IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Diktatura podsvijesti

Kako je nastao Dokumentarni film 'Sad ili nikad'

Dokumentarni film 'Sad ili nikad' napravljen je sredinom kolovoza 2016. u Pazinu, tijekom Sedam dana stvaranja, međunarodnog umjetničkog festivala posvećenog kulturnoj proizvodnji, ponudi i promidžbi, koji vodi moj drug David Belas. Tamo sam se našao drugi put zaredom, ponovo u ulozi sumentora radionice filmskog eksperimenta HALITUS (nastale u suradnji s Kinoklubom Zagreb) koju sam, na poziv Lovre Čepelaka, godinu dana ranije s njim i osmislio.

Radionicu smo onomad opisali ovako: „HALITUS je radionica filmskog eksperimenta u sklopu koje će svaki polaznik imati priliku snimiti film u ozračju potpune autorske slobode, uz mentorsku pomoć. U sedmodnevnom procesu filmskog djelovanja, stvaralačke energije polaznika činit će neovisnu sferu, sinergički prostor, nevidljivi laboratorij. Polaznici će postati istraživači slobodnog teritorija, neomeđenog kodificiranim pristupom filmu i standardnim shvaćanjem filmskih rodova. Radionica će naglasak stavljati na praktične aspekte filmskog rada, uz ohrabrivanje autorskog pristupa i poticaj na preispitivanje ustaljenih poimanja eksperimentalnog, dokumentarnog i svega između.“

Sedam dana stvaranja, Kaštel, 14. – 20. 08., Pazin, Kaštel, polaznici radionica s mentorima

Opis radionice je općemjesno kinoklupsko mrmljanje o autorskoj slobodi (u dobrom smislu), udruženo s provokatorskim alkemiziranjem (nesumnjivo poželjnim), no najznakovitije je to što radionicu nismo nazvali radionicom eksperimentalnog filma: zahvaljujući stručnima, poimanje eksperimentalnog filma danas čuči u rovu blijedih konvencija, a mi smo već u početku odlučili kako polaznicima radionice želimo pomoći da provode stvarne filmske eksperimente, neograničene, na primjer, imperativom tzv. nenarativnosti i sličnim besmislicama (u stvarnosti postoji samo antinarativnost), pa smo i opis radionice pisali vođeni ovom željom.

Te je godine festivalsku rezidenciju ostvarivao istarski konceptualni umjetnik Darko Brajković Đepeto-Njapo, koji je u sklopu istog imao realizirati svoj projekt Pazin, grad mog djetinjstva (Brajkovića sam znao otprije, iako površno, jer je jednom u Zagrebu osmislio i izveo performans posvećen gašenom Zarezu). Za spomenuti sedmodanaški projekt sam se počeo interesirati kad sam čuo kako Brajković svakog poslijepodneva sjedi u caffeu Bunker u centru Pazina, sasvim sam, čekajući potencijalne sudionike svoga pothvata. Unatoč zahtjevnosti radionice u sklopu koje smo sumentori i ja unutar sedam dana trebali napraviti sedam filmova sa sedam polaznika (te nam se godine kao mentor pridružio Toma Zidić, zamijenivši Petru Zlonogu koja je s nama radila na prvom HALITUS-u), meni vrag nije dao počinka ni tijekom mrve slobodnog vremena, pa sam već prvi dan počeo misliti kako bi bilo zgodno da i sam napravim film, a Brajkovićevo samovanje u Bunkeru činilo se kao solidan temelj. Naravno, tema i priča potencijalnog filma bile su, kao i uvijek, potpuno nebitne: dobar film nastaje oko vizije jednog dobrog prizora, a u ovom slučaju je to bio Brajković, sam s vizijom svoga djetinjstva, bez ikoga s kim bi je podijelio.

Počeo sam druge nagovarati: „Ajmo nešto snimiti!“, ali reakcija se zadržavala na „Ajmo!“, da poslije nitko ne bi ni pitao za snimanje. Svi su, baš kao i ja, imali i drugog posla, ali su moji interesi, kao i inače, na svim planovima ostali raspršeni. Ugodno me bičevalo da nastavim s provedbom materijalizacije budućeg, nepoznatog filma, no čime? Sva je oprema bila zauzeta snimanjima filmova polaznika. Da nije bilo Petre Grobenski, HALITUS-ove montažerke, film najvjerojatnije nikada ne bi bio snimljen. Osim što je na filmu radila kao montažer i snimatelj, pridonijela je raznim idejama, te je, uz to, cijeli film snimljen njenim GoPro-om. Uz GoPro je, otpočetka, posjedovala nešto bitnije: interes za film čija je tekstura, u tom trenutku, tek vrebala izdaleka, nastajući iza teških sjena visokog drveća pazinske šetnice. (Poslije je filmu mnogo pridonio i Trevor Brown, potaknuvši Alessandra Vicardya, polaznika svoje glazbene radionice, da za film napiše originalnu glazbu.) Posebno mi je drago što su se poslije, kroz scenu tekuće euharistije, u film uključili i Vesna Stilinović, Renata Kaurin, Zidić, te Branko Ljuština-Ljuljo, autor teksta Apoteoza prostora mišljenja na kojem se festival idejno zasniva.

Dokumentarni film 'Sad ili nikad'

Došlo je vrijeme da objasnim kako sam shvatio kamo film ide, a objašnjenje je vezano za jedan manje doslovan, ali konkretniji svijet. Naime, u tom sam trenutku već godinama bio bez lucidnih snova, dok sam nekada njima doživljavao i prijatne stvari i prave neugodnosti. Jednom sam se, primjerice, probudio u snu pred nekim zidom te stao pred njim izvoditi magične pokrete. Ubrzo je iz zida izišla ruka i stala vjerno imitirati ove kretnje, dok se u jednom trenutku nije umorila zrcaljenja i hitro zgrabila moju vlastitu. Drugi put sam se našao u praznini onkraj vrijeme-prostora i odmah shvatio da, pošto sam u suštini bez forme, sviješću mogu prevaliti ogromne udaljenosti (bilo prostorne, bilo vremenske, i to u tren oka). Vratio sam se nekoliko milijuna godina unatrag, kako bih vidio Prazemlju i svoje ondašnje mjesto u poretku stvari. (Inače me užasava svaka pomisao na prahistoriju, a o njoj mislim često.) Kad sam se u tijelu prakita pojavio među Achaeocetima, plivajući s njima u tmini u kojoj se nije vidjela ni peraja pred nosom, odmah sam odlučio vidjeti i vrlo daleku budućnost, pa sam potegnuo nekoliko milijardi godina naprijed. Pošto sam tamo stigao, nisam otvorio oči, jer se nisam usudio. Znam samo da je bilo vrlo, vrlo svijetlo: jasno se osjećao nametljivi teror Stvarnog. Usudih se naposljetku gledati, kratko, no samo umom: sve su prolazne stvari bile ondje, kao i svi koji su ikada postojali, prezentirani jednom banalnom dvorišnom situacijom s ograničenim brojem likova. Činilo se da nema nikakvog pokreta, a ako je i bila prisutna neka vrsta kretanja, ona nije pripadala poznatom svemiru. To kretanje u nekretanju nazivam antikino, i mislim da je ono temelj svog djelovanja. Ali o tom – potom.

Koja su od navedenih iskustava prijatna, a koje sam doživio kao neugodnost i bezobrazluk neobazrivih sila, procijenite sami. Iste noći kad sam s Brajkovićem dogovorio prvo snimanje za sutradan ujutro, sanjao sam sljedeće.

U snu sam sjedio s Brajkovićem u Bunkeru. Pokušavao mi je govoriti o svom projektu, no konstantno je temu okretao na osjećaj da ga netko uhodi. I mene je obuzela nekakva jeza, a sve se pogoršalo kad sam spazio živu sjenu kako se skriva iza obližnjeg drveta, promatrajući nas. Sjena se krišom pokušavala sablasno ceriti, držeći duge prste na nepostojećim ustima. Naglo sam osjetio kako je najbolje odmah skočiti za njom i zgrabiti je za njezin mračni plašt, te me ovaj postupak odveo u hodnik neugledne galerije, gdje mi je u potrazi za sjenom pomagao stari, otrcani žbir (više nalik domaru negoli žbiru). Ovom je žbiru u istom hodniku nešto bilo sumnjivo: činilo se da iz jednog ćupa viri crni rukav, što je bio vrlo neuredan prizor. A ako bi se ispostavilo da netko u ćupu boravi nedopušteno, to bi već bilo alarmantno. Sjena je ćutila žbirov pogled i ćup se od njezine nervoze počeo lagano ljuštiti, zbog čega je žbir oprezno izvadio drvenu palicu i kucnuo po starom ćupu. Nije čekala da žbir proviri unutra, nego je odmah izletjela van, napuhavajući se što je više moguće, dok nije jurnula niz hodnik. Žbir je bezglavo potrčao prema njoj, znajući da samo slijedi refleks, bježeći za nečim što nikako ne može uhvatiti. Prišao sam prozoru kako bih vidio kamo je sjena pobjegla te sam zaista i imao što vidjeti: ona je sada stajala pored nekog kioska, već potpuno nalikujući na Brajkovića.

Ova stvarnost je neobična po tome što su u njoj stvari ponekad točno onakve kakvima ih očekujemo. Kad sam ujutro, na javi, razgovarao s Brajkovićem od krvi i mesa, isti mi je rekao: „Reći ćeš da sam lud, no mislim postoji barem još jedan Ja. I prilično sam siguran da ga ne bih volio sresti.“

Dokumentarni film 'Sad ili nikad'

Što se događalo dalje, o tome dovoljno govori sam film: tekući rituali dolaze kao najava vučjeg krzna. I doppelgänger. „Film o istrijanskom umjetniku Darku Brajkoviću Njapi prožet je iskonstruiranim situacijama koje razbijaju dokumentaristički elementi, čime se sugerira pokušaj aktivne rekonstrukcije zatečenog, ali i doslovnog uobličenja filmskog dvojnika koji će prekoračivati granice konvencionalnog,“ pišu na portalu dokumentarni.net. Ja ipak mislim da strava dvojnika nije u nemogućnosti razlikovanja različitog unutar istog, već u nemogućnosti poimanja potpune istovjetnosti jednakog unutar istog. Dvojnik je dokaz da se užitak i bol, u svojoj biti, ne razlikuju u mnogočemu: stanuju toliko blizu jedan drugome da zvuk u jednom stvara jeku u drugom. Ovoga obično ne želimo biti svjesni, a i bolje da nismo: zrno bola dovoljno je snažno da prožme cijeli užitak, a bol užitku daje krila tek kad se u njega ušulja neopažen.

Brajković našu suradnju, i još pokoju stvar, opisuje ovako:

Kad mi je Zorko pred koju šetimanu javi da smo dobili mista za štoriju u neken famožem đurnalu za film... nu jušto nis riva niš napisati, nanka pensati o temu, kao, ma ima nu vrimena – ćemo ben!
I tako me jopet danaska nazva Zorko i reka: "Rok je bio jučer!", i nu, san mu reka da ću provat ča zmajmunisat i onda mi je Zorko da ideju da bin moga anka po istrijanski pisat.
Tako da ovisti osvrt ni štabelo istrijanski, je jedan miks pazinjanskeg umageža,  novega buježa, kako rečen kad me niki pita: "Odakle si?", ja mu rečen: "Iz Istre...", pa nastave dalje: "Ma odakle iz Istre?", pa ja nastavin: "Ma iz Pazina, Umaga, Novigrada, Marušića, malo Grožnjana, Sipra... ma nu iz Istre san!..."
Ma san iz Istre, a furešt! Vajka furešt!
U Umagu niman s kim čakulati pazinjanski, u Pazinu san im furešt, di god dojden san furešt!
A Istra, ta divna i divlja Istra, poluotok, kako ju Ljuljo, aka Branko Ljuština, u oven filmu "Sad ili nikad", uspoređuje sa Indijom, pa reče da je Indija milijon puta veća od Istre, ali ni lipša!
E, tako je! To osjete svi ki pasivaju tote!
Ljudi vole Istru! Anka mi Istrijani, samo ća se osjećamo malo ko konobari, kuhari, sobarice... nikad kuntenti!
Ali vero je, kada rečen da je lipa, nu,  jušto je tako!
Ma ne bi ti svi judi šekulima tote hodili, pasivali, fermivali se, i guštali i delali...
Eko... ja špešo rečen da je Istra "state of mind", zato ki god dojde u Istru mi je na novega Istrijan!
I tako je anka na festivalu "Sedam dana stvaranja", ki god dojde nov na festival, zajno postane fameja, koza nostra!
Napošto je Sanvičenti vrga Kozu kao glavneg protagonista, facu, na sve te maje i plakate od festivala, koza ima stav!
Nu da rečen ča o ovem filmu.
Pasano lito mi dojde Zorko u toalet, i mi reče: "Njapo, mi snimamo film o tebi!...".
Ja san bi štabel, nakrgan z biron, malo alegreto, ku ne, anka pijan!
I kako gre vajk, jer to mi je ekipa, moji filmaši iz Zagreba, nima beda!
I kamera snima...
Kamera snima mene kako delan na svojem projektu "Pazin mojeg djetinstva", kako skupljam intervjue sa Pazinjanima... kako ni baš lako dobit intervju sa Pazinjanima... ali nu, se isplatilo! Se rivalo!
Zač san to pasano lito ša činiti taj projekt?
Da Vam rečen štabelo, pasano lito mi je umrila nona-baka, kako ju ja zovem.
Moja baka, Jurić Katica, je umrila!
Zadnja fameja ča san ju ima jušto u Pazinu!
I tako, pregledavajući stare fotografije iz starih albuma, mi je došlo da se nekako odužim mojoj fameji.
Moja mama i moja teta su rođene Pazinjanke! A moj djed, i moja baka su Slavonci, Posavci!
Baka mi je iz Jasenovca, a djed je sa Višnjica.
Pero – moj djed, je bi legenda u Pazinu! Klesar, poli groblje, pecaroš, i zajebant.
Petar Jurić, kamenoklesar.
Petar od grote!
I ča da Vam rečen, dobar dio filma je neka suptilna interpretacija podsvjesnog, miks homaža, mome djedu i mojem djetinstvu...
Prvo se u bufettu Bunker, poli Farkaši, dešava 'tekuća euharistija' -- svetkovina bire, pole se radnja dešava u stanu u kojem san stava do tretega lita, u spavaćoj sobi mojih roditelja, gdje je bio privremeno smješten moj atelje, zapakiran u kartonske kutije, nakon selidbe iz Marušića, od 2013.
Onisti kapot od vučjeg krzna je moj fetiš od kad znan za se!
Vajka san kao mali gleda taj kapot, i par puti ga anka proba! Taj kapot je bi od Pereta, ga je čuva u ormaru... ne znan di ga je nabavi ni kad, samo znan da je od praveg vučjeg krzna!
Moja fameja ne zna da san ga iskoristi za film.
Obuči taj kapot za mene je ostvarenje dječačkih snova, i homaž mojem didu Peri.
Pole gre onaj konj za njihanje, taj konj je bi moja omiljena igračka kad san bi mali.
Svi su se njihali na temu konju, svi moji zrmani i zrmana, bi je to naš konj!
A da pojasnim 'tekuću euharistiju':
Moje prvo pijanstvo u životu je bilo jušto u Pazinu! Dela san poli dide na radioni, san mu pomaga oko grote, vozija karijole pune škarta od bunje, meja cestu, pomaga mu dizat laštre od grote i ostalo...
Inšoma, jedan dan, ko i vajk, za marendu smo šli na pijaču poli Vagabunda, poli zvonik... i Pero je ša prije mene, i mi je naručija pijaču, kako san ja ko klinac vajka pija Sprite, mu je to bilo skupo, pa mi je taj bot naručija dva deci bire!
Niš, ja san popija tih dva deci bire i me je čepalo, mi se pjažalo.
San se osječa jak, ko da iman več force, pa me cukalo dalje pit, i tako san počea na skrivečki, žljuk po žljuk, cugat rakiju iz vitrine... dida je vajk ima rakije u vetrini, razne rakije...
I tako san ja do ručka bija šek pijan!
Zadnje ča se domišljan je bilo da smo se peljali u kamijonetu, šli smo na ribolov u Borut poli Cerovlje, i dida me pita da li san dobro... i to je zadnja epizoda svijesti! Iduća se 24 h ničega ne domišljam!
Pero se obrna, torna u Pazin, i me nosija u rukah do doma.
Baš je bilo neko blagdansko vrime, cila fameja na okupu, pole su mi povidali da san bi zelen, žut, crven, sve boje da san ima...
Inšoma, kad san doša na teplo poli fameju, san se svas izriga po sebi!
Su me kambjali, oprali, i stavili u krpe da spin... san se probudija dan nakon, i sječan se, sva ta rakija mi je iz pora u koži isparavala!
Kad san se zbudija me čepala takova sramota da san cvika dojti pred fameju!
Pa su me zajebavali ku ću još rakije... he he he he he he!
Pole lito dan nisan primirisa alkohol, sve dok me ni čepa pank!
I tako... lipi moji, bilo bi tu čuda još za pisat o svim tim štorijama, ali stišče vrime, redki, mora se pojti delat, pa se mora anka nekako finit ova štorija.
Mi ne gre za finit ovu štoriju... neka bude nezavršena!
Ni ga ča je Pazin....

Dokumentarni film 'Sad ili nikad'

Štoriju, naravno, završava sam film, a o istini njegova kraja se malo toga može reći. Cijeli ovaj film je film istine: od prve scene u kojoj svoga protagonista obavještavam o snimanju filma, do zadnje u kojoj se on, kao što je primijetio jedan kritičar, transformira u filmsko oko koje ga je pratilo. Film je svoj truth value najjasnije pokazao, kako to s filmovima obično biva, prilikom projekcije na velikom platnu u pazinskom Kaštelu. U doba interneta, kino i televizija preživljavaju zato što je na internetu sve na zahtjev, a kino i TV sadržaj serviraju neovisno o našem clicku,stoga ono što prikazuju odaje dojam svojstva veće istine. Istina je, naime, ono što se javlja neovisno o nama.

Filmom smo, neupitno, pogodili i duh vremena: godinu dana nakon što je snimljen, izlazi treća sezona Twin Peaksa u kojoj Diane (Laura Dern) opisuje scenu zlokobnog susreta s dvojnikom čovjeka s kojim je u ambivalentnom odnosu, a opis događaja zvuči kao radnja finalne sekvence Dokumentarnog filma 'Sad ili nikad'. Možda je suvišno spomenuti da glumica Tijana Debelić u našoj sekvenci ima kosu gotovo identičnu kosi Diane, da bi je nakon snimanja ofarbala onako kako ju je Diane u seriji ofarbala po završetku istovjetne priče.

Na 26. Danima hrvatskog filma, na kojima je film prikazan u programu pod nazivom Izvan okvira, srećom nije bilo Q& A-a, Pitanja i odgovora. Da ga je bilo, na pitanje o tome kakvu sam poruku htio poslati ovim filmom, bio bih prisiljen odgovoriti parafraziranjem Samuela Goldwyna: da sam išta htio slati, slao bih to posredstvom Hrvatske pošte. Zašto sam snimao? Dosad ste možda i sami shvatili - bio sam prisiljen. I najblijeđa se vizija, ako odražava tendencije iz dubina podsvijesti, mora poštivati, jer nas u protivnom proganja sve dok joj ne omogućimo materijalizaciju. Osobno to nazivam diktaturom podsvijesti, koja nas ionako sve upošljava. Možda je interesantnije pitanje zašto film u samom nazivu ima riječ dokumentarno, dok ga većina prokazuje kao jasno igranog. Vrlo jednostavno: svi filmovi su dokumentarni.

Zorko Sirotić i Darko Brajković Đepeto Njapo