IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Nazoviograničenja kao prednost

Kako je nastao glazbeni spot Zva'ću te za grupu ROLO

Prošlo je otprilike pola godine od izlaska glazbenog video spota Zva'ću te grupe ROLO. Nisam mislio da ću pisati tekst na ovu temu pa sam bio malo iznenađen takvim upitom. Iznenađen, jer uglavnom možemo čitati o filmovima, dok se o spotovima govori manje i većina ih prolazi nezapaženo. Smatram da je u Hrvatskoj snimljeno mnogo sjajnih spotova, kako onih starih, kultnih, tako i onih napravljenih u posljednjih nekoliko godina, o kojima bih volio čuti riječi autora, o tome kako i zašto su ih snimili ili kako su došli na ideju da ih naprave.

Pokušat ću se prisjetiti procesa, od ideje, preko problema na koje smo nailazili, do finalizacije.

Za početak, članovi grupe ROLO su moji dragi prijatelji Mišo Komenda i Karlo Kazinoti, inače grafički dizajneri. Jedno poslijepodne, dok sam preslušavao njihov album, palo mi je na pamet da bih mogao snimiti spot. Kad sam im to predložio, rekli su mi da odaberem pjesmu koja mi se sviđa i da imam otvorene ruke. Dogovorili smo se da radimo bez budžeta, osim za troškove hrane na setu i rekvizita za snimanje. Takvi uvjeti su mi pružili slobodu da napravim spot kakav želim raditi, a s druge strane sam znao da će tipovi poput njih dvojice imati dovoljno ukusa i razumijevanja da mi u tome maksimalno pomognu.

Na snimanju Zva'ću te

Ideja mi je odmah bila jasna, želio sam snimiti spot koji prikazuje seks muškarca i žene. I sve ono prije. I sve ono poslije. A da pritom ne prikazujem ičije lice, ni išta eksplicitno ili doslovno, već da ponudim niz asocijacija u krupnim kadrovima. Želio sam u spot ubaciti što više simbolične rekvizite. Snimiti kadrove koji će biti vizualno atraktivni zbog sadržaja i boja. Promislio sam kako bi to mogao biti spot dovoljno nevin da bude zanimljiv i djeci - koloritom i sadržajem - dok će ga odrasli doživjeti posve drukčije, a pri tom se zabaviti poput djece. U težnji za pojednostavljivanjem, a i za vizualnim usklađivanjem, odlučio sam da će lik muškarca biti prikazan žutom bojom, ženski lik ružičastom, a tijekom spota će se te dvije boje pomiješati u zajedničkim kadrovima. U početku sam se donekle vodio logikom da radnju ispričam kronološki, prikazujući pripreme muškog i ženskog lika za izlazak i na koncu njihov sastanak. Poslije sam shvatio da ne želim robovati striktnom redoslijedu događaja, jer smatram da je video spot, barem ovakav, prekratka forma za takvu strukturu. Odlučio sam nizati upečatljive slike koje će se dobro slagati na glazbu i dobro funcionirati u asocijativnom smislu. Znao sam i da ću mnoge kadrove ponavljati pa sam neke od njih tretirao kao loop-kadrove koji mogu funkcionirati koliko god dugo treba i koje mogu više puta koristiti u montaži, dok sam druge tretirao tako da imaju svoje faze, primjerice kasica koju razbije čekić, mozak koji je poslije rasut i sl.

Na snimanju Zva'ću te

Počeo sam popisivati kadrove koje želim imati u spotu, imajući na umu da mi igraju svi elementi žute i ružičaste boje koji se mogu uklopiti u likove ili asocijacije. Popis kadrova je izgledao otprilike ovako:

- ormar
- laštenje cipela
- cijeđenje limuna
- tuckanje jaja žlicom
- ples guzicom
- plastični mozak - manistra na pijatu
- ruka vadi autić iz mozga
- cipela koja se zalijepila za rozu žvaku na podu
- vožnja autića po pustinji / prašumi / pećini / preriji
- nježno brisanje haube automobila krpom
- ulijevanje goriva u rezervoar
- ženska kosa u koju puše fen
- ženska ruka lagano skrola miša
- raskomadani mozak u kutu muške sobe
- oštrenje žute olovke
- ženska ruka navlači gumenu rukavicu na ruku
- rozi patent koji podsjeća na…
- ženska usta kroz rupu u zidu, pjevaju “zva’  ću te”
- banana
- žuti auto / mali žuti autić
- prašuma, pustinja… ??
- ženske noge s haljinom, rašire se, autić uleti između

Naravno, popis je mnogo duži, ali ne bi bilo OK da predugo skrolate. Popis je iz dana u dan rastao, ideja za jedan kadar povukla je sljedeću i tako dalje. Nekoliko puta smo išli u obilaske prodavaonica u potrazi za rekvizitima, tražeći samo žute i ružičaste stvari. Nailazeći na neke rekvizite tih boja, padale su mi na pamet nove ideje za kadrove koje bih jednostavno dodao  na popis. Od početka sam u spotu htio imati model mozga, koji je bilo teže pronaći nego što biste pomislili, ali na kraju sam ga uspio posuditi sa splitske patologije. Osim rekvizita trebala mi je i nekakva pozadina. Prvotna ideja je bila pronaći stanove sa zanimljivim pločicama ili parketima (njezin i njegov) i snimati u kutovima prostorija. Kako nam se nije dalo predugo tražiti dobrovoljce, dosjetio sam se da isto možemo napraviti sami. Izradili smo mali kut od dva ružičasta i dva žuta papira te podloge na koju smo zalijepili cetifix na crno-bijele kockice koji je „glumio“ pločice. S obzirom na prije donesenu odluku o snimanju svih kadrova krupno, više od toga nije nam ni trebalo. Dugo sam razmišljao o tome što da napravim s pustinjom, prašumom, pećinom i prerijom, jer sam mislio da bi mali žuti golf trebao putovati kroz te pejzaže, prateći pritom refren pjesme. Na pamet mi je palo da uzmem nekoliko kilograma palente te da njome kreiram krajolik koji podsjeća na pustinju. Tako sam došao i do vizuala ostalih pejzaža. Brokule su činile prašumu, krumpiri pećinu, dok je prerija nastala od đumbira u „ulozi“ kaktusa.

Odmah sam odlučio da format slike bude 4:3. Znao sam da će odlično pristajati stilu kadriranja, a i čini mi se da u današnje vrijeme taj format donosi neki šarm.

Na snimanju Zva'ću te

Nakon što smo odustali od prvotne ideje sa stanovima, odlučio sam da napravimo set u prostorijama splitskog Kino kluba, izuzev kadrova snimljenih u autopraonici i na benzinskoj postaji. Većina rekvizite je bila sitna, jedini je problem bio ormar koji nismo imali. Našao sam jedan preko Njuškala i odlučio ga kupiti za potrebe snimanja i donijeti u Kino klub. Mišo i Karlo su me nagovarali da odustanem od te ideje, zbog masivnosti ormara i nemogućnosti prijevoza. Bio sam uporan, tako da je ormar sretno stigao do Kino kluba, na krovu VW Pola, zavezan užetom. Na kraju nisu požalili, a ormar smo darovali Kino klubu, doduše s rupom na poleđini koju smo izrezali za svjetlo. Kad smo napokon nabavili svu potrebnu rekvizitu, uzeli smo dva dana za snimanje. Držao sam popisa kadrova koje treba snimiti, ali naravno da se tijekom snimanja otvorilo još novih ideja koje sam rado prihvaćao te na koncu  snimio više od planiranog. Sve je proteklo jako ugodno i u dobroj, prijateljskoj atmosferi.

Nakon snimanja sam uzeo nekoliko dana odmora i prihvatio se montaže. Moram priznati da sam dugo montirao i lutao po timelineu - najteže je bilo napraviti neki početni redoslijed događaja. Iako sam od samog starta imao okvirni slijed, nisam ga se striktno držao nego sam neke kadrove montirao onako kako su pristajali uz glazbu. Refreni su od početka bili zamišljeni onako kako su i montirani pa tu nije bilo dileme. Tijekom montaže dosta su mi pomogli i savjeti kolega Dragana Đokića i Sandra Barabe koji su inače montažeri. Draganova ideja je bila da koristim sliku u slici, što sam rado prihvatio, a time svakako dobio na ritmu i dinamici.

Iako na početku teksta spominjem neke probleme na koje sam nailazio, nedostatak budžeta zapravo nam nije stvarao nikakve probleme ni ograničenja, jer smo sva ta nazoviograničenja iskoristili kao prednost. Od početka je zamišljeno da kadrovi ne budu široki, da rekvizita ne bude preskupa, da ne pokazujemo lica - tako da nismo trebali glumce - a za kadrove u kojma se pojavljuju žene “iskoristili” smo svoje djevojke.

Rino Barbir