SJEĆANJE NA TOMISLAVA RADIĆA (1940-2015)

Zvonimir Ilijić: Promatrač života

Zapisali smo oproštajne riječi s komemoracije Tomislavu Radiću održane 13. ožujka 2015. u zagrebačkom kinu Tuškanac.

Zvonimir Ilijić: Kad umre prijatelj, ostaje tišina...

Koliko puta izrečena rečenica kojom se u ovakvim tužnim trenucima zamjenjuje sve ono što bi trebalo reći o nekom dragom tko nas je iznenada i prerano, jer uvijek je to iznenada i uvijek je to prerano, napustio.

Dragi Žiro, nisam te upoznao kad si radio Stilske vježbe, nisam te upoznao kad si radio Živu istinu. Završavao sam gimnaziju i počinjao studirati u to vrijeme, ali nekako sam, kroz ta tvoja prva remek-djela hrvatskog kazališta i filma, osjetio da osoba koja tako precizno secira ljudske karaktere ili društvenu stvarnost, vrijedi upoznavanja. Tim je veća bila moja radost kad mi se pružila prilika da se počnem svakodnevno družiti s tobom.

Spremao si Luku po Šoljanu i sve oko nas bilo je ponovno nekako sudbinski značajno kao '68. i '71. kad su stvarane Vježbe i Istina. Bila je '91. i surovost rata nadnijela se nad onu Hrvatsku koju si toliko volio...

Slučaj?

Ako slučaj postoji.

Tomislav Radić

Slučajno sam i ja odrastao u Omišlju na Krku i odveo te tamo gdje si našao prostor imaginarnog primorskog mjesta o kojem je Šoljan pisao. Tamo smo krajem jeseni i početkom zime 1991. snimili Luku.

Bilo je to vrijeme uzbuna, gledali smo kako, tridesetak kilometara dalje, MIG-ovi JNA zloslutno nadlijeću Rijeku, Vukovar je pružao posljednji otpor i spremao se masakr.

Satima smo razgovarali o filmu koji smo snimali, Šoljanu, hrvatskoj kulturi i njezinoj ulozi u hrvatskoj povijesti i tadašnjosti. Tijekom tih razgovora sam te upoznao i shvatio tvoju mudrost. I tad sam te zavolio i kao čovjeka. Tijekom sljedećih nekoliko godina imao sam sreću još nekoliko puta surađivati s tobom, između ostalog i kao tvoj asistent na Akademiji, i naši su se razgovori nastavljali.

Dragi Žiro, ne znam koliko si značio drugima, ali vjerujem da si u mnogma izazivao ljubav i poštovanje kao i u meni. Tvoj mirni način razmišljanja, tvoj ratio i tvoje emocije koje su bile dublje što su bile manje površinski vidljive... Tvoja duboka uvjerenost da je kultura ono što bitno određuje jedno društvo... Tvoja posvećenost i tvoja ljubav prema tvojim studentima, nepomućena sviješću o nesavršenostima svakoga od njih... Tvoja preciznost u shvaćanju ljudi i događaja i tvoja sposobnost razumijevanja slabosti društva i pojedinca...

Zatim su nam se putevi razišli, život nas je odveo na različite strane, pa ipak, pri svakom susretu, osjećaji koje si u meni izazivao bili su jednaki: toplina i, nadasve, poštovanje. I sve što si poslije radio, posebno tvoji filmovi – i Holding i Iva i Tri priče o nespavanju i Kotlovina – mene nije iznenadilo. Bio je to onaj isti kritički i mudri Žiro kojeg sam poznavao.

Oni koji su te samo površno poznavali prigovarali su ti „kruti nacionalizam“, a mi, koji smo ti bili bliži, znali smo da se radi o dubokoj ljubavi za Hrvatsku. Oni koji su te samo površno poznavali govorili su o krutosti, a mi smo znali da je riječ o nepristajanju na pomodnost. Oni koji su te samo sreli u prolazu, nisu te mogli razumjeti. Nisi pristajao na naslovnice i nisi se ugodno osjećao pod svjetlima reflektora i bljeskovima fleševa. Tvoj izbor je bio promatranje života i ljudi oko tebe nekako... sa strane.

Tvoje klasično obrazovanje i visok sustav vrijednosti baziran na etici i empatiji bio ti je stalni oslonac u svemu, od 1968. i Stilskih vježbi, 1971. i Žive istine, do svjedočanstava o nama danas i ovdje u tvojim posljednjim filmovima. Nisi se promijenio. Isto sjajno i precizno seciranje društva u kojem živiš i mentaliteta koji ga sačinjavaju.

I takav ćeš ostati u meni, vjerujem i u svima koji su imali privilegiju na bilo koji način surađivati s tobom: mudar, blag, pomalo ironičan, nasmiješen prema ljudskoj nesavršenosti i spreman na razumijevanje čovjeka.

Hvala ti, Žiro, za sve to.

*** ***