RETRO

Utvare puste zemlje

Ponedjeljak ili utorak, Vatroslav Mimica, 1966.

Klasični visoki modernizam, kad je o igranim filmovima riječ, kod nas je najautentičnije bljesnuo trilogiji Vatroslava Mimice koju čine Prometej s otoka Viševice (1964.), Ponedjeljak ili utorak (1966.) te najcjenjeniji Kaja, ubit ću te (1967.). Sva tri filma modernistička izražajna sredstva koriste za razlaganje teme sjećanja, vremena i krivnje kroz traumom inficiranog pojedinca.

Ponedjeljak ili utorak otvara se nizom filmskih slika koje svojim asocijativno strukturiranim nizanjem simuliraju način na koji se slike, misli i emocije izmjenjuju u ljudskom umu. Kako u medij filma pretočiti struju svijesti bio je je jedan od ključnih zadataka filmskog modernizma nakon što su istu misiju već obavile manifestacije istog u književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi. Slika svijeta koju su dubinski izmijenila dva svjetska rata izgubila je stabilnost, koherenciju i takozvano duhovno središte, a modernizam je pokušaj da umjetnost reflektira njihovo novonastalo odsustvo u kolektivnom i pojedinačnom iskustvu. Objedinjujuća ideja iza raznovrsnog korpusa modernističkih remek-djela jest da traumom rata fragmentirano, decentralizirano i relativizirano ljudsko samorazumijevanje treba uobličiti u istu takvu umjetničku formu. Yeatsov „svijet čije središte više ne drži“ iznjedrio je umjetnost bez odredivog formalnog središta na čijem mjestu se ugradila neimenjiva praznina oko koju su poput lešinara kružili veliki modernisti – od Samuela Becketta do Ingmara Bergmana s ove strane Atlantika, preko Marcela Duchampa i Johna Cagea s one druge.

Središnja svijest kroz koju je strukturiran Ponedjeljak ili utorak pripada Marku Požgaju, utjelovljuje ga Slobodan Dimitrijević, novinaru i intelektualcu čiji jedan tipičan dan predstavlja sižejno polje filma. No, vrijeme prikazano u filmu ni izbliza ne odgovara narativno ili kauzalno mišljenom tijeku vremena kako ono teče od jutra do večeri. Vrijeme, koje je ključni Mimičinih interes, kako u smislu sadržaja tako i po pitanju same forme, ovdje je mišljeno kroz supostojanje različitih vremenskih razina u junakovoj svijesti koja posljedično diktira filmsko vrijeme odnosno nizanje kadrova i scena. Stoga se u montažnom nizu često zajedno pojavljuju kadrovi raznorodne temporalnost, a da to gledatelju nije  signalizirano nekim narativnim postupkom. Sjećanja, zamišljaji, misli i konkretna sadašnjost Marka Požgaja, na razini slike tretirani su kao ravnopravni i jednakovrijedni elementi, tvoreći u konačnici mozaičnu, nelinearnu i nenarativnu cjelinu filma. Mimica nizom postupaka očuđuje i dekonstruira klasično fabularno filmsko izlaganje pa, među ostalim, kadrove često zaleđuje te im daje trajanje koje transformira njihovo značenje.

Ponedjeljak ili utorak

Konkretno, u filmu se pojavljuje niz dugih totala urbanog pejzaža kojim se naznačuje egzistencijalna praznina, kao i niz gotovo apstraktnih, kratkih detalja i blizih planova koji signaliziraju repetitivnost i otuđenost junakove svakodnevice. U istu svrhu Mimica izdašno koristi i zvuk kojem mijenja  glasnoću ovisno o atmosferskom efektu potrebnom u pojedinoj sekvenci. Koliko glasno nešto čujemo ili ne čujemo odražava percepciju glavnog lika, odnosno ono što ga emocionalno zaokuplja dobiva dominatan tretman na razini kako slike tako i zvuka. Stoga su filmska izražajna sredstva ovdje prvenstveno upotrebljena za slikanje mijena i stanja svijesti u svim njihovim profinjenim nijansama koje su onkraj objektivnog, strukturiranog i logikom objašnjivog.

Vrijeme, koje je uz zaborav i sjećanje modernistička teme par excellance, na razini je forme mišljeno kao beskonačna sadašnjost. Riječima samog autora: „Sve je uvijek iznova i samo prezent, trajni neobični filmski prezent. U filmu nema ni flash backa, ni bilo kakvih paralelnih montaža, nego je to uvijek i iznova ono zbivanje koje se događa pred nama, pred našim očima i u našoj percepciji. U Ponedjeljku ili utorku zauzeo sam striktno stajalište da to ne može biti film s ključem u kojem će prošlost biti interpretirana na ovaj način, a sadašnjost na onaj.“ 

U praksi to znači da su sadašnjost i prošlost tretirane na način da se stalno prepliću i reflektiraju odnosno da se prošlo neprestance infiltrira u ono sadašnje u svom beskonačnom vraćanju. A to što se u svijest Mimičinog junaka vraća jest Holokaust, preciznije smrt njegova oca u koncentracijskom logoru Jasenovac, najvećem logoru smrti kad je riječ o teritoriju koji nije bio pod izravnom njemačkom okupacijom. Požgaj nije vidio smrt svoga oca, ona je za njega ostala nedostupna, neimenjiva i neobjašnjiva, pa prazninu koju je u njemu proizvela ta trauma njegov um sada popunjava nizom halucinacija, noćnih mora i fantazija koje čine najvažniji slikovni sloj filma. Mimica je pri tom izrazito likovno vješt pa ove nadrealno mišljene sekvence smještene u neodrediv prostor ispunjen simbolima nemaju parnjaka u povijesti naše kinematografije, a u povijesti svjetske stoje rame uz rame s najvećim vizualnim majstorima visokog modernizma kakvi su bili Michelangelo Antonioni ili Andrej Tarkovski. Uz to, u građu filma interpoliraju se i brojni arhivski snimci te se izrazito smjelo barata filmskom bojom odnosno njezinim odsustvom. Tako se u crno-bijele kadrove iznenada probijaju oni u boji, a da pri tom gledatelju nije pružena nikakva logika po kojoj se ta promjena zbiva, pa smo ostavljeni da se sami suočimo s unutarnjim kaosom junakove svijesti za koju je sadašnjost tek sjena prošlosti, a koja za nas oblikuje ono što vidimo.

Mimica dosljedno odbija signalizirati kada se prizor koji gledamo dogodio te nam na bilo koji način sugerirati je li ono što vidimo zamišljaj ili realnost. Kako film odmiče tako se unutarnji i vanjski svijet sve više isprepliću pa unutar istog kadra supostoje elementi junakove sadašnjosti i prošlosti. Tako je na početku filma otac prisutan u nadrealno mišljenim prizorima, dok se pak pred kraj filma pojavljuje u sceni koja počinje u junakovoj sadašnjosti. Na zagrebačkoj ulici, naime, neki kočijaš ne može nagovoriti svoga konja da se pomakne s mjesta te se obrušava na jadnu životinju dok svjetina oko njega negoduje i glasno komentira. Mimica ovdje koristi motiv torinskog konja na sličan način na koji će to gotovo pola stoljeća kasnije učiniti Béla Tarr u istoimenom filmu (Torinski konj/A torinói ló, 2011) – kao okidač metafizičkih promišljanja o odsustvu smisla i dokaz duhovne praznine suvremenosti. Požgaj promatra ovu scenu iz prikrajka, a u tome mu se uskoro pridružuje i njegov otac kojeg igra Pavle Vuisić te se tako različite vremenske razine sada ujedinjuju i unutar istog kadra. Njih dvojica sada zajedno reflektiraju i razgovaraju kao da se nikada nisu rastali, a emocionalni vrhunac filma nalazi se u njihovoj konačnoj zamjeni uloga.

Ponedjeljak ili utorak

Naime, sada sin štiti i tješi oca, objašnjavajući mu da su prizori rata koje ovaj primjećuje na televizoru arhivski, odnosno laže mu da ratova u svijetu više nema (na TV-ekranu su prizori iz Vijetnamskog rata), a da se oni prošli prikazuju kako ih ljudi ne bi zaboravili. Otac na to odgovara rečenicom koja sumira umjetnički kredo Mimičinog filma: „Zar mogu da zaborave? Pa strašnije i od samih logora bilo bi kad bi zaboravili.“

Ponedjeljak ili utorak je film o čovjeku koji odbija zaboraviti, a koji je osuđen živjeti u svijetu u kojem se zaborav sistemski provodi ili čak predstavlja uvjet funkcioniranja u društvu. Požgaj tako kraj dana provodi eutanazirano buljeći u televizor s kojeg dopiru uljepšane vijesti o boljoj budućnosti i napretku dok kadar koji mi gledamo ispunjava njegova neiskorjenjiva samoća – prizor je to koji odjekuje onim tročlane obitelji iz Sedmog kontinenta (Der siebente Kontinent, 1989)Michaela Hanekea koja pred televizorom čeka smrt. Odjavu programa na ekranu vodi Požgajeva djevojka koju utjelovljuje Jagoda Kaloper. Nakon što je čitav dan neuspješno pokušavao uspostaviti kontakt s njom uporno joj telefonirajući, sada konačno postaje jasno kako mu je dostupna jedino kao lice s ekrana, odnosno kao utvara u koju su se slili njegovi ideali i fiksacije. Mimica na trenutak dopušta da Požgaju ljepotica s ekrana uputi znakovit pogled, jer nema za čovjeka razornije fantazije od one što nosi krinku stvarnosti.

Junak Ponedjeljka ili utorka je pojedinac koji odbija živjeti u od smisla ispražnjenoj sadašnjosti, on ili zamišlja ili se sjeća zarobljen između dva pola imaginarnog. A takvi su od svijeta osuđeni sami tumarati pustom zemljom sudarajući se tek s utvarama onih kojih više nema.

Višnja Vukašinović