23. DANI HRVATSKOGA FILMA
(Zagreb, 22–27. travnja 2014)

Zgužvan okvir, zlatan sadržaj

Uz program eksperimentalnoga i animiranoga filma

Jedna od izravnih pozitivnih posljedica inače nimalo sretnih okolnosti drastičnog smanjenja proračuna za održavanje središnjeg predstavljanja godišnje produkcije hrvatskoga kratkoga metra bila je izvrsna najavna videošpica 23. dana hrvatskoga filma. U nedostatku sredstava, organizatori su izradu jinglea povjerili još neafirmiranim studentima filmske režije, a oni su, jednostavnošću prvorazrednog karikaturista, izradili jedan od najboljih, ako ne i najbolji foršpan u povijesti ove manifestacije. Snimljena u dva statična kadra, najavnica prikazuje kako, prolazeći ulicom, mladić u odijelu revoltirano strgne i zgužva plakat 23. dana zalijepljen na prilično neatraktivnom mjestu, pokraj kontejnera za smeće, da bi ga sljedeća prolaznica, mlada djevojka, podigla s tla, koliko-toliko izravnala i brižno zalijepila natrag. Duhovit sam po sebi, rečeni foršpan zabavnom izravnošću reflektira neizvjesnu situaciju uoči ovogodišnjih Dana koja je, zbog ustezanja novčane potpore Hrvatskoga audiovizualnoga centra prijetila njihovim neodržavanjem. Uz skromna sredstva, organizatori su spasili što se dalo i priredili manifestaciju, makar pokrpanu i zgužvanu. Dodatni štos foršpana jest da mladića koji ne voli Dane glumi Vid Hribar, sin ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara, a djevojku sa selotejpom, kojoj je do njih stalo, glumi Kaja Šišmanović, kći dugogodišnjega člana organizacijske ekipe i jedne od najvidljivijih figura Dana Davora Šišmanovića. Spomenimo da su kao autori špice potpisani Kaja Šišmanović, Tadija Tadić, sin pokojnog redatelja Zorana Tadića, te grupa 204, a da je zgužvan i polijepljen plakat, ispisan jednostavnim zlatnim slovima i obrubljen rubom zlatne boje, bio i znakovit zaštitni znak vizualnog identiteta ovogodišnjih Dana koji potpisuju Karla Paliska i Tea Pavić.

Organizaciju Dana sljedeće četiri godine preuzima nova ekipa te je realno očekivati da će zlato ovdašnje kratkometražne filmske proizvodnje zasjati u dostojnom, cakum-pakum okruženju. Jer financijski škripac okvira Dana nije se odrazio na glavni sadržaj manifestacije, kvalitetu filmova koja je, općenito uzevši, na visokoj razini koju smo se od hrvatskih autora kratkoga metra svih vrsta i rodova posljednjih godina naviknuli očekivati.

S iznimkom inventivnog, formalno, sadržajno i emotivno uzbudljivog filma Pinokio (11 min, UMAS) splitskog autora Tome Šimundže, konkurencija od sedam radova eksperimentalnog roda u trajanju od oko dva sata nije ponudila osobitih inovacija, niti je zanijela igralačkim impulsima, već je, uglavnom uspješno i vješto, najčešće vrlo kriptično, u većini slučajeva bez ljudskog govora, ispitivala područje odavna uspostavljenih konvencija nekonvencionalnog filma.

O Šimundžinu začudnom Pinokiju, po nekim mišljenjima instant-klasiku ovdašnje kinematografije, na virtualnim smo stranicama Zapisa pisali u prošlome broju, u povodu osvajanja Prve nagrade na 45. reviji hrvatskoga filmskoga stvaralaštva, održanoj u Puli 22–24. studenoga 2013.

Zabavnom se gledljivošću odlikuje i djelo Razglednice (23 min, Studio Pangolin) Ane Hušman. U stilu na koji nas je već naviknula svojim prethodnim ostvarenjima, autorica ovom prigodom osebujno gradi cjelinu na svojevrsnoj rekreaciji postupaka učenja stranoga jezika, ovom zgodom hrvatskoga što ga konverzacijski usvajaju američki Hrvati i potom primjenjuju tijekom turističkoga posjeta staromu kraju, domovini predaka, konkretno Zagrebu i Samoboru. Koristeći mahom glumce naturščike, no i nekoliko profesionalaca, Hušman predočava situacije prožete suhim, podigranim humorom, kojega namjerna artificijelnost i usiljenost postavljaju upitnike vezane uz modele učenja i međusobnog ophođenja, a i onoga što barem djelomično pripada pod današnji pojam takozvanog lifecoachinga. S radnjom smještenom u 1970-e ili 1980-e, uz na odjavnici naveden podatak da su dijalozi temeljeni na tekstovima iz udžbenika Hrvatski u razgovoru tiskanoga 1997., kada su u njemu navedeni tematski primjeri očito bili već jako zastarjeli, tiho se, ali snažno prizivaju usporedbe današnjice i ondašnjice, odnosno suvremenih i nekadašnjih metoda orkestriranog ispiranja mozga običnomu puku.

Dva za gledatelja znatno zahtjevnija filma, nastala u produkciji Hrvatskoga filmskoga saveza, usmjerena su prirodnim blagima i ljepotama. Strange Fruit (22 min) Ivana Faktora i Oktavijanom nagrađen Deep End Art No. 1 (22 min) Ivana Ladislava Galete možemo čitati kao intimističko okretanje umirujućim darovima prirode, životu što neprestano buja oko nas, a uglavnom ga ne primjećujemo i ne znamo više u njemu uživati, nego ga tek ravnodušno podrazumijevamo, zaglušeni enervantnom medijsko-informacijskom kakofonijom uobičajene svakodnevice. Tema je, moglo bi se reći, izlizana, no isto je tako vazda aktualna, a Faktor i Galeta obradili su je hvalevrijednim emotivnim angažmanom.

Simulacra, Ivana Bošnjak i Thomas Johnson

Faktorov Strange Fruit, snimljen ljeti 2012. u slavonskome selu i općini Crnac, nudi niz razmjerno standardnih, reklo bi se čak i banalnih slika provincijskoga krajolika, kao što su ptice u letu, krasni bijeli oblaci na plavom nebu iznad zelenog polja, krava na ispaši, siluete drveća na rumenoj pozadini zore. Kao što je s filmovima eksperimentalnih sklonosti čest slučaj, njihova značenjska zagonetnost istodobno nudi mogućnost za mnogobrojne interpretacije. Potaknut samoubojstvima u redateljevu rodnome selu i mišljen da ostavi dojam tjeskobe, uz dobro uspostavljen, umjereno melankoličan ton, umirujuć ritam, suptilno odmaknute snimateljske, montažne i strukturne postupke te izvrsno oblikovan zvuk sastavljen od prigušenih glasova prirode, Strange Fruit može se doživjeti i kao ugodno iskustvo, prijateljski poziv na opuštanje, baš kao i promišljanje stvarnosti stvarnije od one koju nam oblikuju mediji.

Puno dinamičniji, snimljen digitalnom kamerom iz ruke, uglavnom lijeve, koja mahom snima ono što čini desna, Deep End Art No. 1 Ivana Ladislava Galete bilježi, također bismo mogli reći banalne, radnje održavanja vlastita povrtnjaka u naselju Kraju Gornjem nedaleko od Zagreba. Digitalnu reskost u slici i u tonu te oštrinu naizgled neizbrušene ritmičke silovitosti i svojevrsne raskuštranosti nije lako povezati s Galetinim strogo, naglašeno precizno izvedenim najpoznatijim ostvarenjima, klasicima hrvatskog eksperimentalnog filma. Oblikovan tijekom nekoliko godina, za kojih su izgled filma diktirali radovi u vrtu, a ne obratno, Galetin posljednji film Deep End Art No. 1 na kraju ipak ostavlja dojam pomno promišljene cjeline u kojoj je autor iskazao ljubav prema zemlji, ali i napravio popriličan odmak od svojih prethodnih formalnih preokupacija.

Izvrstan animirani program ponudio je 21 naslov u trajanju od oko dva sata, a moglo bi se pomisliti da su gotovo svi autori dobili zadatak raditi na istu temu, temu rezignacije, malodušnosti, tjeskobe, očaja i besperpektivnosti običnog čovjeka u svijetu današnjice. Osim nekoliko iznimaka, riječ je o crtićima za odrasle, djelima u kojima prevladavaju crna, bijela i siva neboja, odnosno smeđe, bež, tamnomodre, maslinaste i druge zagasito nevesele boje. Likovi su osamljeni, otuđeni, neshvaćeni, izgubljeni, frustrirani, deindividualizirani pojedinci nastanjeni u sivim, praznim gradovima u kojima im ništa ne privlači pozornost, niti razgaljuje duh. Zvučna je sastavnica ispunjena prijetećim tutnjanjem, cviležom, grmljavinom, škripom, agresivnom postindustrijskom glazbom. Više od polovine filmova bolno sugestivno i uvjerljivo izražava snažne osjećaje nelagode nad životom i neveselom egzistencijom te krajnji pesimizam nad onime što donosi budućnost. Oktavijanom nagrađen lutka-film Simulacra (8 min, Bonobo studio) Ivane Bošnjak i Thomasa Johnsona prikazuje junaka izmučena lica, izgubljenoga u špilji ogledala prekrivenih plijesni, iz koje uzaludno traži izlaz. U filmu 1000 (6 min, Zagreb film) Danijela Žeželja građani rišu crvene grafite sunca na zidove crno-bijelog grada nad kojim sunce nije izišlo već godinama; bezličan protagonist Inanibusa (5 min, FKVK Zaprešić) Jadranka Lopatića izlaz će potražiti u samoranjavanju; neobičan čovjekoliki stvor u Slomu (3 min, Zagreb film) Davida Lovrića naprosto će nestati pod naletom nepoznate sile kojoj se pokušao oduprijeti; muškarac i žena izgužvanih, istrošenih lica u lutka-filmu Na prvi pogled (7 min, Zagreb film) Lee Kralj Jager će, poput mnogih sunarodnjaka, počiniti samoubojstvo skokom s prozora; protagonist kosturske glave u Omegi (8 min, Diedra/Malusine Productions) Tomislava Findrika će kao odgovor na poziv za hitnu pomoć za spas planeta Zemlje izravno s neba dobiti omču za vješanje, a svemir će na koncu usisati crna rupa.

Koliko filmova – toliko inačica, stilskih i sadržajnih. Čak i ostvarenja koja nude naznaku mogućnosti sretnog završetka, odnosno iskoraka zarobljenika u slobodu, ostaju zavijena crnom slutnjom, poput primjerice osobito dojmljivih Gladi (6 min, Bonobo studio) Petre Zlonoge ili Oni žive noću (8 min, Zagreb film) Gorana Trbuljaka.

Premda su filmovi iz animirane sekcije dovoljno zakučasti da ih je moguće čitati na razne načine, ovogodišnja produkcija nedvojbeno odiše neveselošću. To, bit će, nije došlo niotkuda, nego je zacijelo odraz vrlo lošeg stanja prostora i vremena u kojem autori žive, rade i iz kojeg crpe nadahnuće.

Janko Heidl