Medijska kultura u nastavi

TV-reportaža

Ako je vijest kraljica novinarske forme i to zbog kratkoće, jezgrovitosti, kao uostalom i neprijeporne važnosti da nas izvijesti o nečemu što je prekinulo normalnost življenja – tada je reportaža nedvojbeno kraljev savjetnik. Zašto savjetnik? Ponajprije zbog toga što je ona najjači novinarski izričaj kojim se može stvoriti ili pak promijeniti javno mišljenje. Može opeći onoga tko donosi odluke, može potaknuti da se izmijene neke stvari u zajednici.
Reportaža je stoga i vrhunac novinarskog izričaja. Dakako da mora udovoljiti mnogim uvjetima. Prije svega, zapazit ćete da govorim o novinarskom, a ne o literarnom izričaju. Što to znači: njezin tekst mora udovoljavati svetom novinarskom zakonu o 5W+HOW, njezin tekst mora biti originalan, dobro istražen, ona mora imati uvod, dobru sredinu i izvrstan epilog. I to ne samo tekstualan. No o slici nešto kasnije.
Reportaža mora biti istinita, etična, može biti vezana uz neki dnevni događaj, ali i ne mora. Može govoriti o nekoj ljudskoj sudbini, kako bi potaknula da se takva sudbina pokaže kao opća i da potom u protoku vremena postane dnevnim događajem. Tako stižemo i do onoga što je izazvalo najviše upita po završetku okruglog stola
41. revije. Kako do teme i što izabrati kao temu
reportaže? Bez želje da ovaj tekst posluži kao šalabahter za buduće reportaže – jer da takva gotova pilula postoji ona bi nedvojbeno bila najtraženije štivo u novinarskim krugovima – evo jednog recepta koji se u praksi pokazao dragocjenim. Vidjeli smo na Reviji golemu količinu izvješ-taja koji su silom htjeli biti reportažama. Oni bi to i bili da su autori preokrenuli način mišljenja. Iz svakog od tih izvještaja mogla se izvući barem jedna tema za reportažu. Eko-dan bio bi jači da je netko od djece krenuo od svoga roditelja (poljodjelca, medicinara, pakirera hrane) i onda vodio priču do školske priredbe, koju bi spomenuo usput, u posljednjoj rečenici i posljednjem kadru. Ili: školska glumačka priredba ne bi bila izvještaj da je za glavni lik bio izabran mali glumac kojega bismo pratili od dobivanja uloge preko mučenja s učenjem teksta, u trenucima treme pred izvedbu, a zaključili s izvedbom na kojoj bi ga publika (ako je repor-taža istinita) izviždala, mlako pljeskala ili bila oduševljena glumom.
Znam da nije lako odabrati temu niti je obraditi kao reportažu. No, neka kao mala pomoć posluži poštapalica sadašnje generacije mladih novinara koji će reportažu često zvati pričom, samo što i ta pomoć ima veliku odmoć. Reportaža, rekli smo, istinita je, neuljepšana novinarska forma, često gorka i nije predviđena da se u njoj uživa.
A sada o slici.
TV-reportaža mora biti raskadrirana. To često
zaboravljaju i snimatelji i novinari i montažeri.
Ta trojka: slika, tekst, montaža, nerazdvojna je
u izvedbi svake zahtjevnije novinarske forme.

Da je tome tako, još svjedoče TV-novinarski tekstovi napisani samo na desnoj strani kartice. Lijeva, sada počesto prazna, bila je predviđena za popis kadrova. U reportažu se uvijek ulazi s prvim kadrom, a kad muza zašuti, može je se ispraviti i dobrim posljednjim kadrom. Novinar, od kojega se očekuje da bude i istraživač, nikako ne smije pisati tekst od prvoga do posljednjeg framea – njegova je velika, ako ne i ponajbolja, osobina da povremeno zašuti i dopusti da nas ponese slika ili ton reportaže koju gledamo.
I na kraju o trajanju. Uobičajeno je, barem u televizijskim programima, da se reportaža ograniči na tri do pet minuta. U TV-dnevnicima to je ograničenje još i veće. Reportaža traje od minute i pol do dvije minute. Ne znači to sputavanje stvaralaštva, nego upravo suprotno. Majstorstvo je izreći sve relevantno u što kraćoj formi. Rijetke su reportaže koje traju deset ili više minuta. Naime, tu reportaža počinje koketirati s dokumentarnim filmom, pa stižemo do mješovite kategorije dokumentarne reportaže. O dokumentarnoj reportaži danas nije riječ.

Zlatna Belavić