SJEĆANJE NA TOMISLAVA RADIĆA (1940-2015)

Mislav Brumec: Krojač, lopov, redatelj

Zapisali smo oproštajne riječi s komemoracije Tomislavu Radiću održane 17. ožujka 2015. na HRT-u.

Mislav Brumec: Rijedak je redatelj koji je bogatstvom svog opusa podjednako zadužio i kazalište i dokumentaristiku i igrani film kao Tomislav Žiro Radić. Ne čudi to previše; za Žiru je režija uvijek bila samo režija; isti posao bez obzira u kojem se mediju ili filmskom rodu režira. S druge strane, pomalo paradoksalno, Radić je različito pristupao režiji predstava i režiji filmova, gotovo suprotno uvriježenim predodžbama. U kazalištu ga je zanimala uvježbanost i virtuoznost glumačke izvedbe, na filmu ga je zanimala neposrednost i neponovljivost. U kazalištu mu je bilo stalo do vjernog prenošenja ili suptilnog osuvremenjavanja onoga što je autor htio reći; na filmu je želio pokazati kako ljudi zaista žive, kriške stvarnog života, žive istine.

Tomislav Žiro Radić režirao je neke od najvažnijih hrvatskih igranih filmova. Početkom sedamdesetih bili su to Živa istina i Timon, danas već klasici. Nakon devetnaest godina stanke koju je proveo režirajući na televiziji i u kazalištu, devedesetih se vratio obradama krupnijih tema – anomalijama netom propalog društvenog uređenja u Luci, Domovinskom ratu u Anđele moj dragi i problemima pretvorbe u Holdingu. A onda je u šest godina snimio dva remek djela – Što je Iva snimila 21. listopada 2003. i Kotlovinu te, između njih, možda najodvažniji hrvatski film uopće, Tri priče o nespavanju.

Tri priče o nespavanju, 2008.

Radić se nije pretjerano povodio za fabulativnošću dominantne kinematografije. Minimalistički je vjerovao da je s najmanje sredstava moguće prenijeti najviše informacija. Također, Žiro je vrlo brzo odustao od apstrakcija i eksperimenata koje je volio u nefigurativnoj likovnoj umjetnosti. Smatrao je da je svaki film u nekoj mjeri dokumentaran. Imao je potrebu odmaknuti se što je više moguće od iluzije, tog neminovnog sastojka svakog umjetničkog djela. Strana mu je bila prevladavajuća ideja da su filmske realizacije vrijedni  samo smrt ili ubijanje. Pripadnost žanru prečesto je izlika za posezanje za klišejima.

Radićevi filmovi nerijetko dokazuju da se o nekom društvenom problemu više može saznati prateći razmiricu između supružnika nego pričajući o tome tko je koliko i čega ukrao. Volio je citirati jednog francuskog filozofa koji je rekao da je čovjek dvadesetog stoljeća biće koje čita novine i griješi bludno.

Tomislav Radić nije mario za velike redateljske ideje i pretenciozne koncepcije. Volio je reći da on „šije iz donesenog materijala“. A materijal su donosili živi ljudi, glumci, naravno. Za Radića najvažniji je dio redateljskog posla bio rad s glumcima, a najbitnija režijska odluka ona o podjeli uloga. Glumci su mu bili prvi suradnici s kojima je gradio i nadograđivao svoju sliku svijeta. Pritom su klasične mizanscenske upute bile sporedne; glumci nisu igrali nešto što oni nisu, nego nešto što je i njihov život.

Radićevi glumci dobro su znali da je u stvarnom životu, kao i u dobroj literaturi, često važnije ono što se prešućuje od onoga što se izgovori. U skladu sa svojim nastojanjem da pokaže kako su stvaran život i život prikazan na filmu gotovo isto, redatelj je uspijevao od glumaca dobiti da govore i glume iz vlastitog iskustva, a ne iz imaginarne biografije napisanog lika koji se glumca osobno možda slabo tiče.

Jednom, u šali, Žiro je rekao da kad razmišlja o tome kako će nešto režirati, zamišlja lopova koji planira kako će provaliti u kuću, odnijeti sve što je naumio odnijeti, i pritom ne ostaviti nikakve tragove.

Srećom, tragove je ostavio.

*** ***