Odjeci

Jeste li bili u Mostaru?

Festival kratkoga filma Mostar 2003.

Čudan je to grad. Sve u njemu postoji u dvoje. Dvije gradske uprave, dva kolodvora, dva poš-tanska broja, dvije obale rijeke...
Ali jedna je rijeka i jedna je skupina mladih ljudi koja pokušava učiniti taj grad ponovno živim. Okupljeni oko udruge Mladi most oni su ove godine po drugi put organizirali Festival kratkog filma u Mostaru, od 12. do 15. lipnja. Potaknuti idejom dijaloga i potrebe za među-sobnim razumijevanjem, organizatori toga regionalnog festivala naglasak su stavili na autorski i osobni pristup u kojem bi se mogla iščitati ona obilježja koja film čine univerzalnim jezikom. Smješten u grad tolikih suprotnosti i bliske nesretne prošlosti, čiji su tragovi još odveć prisutni na svakom koraku, taj projekt
ima još i veće značenje. Kada bi se tražila zajednička poveznica svih programa ovogodišnjeg izbora filmova u konkurenciji, onda bi to sasvim sigurno bili pojmovi vremena i lica. Vrijeme kao okvir, odnos smisao-besmisao vremena, ili tek filozofsko razmatranje o njemu i trenucima između dva vremena, kao i lica, portreti ljudi koji žive unutar tih okvira pokazali su se kao dominantni interesi autora prisutnih na festivalu.
Sam podatak da se program konkurencije sastojao od 22 filma (od prijavljenih osamdesetak) dao nam je za pravo očekivati popriličnu kvalitetu radova, što se i obistinilo. U četiri kategorije prikazane u tri natjecateljska dana mogao se osjetiti senzibilitet selektora koji su uspjeli ostvariti program ujednačene kvalitete u kojem su se ipak isticali neki radovi, što je uostalom i normalno.
Najbrojniji program, barem što se tiče naslova, bio je program eksperimentalnog filma, u kojem je prikazano devet radova. Mračan i introspekcijski rakurs sasvim je sigurno bio glavno obilježje većine prikazanih radova. Radovi poput Opet sam Nine Farič, Između/ In between Irene Paskali ili Međuvreme Marka Nikolića tipični su primjeri takva pristupa. Stoga ne treba čuditi izvrstan prijem videoradova Autoportret i One Ibre Hasanovića, koji je uspio na zabavan i promišljen način progovoriti
o pitanjima identiteta i svog bitka u modernom društvu. Jednostavno, ali ne i trivijalno, glavna su obilježka njegova rada, koji opisuje kao život


17

u zemlji čuda gdje sve fino promatra i metafizički razmišlja.
U programu dokumentarnoga filma uočljiva su dva osnovna smjera koji inače krase dokumentarizam. S jedne strane to su priče o stvarnim ljudima i njihovim problemima unutar sredine u kojoj žive ili djeluju (Oluja-Film Krune Jošta, Punk nije mrtav, Kennedy Jane Prepeluh i Aleksandre Čalič), dok s druge strane imamo prikaz tradicionalnih obreda ili života ruralnih krajeva (Vjerovati ili ne Žikice Jovanovića, Svinje Ivana Priselca). Posebno mjesto svakako zauzima film Vildane Drljević i Naide Balić Dugo putovanje, koji na blizak način progovara o životu Roma u Bosni i Hercegovini. Toplo, zabavno i nepretenciozno uvijek su bile preporuke za dobar film, a Dugo putovanje to svakako je.
U istom programu prikazani su i animirani filmovi Život je kao san Jadranka Lopatića, kratka etida o prolaznosti života i duhoviti T.P.39 Gorana Butorca i Dejana Diklića o frustracijama svakodnevnice i borbi pojedinca s društvom.
I dok je eksperimentalni dio programa krasila bliskost tema, u igranom dijelu konkurencije dogodilo se upravo suprotno. U šest filmova gotovo toliko pristupa. Od eksperimenta Paper plane Vanje Mijatovića, u kojem dječja igra dobiva drugo lice, ili Femina refugita (snovi iz kutije) Jelene Medić i Gorana Djurića, u kojem strahovi jedne žene stvaraju vizualni i emotivni kaos, do akcijskog trilera nastala u školskim klupama simbolična naslova Requiem za burek Žige Virca, koji punih 25 minuta filma uspijeva zadržati pozornost gledatelja, ne samo zapletom nego i odvažnim snimateljskim rješenjima koja uspijevaju naglasiti radnju, a da ne budu sama sebi svrhom.
Na ovom mjestu valjalo bi istaknuti i filmove Večera Anđelke Vujinović i Rijetke istarske životinje Nenada Marjanovića, Diega Bosusca i Zorana Mikletića. Dok se prvi film izrazom i postupkom kreće od bunjuelovskog apsurda do slapstick-komedije, uradak trojca iz Pule čvrsto se drži zadana smjera, parodijska pseudodokumentarizma koji ogoljuje osjećaj našeg podižu-ći ga na razinu kulta vlastite samodopadnosti. Iako na prvi pogled djeluju vrlo različito, oba filma pogađaju isto mjesto. Uz osmijeh koji izmame natjeraju nas da pogledamo u sebe i upitamo, valjda nismo takvi?
Osim ovih filmova tu je bio i neupitni pobjednik Festivala Kad se smrkne autorskoga trija iz Zagreba. Domagoj Vidaković, Vjeran Vukaši-nović i Ines Šulj uspjeli su na jednostavan način i uz minimum tehnike postići ono što je cilj svakog igranog filma, stvoriti magiju koja preuzima gledatelja i tjera ga da se saživi s junacima na platnu. Film u kojem se kamera, zvuk i odlična gluma (posebno Deana Krivačića) susreću sa zrelim montažnim rješenjima i izvrsnom glazbenom podlogom jednostavno je preuzeo publiku u MTM / Banja, gdje su se projekcije održavale. Pobjeda na ovom festivalu osigurala je ulazak filmu Kad se smrkne u konkurenciju na Interfilm festival u Berlinu, tako da će se za njih još vjerojatno čuti.
Osim konkurencije, ovogodišnji Festival kratkog filma prikazao je i prezentacijske programe Sarajevo film festivala, RAF-a iz Zagreba, Diagonale iz Graza, Festivala jeftinog filma iz Subotice, Sniff filma iz Novog Mesta i Interfilma iz Berlina.
Treba još pohvaliti i vrlo zanimljiv eksperiment na otvorenoj sceni Abrašević, gdje su večernje projekcije klasičnih djela nijemoga filma bile popraćene koncertima mladih glazbenika, od kojih svakako treba istaknuti projekciju filma Le Revelateur Philippe Garrela za koji su mostarski dvojac Nedim&Andrijan pripremili originalnu glazbenu podlogu, čime su uspjeli potencirati sam filmski doživljaj.
Drugi festival kratkog filma u Mostaru je za nama. Ostala su sjećanja na dobre filmove i još bolje ljude. Slike koje vraćaju vrijeme druženja i zajedništva u čudnom gradu poleglu na obale rijeke kojoj nije svrha da dijeli nego da spaja,
što dobro znaju neki mladi ljudi koji svoje
nazore nose u imenu Mladi most.
Zbog njih, ako me pitaju jesam li bio u Mosta-

ru, mogu s ponosom reći: Jesam, i nadam se da ću otići opet.

Mladen Burić