FESTIVALI

USPJEŠAN PRVI FESTIVAL 'PRVIH'

1. Zagreb Film Festival, međunarodni festival debitantskoga filma Zagreb, 7 - 11. listopada 2003.

Nakon motovunskoga, Boris T. Matić prihvatio se organizacije još jednoga međunarodnog filmskog festivala. Svi oni, filma gladni, koji su naučili na motovunska događanja, mogli su nedavno doživjeti svojevrsnu njegovu repliku u Zagrebu.
Studentski centar napokon je dobio ono za čim je već desetljećima žudio i za što je ionako predviđen: mnoštvo, galamu, gužvetinu mladih ljudi; studenata, novinara, filmaša, dobrovoljnih davatelja krvi, konobara, medicinskih sestara, elektrotehničara, strojara, bravara, glazbenika, raznih intelektualaca, gostiju svih boja i 'uzoraka' … Svi oni rame uz rame u borbi za slobodno sjedalo kako bi gledali neka nova, neobičnija i nesvakidašnja ostvarenja.
Svaki film - raspoloženje bogomdane premijere.
Bilo je tu i onih standardnih posjetitelja raznih zagrebačkih gužvi koji lutaju za događajima pod parolom vidjeti i biti viđen. Bilo je svega.
Netko brojkama vičan i brojenju sklon uspio je izbrojiti petnaest tisuća duša koje su tih pet dana opsjedale Studentski centar.
Za razliku od već spomenuta i pjesmama opjevana Motovuna, koji se, kako reče jedan moj frend iz Splita, pretvorio u stopostotni vašar (taštine?), gdje je sve postalo važnije od filma, a film tek izblijedjelo sredstvo šminke i vlastite samohvale; gdje je film postao puki slučaj ili slučajni doživljaj u nemogućim uvjetima konzumiranja i percepciji začinjenoj tekućim i inim salvama foliranja te mirisima čudnovatih izvanfilmskih preseravanja, Zagreb Film Festival ipak u svom začetku pruža nešto komforniji, a filmofilima i ostalim ljubiteljima pokretnih mirakula mnogo ugodniji doživljaj filma. A zbog toga se i dolazi na festivale, toplo se nadam. Bilo je u okviru prvoga ZFF-a i raznoraznih popratnih događaja za sve vrste kulturnih opsjenara. Čak nas je posjetio i gospodin Frédéric Beigbeder, francuski pisac i majstor reklamnih slogana, koji je svojom knjigom 129.90 kn o svijetu marketinga ogolio lažni svijet reklamnih agencija te na taj način i isprovocirao svoj generalni izgon iz tog okružja. Čovjek 's mudima', bez dlake na jeziku, poslije toga postao je uspješan pisac.
Osim igranih filmova u glavnom programu, Festival nam je u MM centru i dvorani Teatra ITD nudio raznovrstan izbor kratkoga i dokumentarnog filma, pa su i te, uglavnom prezrene forme, ovaj put imale sreću upasti u pravu prikazivačku groznicu. Vidjelo ih je iznimno mnogo ljudi.
Spomenimo sjajan dokumentarac Sve o Evi, ugledna hrvatskog snimatelja Silvestra Kolbasa. U obliku dnevnika, Kolbas gotovo godinu dana prati trudnoću svoje supruge, koja je uz pomoć bečke klinike za oplodnju uspjela zanijeti nakon nekoliko pokušaja. Autor i njegova kamera svjedoci su svakodnevne, velike i teške borbe. Film koji do srži ulazi u prostore intime i ljudske privatnosti osvaja hrabrošću i autentičnom istinom, ostavlja bez daha, a mnogi takozvani isključivo filmski kriteriji padaju u vodu pred plačem tek rođene i dugoočekivane male Eve.
U posebnim ponoćnim projekcijama uspjesmo nekako iskonzumirati i jedan loš bosanski film (Ljeto u zlatnoj dolini Srđana Vuletića), katastrofalno loš film nekoć ugledna srpskog redatelja Srđana Karanovića (Sjaj u očima) te jedan sjajan i nepravedno podcijenjen hrvatski film (Onaj koji će ostati neprimijećen Zvonimira Jurića). Vidjesmo, u čudnom terminu - 'točno u podne', i dugometražni dokumentarac srpskoga novinara i publicista Milomira Marića, Mimara - laž je istina. Film o velikom kolekcionaru Anti Topiću staromodan je, dosadno televizijski dokumentarac s poznatim kolekcionarom, koji se ispred kamere u nekom davnom intervjuu ograđuje od bilo kakvih mistifikacija i intriga vezanih za njegov život i djelo. No, zanimljiviji su dijelovi u kojima govore njegovi pratioci i agenti. Redaju se oronula lica starih udbaša i djelatnika SDB-a, koji se na sve načine trude ostaviti dojam da su jako upućeni u umjetnost.
U glavnom programu sve sjajni filmovi. Prošetat ćemo se samo po rubovima perforacija nekih od njih. Posebna nagrada žirija - Gori vatra Pjera Žalice, turobna komedija bosanskog debitanta. Zapazio sam na odjavnoj špici, ako se ne varam, osamdeset i tri što strana što bosanska fonda što su financirala film. Reklo bi se da Bosancima nakon Ničije zemlje dobro ide. Gori vatra je osrednji, srednjostrujaški igramo-na-sigurno-film, 'bevanda od Kusturice', s mjestimice diletantskim rješenjima, kako dramaturškim, tako i glumačkim. Film koji, unatoč već dobro poznatu bosanskom filmskom šarmu, nije uspio prikriti mnoštvo prvoloptaških, dosadno korektnih filmskih floskula, koje ga ipak uvrštavaju ipak u ostvarenja za brzi zaborav.
Zatim, Lost in Translation Sophije Coppole.
Da je došla Sophia, bilo bi glamura gotovo kao u Sarajevu. Ovako samo gužva u kojoj caruje mnoštvo polupoznatih i poluanonimnih domaćina i gostiju. Draga nam se Sophia svojim drugim igranim filmom uspjela othrvati sjeni velikog oca Francisa. Ženski rukopis u kojem u valovima plove nježne i usporene, reklo bi se, dražesne filmske uspavanke. Sve je na tragu ljubavi. Sve je na tragu sudbinskih preokreta. Ali ništa. Stariji glumac i mlada djevojka u čudnom tokijskom hotelu, u čudnoj japanskoj zemlji, među ljudima koji ne postoje, pokušavši stvoriti svoj svijet-sudbinu, ne uspješe postati nešto beskrajno i trajno. Na kraju svatko ode na svoju stranu. Kao i svi u Japanu. Sophia zna priču. Sophia voli svoje junake. Sophijina je kamera sigurna. Film se događa u očima neponovljiva Billa Murraya i njegove mlade kolegice. Scena snimanja reklame u nekom japanskom TV-studiju rijetko se viđa na filmskim platnima.
Apichatpong Weerasethakul snimio je film Blissfully Yours.
Eksperimentalni tajlandski filmaš radi svoj prvi, duboko intimistički, igrani film poput konceptualne remiscencije. Blaženo tvoj. Blaženo tvoja. I sam naslov govori o dvojakosti značenja i nemogućnosti konačnoga iščitavanja svega bogatstva i primisli koje nosi ovaj film. Dugi statični kadrovi u kojima ništa ne može pomutiti blaženi osjećaj opuštenosti i radosti glavnih junaka pri otkrivanju malih životnih užitaka. Dobili smo na razmatranje i tri klasična duga pornografska kadra. Vjerovali ili ne, opet meditativna. Sve traje i traje. Dosada se pretvara u duboku kontemplativnu zbilju u dosluhu s jedinom istinom življenja.
Da nije nekih sitnih strukturalnih nesigurnosti u rukama mladoga redatelja, bio bi to film za vječnost. No bez obzira na to, za njegova autora ionako će se sigurno čuti. I dosta njih će se potruditi i naučiti kako se izgovara Apichatpong Weerasethakul. Pa čak i oni koji su negodovali za vrijeme projekcije. Ubiše ih predugi kadrovi bez pokreta. Ne zapaziše vlati trave kako se njišu.
Na kraju, događaj festivala, najbolji film i pobjednik festivala, pobjednik Venecije, film Vozvraščenije (Povratak) ruskoga filmaša Andreja Zvjaginceva. Gledajući taj film mnogi su se prisjećali imena jednog slavnijeg i nedodirljivog Andreja, Tarkovskog: tu je Rusija, tu je djetinjstvo, tu su neke nepoznate, ali dodirljive sile koje upravljaju našim bolnim istinama.
Zvjagincev radi minimalistički, precizno, uredno, površinski hladno, stvarajući intrigantnu atmosferu od detalja. Glumci su mu kao ikone, bili oni djeca ili odrasli ljudi, kao Konstantin Lavronenko. Premda je uredan i precizan, Zvjagincev uspijeva u svome strogom filmskom izlaganju ostaviti otvorenim gomilu važnih i supervažnih stvari. Otvorenim, a da se gledatelj uopće ne osjeća ni mrvicu zakinut za zbivanja na velikom platnu. Odakle se i zašto stvorio otac? Je li on uopće otac? Zašto ih vodi na otok? Što krije škrinja zakopana na otoku? Sve je otvoreno. Film velike snage. Poput sivozelena jezera,. u kojem se jedan od mladih glumaca utopio deset dana nakon snimanja. Otac u filmu gine. Pada sa skele. Sinovi ga stavljaju u čamac. Čamac tone s ocem u jezero. Mlađi sin osjeća se odgovornim za očevu smrt. Film razorne moći, koji zagonetnošću zapravo otkriva bit. Bit je čuđenje, bit je čudo. Ušli smo u kino i doživjeli još jedno rusko čudo.
Festival je gotov. Oproštajni tulum do jutra. Prvi festival je završio, neka ih bude još, sa još više dobrih filmova, a neka bude i hrvatskih filmova. Nisu ni naši filmovi najlošiji na svijetu, ma što vi mislili o tome.

Zdravko Mustać