IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Nema potrebe za onime za čime nema potrebe

Kako je nastala Glad

Ogled o gladi, kronološki

protagonisti:

scenarij, režija, dizajn: Petra Zlonoga
animacija: Petra Zlonoga, Jelena Oroz
dizajn zvuka: Andrea Martignoni
kompoziting: Stjepan Milas
montaža: Iva Kraljević
kolor korekcija: Mario Kalogjera
skeniranje crteža: Dora Bilandžić
producentica: Vanja Andrijević
produkcija: Bonobostudio, 2014

Prije knjižnice, sjećam se mjeseci razmišljanja, preslagivanja tekstova, mase crteža i skica. Ništa od toga nije bilo dovoljno dobro. Sjećam se pitanja o tome čemu još jedan animirani film, o tome što se od mene očekuje, što ja od sebe očekujem i kako opravdati novac poreznih obveznika. Puno straha, puno nedoumica i nevjere, ponajprije u sebe.
Povremeni sastanci s Vanjom bili su poticajni, ona je vjerovala i bila strpljiva. Pretprodukcija je trajala puno dulje od predviđenoga.

siječanj 2013.

Sjedim u knjižnici i ispisujem stranice i stranice teksta, crtica, misli o tome što bi Glad trebala biti. Vrijeme predviđeno za pretprodukciju polako istječe i moram odlučiti, vrlo jasno i konkretno, što bi taj film trebao biti.

Odnos riječi prema rečenici analogan je odnosu crteža prema animaciji. I riječi u slijedu, i crteži u slijedu, na sličan se način trude prevesti osjećaj, misao i atmosferu. Traženje tih paralela, k tome prevođenje riječi u crtež i crteža u riječ, uvijek mi je najuzbudljiviji dio rada (na filmu). Ne znam točno na koji način se to radi, ni kojom tehnikom, ali uvijek mi se čini da je ponovno otkrivam i zaboravljam. 
U knjižnici se prisjećam trenutaka kada sam radila Daniila. U to doba ponovno sam otkrivala da su igra i igranje najbitniji. Kretati iznova kao da ne znaš ništa i iznova otkrivati što je to što te raduje i što te zanima, kretati od nule svaki put, bez predumišljaja o cilju. Ali u ključnom trenutku pretprodukcije, u kasno popodne kad se već svi studenti iz knjižnice pokupe doma, uvidjela sam da je nemoguće vratiti se na staro, pa tako i na nulu. Nešto je putem naučeno i spoznato, i to treba cijeniti i priznati. Nakon te novootkrivene slobode koju sam osjetila radeći Daniila, došlo je vrijeme da se ide dalje, da se uči dalje. A to što se dalje uči… možda se to zove odgovornost. Odgovornost prema projektu, prema obvezi, prema obećanju, prema suradniku, prema procesu samom.

Glad je moj prvi profesionalni film. Igra nije isključena, ali sloboda se nalazi u odgovornosti prema povjerenju koje ti je ukazano, samim time što ti je omogućeno raditi ono što želiš. Svaka moja neodlučnost i sumnja pokazali su se kao nepoštovanje toga, i trebalo je krenuti u stvaran, konkretan rad, u rad bez izgovora.

Glad, Petra Zlonoga

svibanj 2013.

Postoji storyboard, postoji model-lista. Nije sve složeno do kraja, mnoge režijske odluke odgađam za kraj. U crtežu je lakše reagirati izravno, instinktivno – kreneš raditi i stvari se same otkrivaju. U animiranome filmu ta je doza spontanosti isključena i to me žulja cijelo vrijeme. Kako zadržati svježinu crteža, skice, kada je potrebno toliko pretpripreme, kada je potrebno toliko toga znati unaprijed da bih sebi i drugima olakšala proces rada. Da bi animator znao koji kadar radi, da bi se predvidjelo vrijeme izrade i angažman montažera, dizajnera zvuka i ostalih suradnika, puno je toga potrebno odrediti unaprijed. Ali kako složiti storyboard i animatik u kojem moramo znati trajanje i redoslijed kadrova, u kojem moramo odrediti kako film završava a još nije ni započet? Kako unaprijed odrediti kraj putovanja, a nismo još ni krenuli na nj?

Činlo mi se kao da svime time ograničavamo film, guramo ga u neke unaprijed predviđene okolnosti, a da mu ne dopustimo da sam sebe negdje putem iznjedri.

Ipak, krećemo u animaciju onih scena za koje sam sigurna da će ući u film. Vanja zaključuje da treba vjerovati da će biti dobro, u šali na zid ispisujemo rečenicu: "Sve se slaže" i to postaje glavna šala, tagline i duh projekta, na koji se kasnije pozivamo u svakoj nedoumici.
Sve što je živo je gladno. Sve želi naprijed ili u vis, sve želi napredovati i ići dalje. I ta čežnja da se ide, da se širi, da se traži jest ono što pokreće. Čežnja treba jednako onoga i ono za čime se čezne, kao i onoga tko čezne. Sve treba sve.

Olovka je analogna hodu. (Kompjutor trči prebrzo.) Nekiput olovka prati ruku, nekiput ruka prati olovku, nekiput idu zajedno. Olovke su 2B, 5B i jedna žuta bojica. Tuš je razrijeđen u omjeru 1:7.

srpanj 2013.

Jelena i ja sjedimo u studiju i animiramo, gotovo cijelo vrijeme u tišini, satima crtamo, slažemo po 12 po 12 po 12… crteža u sekundi. Ima nešto meditativno u neprestanom crtanju gotovo identičnog crteža, s posve malim pomakom, nešto što te tjera da budeš sasvim tu i sada, jer razmišljati o tome kada će to biti gotovo u ovakvom slučaju je predaleko i obeshrabrujuće. Ali onda dođu ti trenuci kada se crtež pokrene, kada od mrtve crte zatitraju pokret i živo(s)t, a kada se to dogodi, uvijek iznova otkrivaš jednako jak ushit zbog toga, iskupe se istog trena sati dugotrajnog rada.

Jelena je još na fakultetu, ovo joj je prvi posao, trudi se i ne usudi se otići na stanku. Kako vrijeme prolazi, šutnja animatorske posvećenosti postaje sve češće prekidana pitanjima o životu izvan studija. Izvan studija je ljeto i svi drugi su se negdje izgubili. Mi dolazimo svaki dan i kao da malo-pomalo vezemo tkanje tog filma, samo nas dvije žene, predano i polako, strpljivo. Sjeme klija, izrasta u biljku, iz jajeta razvije se ptić, struktura filma nazire se, sama po sebi, jednostavno i kronološki. Ljeto prelazi u jesen, do kraja studenoga imamo više od sedam tisuća crteža i prijateljice smo.

Dora preuzima gomile fascikala i zatrpava nam stan. Osim što je zaposlena da odskenira i obradi crteže, Dora je ujedno i moja cimerica. Ona revno obavlja svoj prvi posao u svijetu animiranoga filma, a zvuk skeniranja Gladi postaje zvučna podloga mojih doručaka i večera. 

Glad, Petra Zlonoga

prosinac 2013.

Kompoziting se radi po cijele kratke zimske dane do daleko u večer. Stjepanu nije lako jer nas stišću rokovi i na njemu je da na najbrži i najdovitljiviji način spoji sve te raskomadane dijelove u cjelinu. Ja mu ne olakšavam, jer u ovom trenutku imam osjećaj da sve više i više gubim kontrolu nad vizualom i nad tajmingom, onime što mi je u cijelom filmu bilo najvažnije. Ako sam u nešto bila sigurna, to je da, kakav god bio, želim napraviti lijep film. To zvuči na neki neobičan način radikalno i možda jest. Pojam ljepote, čini se, postao je kao neka uvreda u stvaralaštvu danas. Kao da je potreba za ljepotom, za vizualno ugodnim, postala manje bitna od toga da je film pametan, koherentan ili da prenosi neku važnu poruku. Htjela sam napraviti film koji će biti rožnici ugodan, koji, ako baš ništa drugo ne prođe kroz njega van prema publici, neće publiku oštetiti.

I zato provodimo sate namještajući layere u Afterima, pomičući elemente kadra da budu kompozicijski skladni, da se ništa bitno ne preklapa i da u slici ne bude ništa suvišno. Pomičemo frejmove naprijed-natrag, samo da tajming bude što bliže idealnomu, jer za idealno nemamo dovoljno vremena. Svako malo pucamo u smijeh, od nervoze i pritiska. Moja konstantna predomišljanja i usavršavanja kadrova postaju glavna osovina za šale i izlika za traženje žestokih pića u studijskoj kuhinji.

Znam točan tren kada je Stjepan zavolio Glad kao svoj projekt, isto kao što sam to osjetila i kod Jelene. U tom momentu, stvari se mijenjaju, pojedinac postaje dio tima, dio cjeline i odjednom se događa neka predivna sinergija radnika i onoga na čemu rade. U tim dugim, hektičnim danima kompozitinga, odjednom mi se pokazala ljepota stvarnog timskog rada na filmu i uvidjela sam koliko puno više svatko može pridonijeti cjelini samo ako mu se ukaže povjerenje da zaista može dati sve od sebe. Tek na kraju toga dijela procesa, film je prestao biti moja ideja, moja vizija i moj san – postao je naš zajednički napor i veselje.

Petra Zlonoga

siječanj 2014.

I onda dolazi Iva s parom posve svježih očiju, presloži redoslijed nekih kadrova i Glad u roku dva dana postane novi, bolji film. Je li to zato što mlade majke imaju sjajan osjećaj za okupljanje, za razdvajanje bitnog i nebitnog, za selekciju onoga što zbilja vrijedi? Nemam pojma. Potkraj siječnja odlučujem izbaciti nekoliko scena koje bi film možda učinile pristupačnijim i, uvjetno rečeno, čitljivijim. Ne zato što je less is more, ne zato što je lakše ostaviti stvari nedorečenima, nego zato što nema potrebe za onime za čime nema potrebe. Iva podupire odluku, ostaje nam još nekoliko dana za kolor korekciju. Mario preuzima film i svojim preciznim okom i stručnim prstima izvlači najbolje od tuša i olovke prevedene u digitalnu sliku. Ostaje napraviti zvuk.
Postoje stranice i stranice ispisanoga teksta. O odnosu riječi i tišine, o njihovoj međuovisnosti i o njihovoj igri. Plan – izdvojiti najprikladnije od tih misli i staviti ih u film sukladno s vizualom –  odjednom postaje posve nepotreban. Prava režijska odluka, sada mi se čini, nije u tome što staviti u film, nego što iz njega izbaciti. Ujedno, to mi je možda bio i najveći izazov na cijelom tom  putovanju.
Sve te riječi, koje su na neki način bile kičma filma, ono nešto oko čega se gradilo sve meso filma, odjednom postaju posve suvišne. Je li moguće da se su se sve te riječi zaista prevele u sliku, prenijele u crtež i da se čuju na neki neizgovoreni način?

veljača 2014.

Motivi filma dolaze is prirode – sjeme, biljka, jaje, ptica, čovjek. I sama tehnika nastanka filma, osim kasnije obrade i prevođenja u digitalni format, jako je organska. To je, samo po sebi,  nalagalo da i zvuk mora biti takav. Andrea je shvatio zadatak ozbiljno; svaki zvuk koji je dodan slici jest organski, proizveden ili ljudskim tijelom ili nečime što dolazi iz prirode. On u Bologni, a ja u Zagrebu, dok vodimo bezbrojne razgovore, dok preslušavamo i pregledavamo film, s pomoću vrlo umjetne tvorevine zvane Skype. Andrea je bio nepredvidljivi član ovog tima, priključio se projektu sasvim slučajno (ili "slučajno") kada smo se upoznali na festivalu u Čačku. Iako je radio s puno većim i značajnim autorima, na puno zahtjevnijim projektima, ovoj jednoj maloj Gladi posvetio je svu svoju pozornost. Strpljivo je gradio zvuk, inzistirajući na tome da ne kažemo da je gotovo dok ne budem posve zadovoljna. U njegovu konstatnom usavršavanju i najsitnijih zvukova, ponovno (mi) je pokazao da je puno bitnije s koliko pažnje i ljubavi nešto radiš, nego koja je veličina toga rada.
Andrea je doletio u Zagreb s tri vrste sira i hard diskom. Otišli smo na finalni miks u studio.
I sljedeće popodne film je bio gotov. Nakon dvije godine, a nekako odjednom.

Otišli smo na ručak kod Šime, popili smo rakiju.

Došlo je sutra, a nisam trebala biti u studiju.

Kamo sad ono da idem?

travanj 2014.
Svatko tko je posvećen tome što radi, u ovom slučaju filmu, poznaje dobro osjećaj koji neminovno dolazi u trenu projekcije istog. Osjećaj totalne izloženosti i ranjivosti, osjećaj da se pokazuješ gol i još goliji, bez kože, da je sve ono iznutra pokazano očima svakog pojedinca u publici, izloženo njihovoj osobnoj pohvali ili kritici, to je osjećaj koji (mi) nije lako podnijeti. I svatko tko je to osjetio, poznaje tu stvaralačku ranjivost koja je ipak, iako beskrajno žulja, istodobno vjerojatno glavni preduvijet bilo kojeg stvaranja. Ona izaziva neku vrstu hrabrosti, kojoj se treba odazvati, uvijek iznova i ponovno.
"Pokaži se". Pokaži se onda i tako, crtežom i filmom i nesuvislim, uzbuđenim obrazloženjem na bini prije prvog prikazivanja filma. Pokaži se jer to će nazvati tvojim filmom, iako smo svi osmero unutra ostavili svoj rad i vrijeme i energiju. Nas osmero napravilo je taj film. Još jedan animirani film u moru animiranih filmova, ali ovaj je nama poseban jer smo mi tu nešto doživjeli, prošli, naučili. Možda je to dovoljno. Možda se nešto od cijelog tog procesa osjeti i pri gledanju filma. Možda ne. Možda to uopće nije važno.
Filmu Glad, koji traje 6 minuta i 9 sekundi, prethodila su tri mjeseca postprodukcije kojoj je prethodilo devet mjeseci produkcije, a prije toga je pretprodukcija trajala godinu dana. A opet, on (o)živi samo u tih 6 minuta i 9 sekundi u nekom fiktivnom prostoru koji stvara udar svjetla na projekcijsko platno.

I osvijestiti taj osjećaj, da on odjednom prestaje biti moj, biti naš i da odlazi, negdje tamo, da ga neki ljudi vide, da ga prihvate, odbace ili uopće ne registriraju, u najmanju je ruku neobičan. I onda gledaš malo za njim komentirajući ga s gledateljima, primajući komentare i pišući članak za Zapis. I onda ga pokušaš još jednom pogledati, onako objektivno, kao da s njime nemaš veze.  (Ne ide. Možda za nekoliko godina). I onda malo žališ jer je sve prošlo nekako prebrzo. I onda kreneš raditi nešto drugo. I onda ga pustiš.

Petra Zlonoga