13. ZAGREB FILM FESTIVAL
(Zagreb, 14-22. studenoga 2015.)

U vremensko-prostornim bespućima

Medo mali, Igor Jelinović, 2015.

„Šta san ja Bogu skrivila“, nariče na rubu suza jadna majka (Bruna Bebić) ne tako malom Jurici (Josip Lukić). Kupi veš i čisti ostatke keksa, dok on po cijele dane igra Minecraft. Majci je njegov moderan, nihilistički stil života trn u oku, a njena snaga leži u činjenici da ga, kao i svaka majka koja zna sinove slabe točke, može nagovoriti na bilo što jednostavnim masiranjem zatiljka i leđa, kao kakvu životinju.

Naime, Jurica je već velik, ali i nesretan medvjed, čiji je prokrastinatorski život, na rubu suicida i bez perspektive, posve transparentan iz samog pogleda na njegova zavojem obavijena zapešća. Njegov se karakter dodatno gradira neprestanim tjelesnim tikovima kada je u fokusu kamere, pa je stoga i sasvim suvišno od njega stvarati karikaturu, kao primjerice kroz groteskne monologe o tome da će si prerezati grkljan ukoliko ga majka nastavi pilati. Mater kao mater, želi samo najbolje za sina. Gledano kroz dramaturšku prizmu, njezin je lik predstavljen na fin, školski način koji ne ugrožava glavni lik, ali mu stvara dodatnu anksioznost, inzistirajući na tome da pronađe stalan posao i djevojku.

Medo mali

Pojavom Jelene (Mia Anočić-Valentić), mlade djevojke koju majka poziva na ručak kako bi je upoznala sa sinom, Juričin lik dobiva dodatnu dimenziju. Statična kamera za ručkom otkriva njegove slabosti, kao što su česti pogledi ispod obrva prema Jeleni. Ipak, ako je autorski cilj bio zapečatiti dokaz njegove simpatije prema njoj, tomu nimalo ne pomaže finalni dijalog koji na funkcionalnoj razini djeluje istovremeno simpatično i konfuzno. Iz samog krupnog plana njezinog lica osjeća se ranjivost i razumijevanje kada ga sluša kako priča o pokušaju samoubojstva, no cjelokupan intiman dojam razbija njegov žargon tvrdog momka koji cijelu situaciju čini kiselom.

Upravo je to i najveći problem tog filma. Uz povremene bljeskove koherentnih strukturnih elemenata, dijalozi su suviše prizemni i jednostrani, a samim time je i krajnja poenta nejasna i zamagljena. Na taj način, konačna je kompozicija disbalansirana i ostaje lebdjeti u vremensko-prostornim bespućima, kao i naš nesretni protagonist.

Stjepan Ćulap