u svijetu bez sretnih ljudi, kao što je to ustvrdio i najrazvikaniji gost festivala, francuski pisac Frédéric Beigbeder, kratki film pokazao je i to da na tom ‘ružnom, prljavom i zlom’ planetu još postoji barem nekakva želja za intimom, dodirom i razgovorom.

Recimo, kao u stambenom bloku rumunjskoga grada, u čijim eksterijerima caruju strahote socijalističkog urbanizma i predurbane (ne)kulture, dok se iza njegovih prljavih zidova jedan mladac suočava s jutarnjom iznurenošću i bračnom rutinom svojih roditelja te s dražima ljepuškaste susjede s kojom očijuka u dizalu. ‘Golobradi’ Cristian Nemescu (rođen 1979) zavrtio je Priču iz bloka ‘c’ u ironijskom registru, pomaknutim vizurama i vedrom tonu, riješivši sretno ljubavne probleme obiju generacija, makar u depresivnom okruženju. Vjerojatno je to i jedan od razloga zašto ga je žiri odlučio nagraditi, premda se u filmu osjeća naivnost i nespretnost tipična za prve (studentske) radove te pomalo podsjeća na igrane prvence zagrebačkih akademaca.

Još jedno poglavlje intime otvara južnokorejski autor Lee Hyung suk u Drugom poglavlju: umijeće disanja, pričom o dječačiću koji potrebu za dodirom i nježnošću (majke, koje očigledno nema) kompenzira voajerskim uhođenjem mladoga para, svakodnevno zaokupljena pripremama/vježbama za rađanje djeteta, te adagiom koji kao glazbeni lajtmotiv filma prati svakodnevne rituale članova obitelji s obiju strana rupice u zidu i potkrepljuje dječačku čežnju za prisnošću.

Privlačan prvi film Šveđanina Erika Bäfvlinga Boogie-woogie tata, nagrađivan i hvaljen na raznim festivalima, donosi znatno depresivnije tonove tim više što je riječ o autorovu autobiografskom prizivanju u sjećanje djetinjstva obilježena izbivanjem sve zaposlenijeg i udaljenijeg oca. Tragom nerazvijenih snimaka s negativa iz obiteljskih albuma, Bäfvling ‘markerovskim’ postupkom – isključivo fotografijama, nanesenim glasom, zvukovima i boogie-woogie glazbom, rekonstruira obiteljski život i portret oca s dvama licima: jednim obiteljskim, vedrim i zaigranim, drugim poslovnim, introvertiranim i tjeskobnim, sve do njegove iznenadne smrti. Tjeskoba ponajviše izvire iz činjenice da je i nakon razvijanja nepoznatih fotografija, ‘otac’ autoru i dalje ostao nedokučiva tajna, još dublje zakopana u pukotinama što ih u filmu otvara diskontinuirano ‘pripovijedanje’ fotografijama.

Višestruko nagrađivan Kinooperater Australca Michaela Batesa pak, opet sjetno, priziva (filmske) godine provedene u kinu netom umirovljena kinooperatera. Na putu do kuće, nakon svoje posljednje kinopredstave, starcu se u gradskom mraku dramatično prikazuju sjene iz prošlosti i jedan po jedan vrte isječci raznih filmova koje je gledao, stopljeni s burnim dionicama povijesti i privatnoga života. Vizualno zanimljiv, tjeskobna ugođaja koji pojačava Rahmanjinova glazba i narativno hermetičan, Batesov film zapravo je hibridna vrsta jer spaja fikcionalnu priču i eksperimentalni/animacijski postupak piksilacije (zbog čega je pokret napadno diskontinuiran) i potpuno računalno generiranu sliku.

U hrvatskom primjerku kratkoga metra, igranom filmu Leptir Gorana Legovića, nema baš ničega začudna. Čudno je samo to kako je baš taj film (doduše, nagrađivan za snimateljski rad) dospio u međunarodnu konkurenciju, jer riječ je o prilično eksploatiranoj priči o prolaznosti života u kojoj su protagonisti djed i unučica na ljetnim praznicima. I leptir je tu, dakako, prilično jeftina metafora kojom se istodobno sugerira radost i kratkotrajnost života.

Problema odrastanja pak dotiče se izraelski Mabul Guya Nattiva, u čijem su središtu dva tinejdžera. Mlađi je zaokupljen curicama, a drugi – retardirani, životinjama iz vrta koje opsesivno prikuplja za zajedničku bratsku, a na kraju simbolično nasukanu ‘Noinu arku’. Film djeluje pomalo defokusirano, jer osim ilustracije bizarnih ‘zooloških’ sklonosti retardiranoga brata nudi i dvije različite priče (o adolescentskom zaljubljivanju i bratskoj ljubavi).


Mnogo je jasniji i dojmljiviji njemački Školarac Edine Kontsek, prizorno reducirana i dinamično (repeticijama) ritmizirana priča o frustrirajućem jutarnjem ritualu školarca (prisilnom buđenju, umivanju, odijevanju i doručkovavanju) prije odlaska u školu i na putu do nje, a sve to uz uvijek jednako stroge geste i neumoljive zapovijedi Mame. Istaknuvši i taj film posebnim priznanjem, žiri je na neki način honorirao poželjne osobine kratkog igranog filma – narativnu jezgrovitost, vizualnu dojmljivost i suvislo poentiranje. Kada bi izbor filmova bio veći, a selekcija stroža, vjerojatno bi se neutralizirao ‘školski’ štih koji često prati debitantske radove, u korist neke ‘nove’ kvalitete. No, o tome će kreatori po svemu sudeći uspjela zagrebačkoga festivala ‘prvih’ morati razmišljati u pripremama za njegovo drugo izdanje, ako ga bude, a trebalo bi ga biti.

Diana Nenadić