13. ZAGREB FILM FESTIVAL
(Zagreb, 14-22. studenoga 2015.)

Jedan stan, dvoje ljudi, status quo

Uz program Kockice

Ovogodišnje izdanje Kockica, natjecateljskog odsječka ZFF-a s hrvatskim kratkometražnim filmovima u režiji autora koji još nisu snimili dugometražni igrani film, ponudilo je jedanaest djela u ukupnom trajanju od nešto više od tri i pol sata. Novost je da su Kockice, vazda popularne, premještene s dosadašnjeg termina u 23 h u pristupačniji termin od 20 h te da hrvatski kratki filmovi nisu prikazivani zasebno, već zajedno s onima iz inozemne kratkometražne konkurencije. Sve kratkometražne uratke po prvi put je ocjenjivao isti žiri – ovom prilikom činili su ga rumunjski redatelj i producent Andrei Creţulescu, Francuskinja Sata Cissokho, voditeljica festivala Memento Films International te hrvatska redateljica i scenaristica Sonja Tarokić, autorica prošlogodišnjeg pobjedničkog filma Kockica Tlo pod nogama (R44, 2014) – no hrvatski i inozemni filmovi konkurirali su u odvojenim kategorijama.

Izbornik Kockica od njihovog začetka 2005. godine,  redatelj i montažer Vladimir Gojun u uvodnoj bilješci festivalskog kataloga zapisuje da sa stopostotnom uvjerenošću može izjaviti kako je ovogodišnje izdanje Kockica dosad najbolje. S tom se entuzijastičkom misli, dakako, nismo dužni složiti, a u neformalnim razgovorima s uglavnom stručnim gledateljima za vrijeme festivala mogli su se čuti raznoliki dojmovi, od onih koji su se poklapali s Gojunovom procjenom, do onih da je prikazano, u cjelini, bilo razmjerno loše.

Ovdje ćemo zlatnosredinski, ali ne kompromisno, procijeniti da je predstavljeni program bio posve na razini ustanovljenog standarda kakvoće, ni bolji, ni lošiji od nekoliko posljednjih izdanja, no bez nekog uistinu iznimnog filma, kakvi, primjerice, bjehu prošlogodišnji Manjača (KKZ, 2014) Tina Žanića i spomenuti Tlo pod nogama, ili pobjednik Kockica 10. ZFF-a Terarij (ADU, 2012) Hane Jušić, da spomenemo samo neke primjere.

Zvjerka, D. O. Pusić

Kao i posljednjih godina, riječ je o zanatski – vizualno, zvučno, glumački itd. - besprijekorno izvedenim djelima što ne zapinju na skučenostima proračuna, već svoj svijet uspješno osmišljavaju i grade unutar skromnih okvira financijskih mogućnosti. Pritom poneko među njima i dio svog šarma ostvaruje upravo manjkom uglađenosti, nedostatkom završnog blistavog poliranja koje nerijetko postaje samo sebi svrhom, formalnim estetskim dodatkom omotnici koji ne mora imati zbiljske veze sa sadržajem. Budući da su u ovogodišnjim Kockicama pretezali filmovi uvelike dokumentarističkog tona, prstohvat ili dva sirovosti dobrodošao je prinos njihovoj uvjerljvosti.

Nezgodnim se, međutim, može učiniti to što podosta filmova uvelike nalikuje jedan drugome. Posrijedi su uglavnom razmatranja obiteljskih odnosa, zatečenog stanja koje traje več neko vrijeme, a sva je prilika da se neće ni promijeniti, najčešće između dva lika, a radnje su smještene de facto u jedan prostor, najčešće stan. Uzimajući u obzir da je na snazi svojevrsna prisila niskog proračuna, uz pohvale autorima koji unutar te tematske odrednice uspijevaju ispipati i ispitati brojne srodne, no ipak različite nijanse te uvažavajući mogućnost da je takav fokus i pitanje autorskog izbora, a ne prinude, nije teško steći dojam da je naš kratki film dobrim dijelom ušao u određen kalup, da autori svjesno ili linijom manjeg otpora olako prihvaćaju tek varirati već uhodan i provjeren model. Ako i ne bi bilo pošteno uspoređivati spomenutu jednoobraznost hrvatskih kratkih filmova s raznolikošću ideja predstavljenih u inozemnom programu kratkiša – jer su u njemu sudjelovali filmovi odasvud i najvjerojatnije većih proračuna – možemo se sjetiti nekoliko ovdašnjih novijih, niskoproračunskih ili bezproračunskih djela koja su uspješno brodila drukčijim stilskim putovima: primjerice Pederi (Studio Pangolin, 2013) i Vrlo kratki izlet (MonFilmFest, 2014) Igora Bezinovića, Moja noć pod suncem (Toma Šimundža, 2012) i Pinokio (UMAS, 2013) Tome Šimundže, Streljana (ADU, 2013) Filipa Mojzeša i Lane Zaninović, Najmanji (KKZ, 2013) Tomislava Šobana.

Unutar okvira jedan stan-dvoje (ili troje) ljudi, status-quo, osebujnošću se svakako izdvojo naslov Zvjerka (Slavica film, 2015) scenaristice i redateljice Daine O. Pusić, nagrađen Zlatnim kolicima, snimljen u hrvatsko-finskoj koprodukciji. Dok su u ostalim filmovima tog tipa radnje mahom smještene u neugledne ambijente već otrcanog soc-realističkog unutarnjeg uređenja, popraćenog filmskom fotografijom koja naglašava tjeskobnu ustajalost prostora, Zvjerka intenzivno čistom, koloristički blistavom fotografijom Britanca Arthura Mulherna predočava drugu vrstu  ocvalosti prebivališta, praktički staništa stogodišnje majke i kćeri što same žive u nekoć, sva je zgoda, otmjenom stanu ili kući. Realizam u ovom filmu stoji tek u temeljima situacije, dok je odnos između onemoćale, no svojeglave starice (Marija Kohn) i nesigurne kćeri također u visokim godinama (Doris Šarić Kukuljica), osamljene usidjelice što skrbi za nju, predočen uz malo dijaloga i mnogo stilizacije. Uvođenje velikog, uz pomoć specijalnih efekata vrlo uvjerljivo ostvarenog šišmiša u zgodu, cjelinu oplahuje ozračjem fantastike i strave, naznačenom već samim pojavama protagonistica što izgledom i ponašanjem ostavljaju dojam živih leševa.

Fantastična, I. Sikavica

Drugi pak film rečenog osnovnog modela s izraženijom notom razlikovnosti bio je Minjonja njanjonja (HFS, 2015) redatelja Josipa Lukića, snimljen prema njegovu scenariju nagrađenom na radionici Palunko održanoj na 12. ZFF-u. Protagonisti Minjonje, smještene u stan u Splitu, dvojica su braće osnovnoškolaca, sami kod kuće, dok su roditelji na poslu. Uz iznimno uvjerljive male glumce – stvarnu braću Andriju i Marka Nazlića koji više-manje glume same sebe i prema čijem je odnosu i izgradio film - Lukić odvažno, bez težnje ka političkoj korektnosti, svidljivosti ili plasiranju utješne po(r)uke, prikazuje njihovo bezobrazno, asocijalno, nasilno ponašanje u odnosu istovremene bratske ljubavi i netrpeljivosti, odnosno nesigurnosti i neusmjerenosti uzrokovanih, bit će, nedostatkom roditeljske nazočnosti, a možemo naslutiti, i ugledanja na pogrešne uzore.

Fantastična (ADU, 2015) scenarista i redatelja Ivana Sikavice također se poigrava fantastikom, uvodeći među troje likova (Marija Škaričić, Igor Kovač, Bobo Jelčić) i četvrti, nevidljivi, načelno predstavljen kao fantazmagorija jednog od protagonista, gosta na večeri koji na taj način provocira i manipulira par domaćina, negdašnje prijatelje od kojih mu je žena očito nekoć bila draga. Nerazjašnjenost i nedefiniranost odnosa troje protagonista ove intrigantne crtice umješno je poduprta za gledatelja – a i za same protagoniste - zbunjujućom naznakom da fantomski lik možda i nije posve nestvaran.

Tjeskoba, nevoljnost, duhovna paraliziranost, asocijalnost, nesnalaženje, nerazumijevanje među najbližima, usporedno supostojanje jedinki bez stvarne povezanosti, ljubavi i razumijevanja, teme su što se već godinama provlače kao dominante hrvatskog kratkog filma, a u ovogodišnjoj selekciji Kockica kao da je motiv otuđenosti i bezizlaznog propadanja bio posebno naglašen, s usredotočenjem na izolaciju pojedinca od svog šireg okružja. Izravnije koreliranje s društvenim okolnostima prepoznatljive, tipične današnjice u gotovo je posve izbjegnuto u većini filmova, koji bi uglavnom mogli biti smješteni u doba prije deset, dvadeset, trideset ili četrdeset godina, baš kao i u sadašnjost o kojoj govore. Donekle pojednostavljeno rezimirajući, uz spomenute filmove, u Veneciji nagrađena Belladonna (Spiritus Movens, 2015) Dubravke Turić, zatim Cvijeće (ADU, 2015) Judite Gamulin, Igra malog tigra (ADU, 2015) Jasne Nanut, Indonezija (ADU, 2015) Darie Blažević, Medo mali (ADU, 2015) Igora Jelinovića, Nas dva (KKS, 2015) Andrije Mardešića, Piknik (Sekvenca, 2015) Jure Pavlovića i Sanjala si da si sretna (KKZ; HRT, 2015) Ivane Škrabalo malo čime odaju konkretno vrijeme zbivanja, osim što vrijeme svoga nastanka, pretpostavljene sadašnjosti u kojoj se zbivaju radnje, otkrivaju razmjerno suvremenim izvedbenim pristupom i senzibilitetom kakav u našoj kinematografiji nije postojao prije nekoliko desetljeća. Čime autori možda, svjesno ili ne, poručuju, odnosno izražavaju osjećaj da unatoč dinamičnim globalnim previranjima živimo u bezbojnom i nepoticajnom vremenu koje, mada se proklamirano diči slobodama, individualizmom, tolerancijom i sličnime nuka na nezdravo povlačenje u sebe. Ili se to samo tako čini ovdašnjim umjetnicima filmašima.

Janko Heidl