23. DANI HRVATSKOGA FILMA
(Zagreb, 22–27. travnja 2014)

Živjele kraljice!

Uz program igranoga filma

Ako su prošlogodišnjom konkurencijom igranih filmova Dana hrvatskoga filma dominirali s jedne strane filmovi etabliranih redatelja, a s druge mladih ženskih redateljica – ovogodišnja vijest glasi da etabliranih filmskih redatelja više nema. Igranom konkurencijom 23. dana hrvatskoga filma suvereno vladaju mlade ženske redateljice. Kralj je mrtav! Živjele kraljice!

Rekavši to, iznesimo osnovne brojke. U igranoj konkurenciji prikazana su 22 filma. Od toga, osam su ih režirale žene, a jedan je potpisao muško-ženski redateljski par. Već takva znatna statistička nazočnost redateljica indikativna je sama po sebi. Tijekom 20. stoljeća filmska režija bila je muški posao. Lakše se moglo pronaći žene među profesionalnim vozačima kamiona ili među naftašima s naftnih platformi negoli među filmskim redateljima. No u posljednje vrijeme žene se sve više bave režijom. Taj je trend vrlo uočljiv i na svjetskoj razini, a prisutan je i kod nas – te više nego očit na Danima, posebice u igranoj i animiranoj konkurenciji.

No nije riječ samo o statističkoj nazočnost. Ženski filmovi iskaču kvalitetom, rasponom tema, autorskom hrabrošću i autorskom intrigantnošću. Žene se ne trude biti zabavne, anegdotalne, ne zanimaju ih lake teme, laki humor, žanrovske parodije ili kvartovska mitologija. Kratki igrani film rade s ambicioznošću dugometražnoga filma, promišljajući ga na nekoliko razina, društveno-političkoj, socijalnoj, rodnoj, psihološkoj, etičkoj…

Tlo pod nogama, Sonja Tarokić

Zapravo, argumentirano se može govoriti o snažnom valu ženskoga filma koji se u hrvatskome filmu događa već niz godina i koji je zasad posebno očit u kratko igranoj formi. Ovogodišnja igrana konkurencija nastavak je toga trenda. Patrijarhalna tvrđava hrvatskoga filma još se uvijek drži. Posebice u onome najznačajnijem sektoru dugometražnoga igranoga filma. No rodna se panorama kratkoga igranog filma stubokom promijenila, a već na ovome ili sljedećem pulskome festivalu to bi se moglo dogoditi i dugom igranom filmu.

Najbolji, najzaokruženiji filmovi igrane konkurencije 23. dana bili su – kvalitativnim redoslijedom – Zajedno (20 min, ADU/HD) Jasne Nanut, Pragovi (13 min, Kinematograf) Dijane Mlađenović, Tlo pod nogama (29 min, R44) Sonje Tarokić, Streljana (13 min, ADU) Filipa Mojzeša i Lane Zaninović, Slučajno (40 min, Hulahop) Tanje Golić (ujedno i film koji je osvojio Oktavijana kao najbolji u konkurenciji) i, kao jedina dva ekskluzivno muška filma, Marko (10 min, UMAS/HDV) Igora Dropuljića i Ko da to nisi ti (29 min, Fade In) Ivana Sikavice.

Među zanimljivijim filmovima možemo spomenuti Moja! Moja! Moja sobica! (15 min, Sarajevo grad filma) Barbare Vekarić, lažni dokumentarac Višnje Pentić Srećko Kramp – skica za portret (16 min, KK Zagreb/Splitski đir), Izgubljeni (16 min, Blank) Bojana Radanovića i Kroz prozor (20 min, ADU) Gorana Ribarića. Pritom naglašavamo, ako kod ovog izbora i ima rodne pristranosti, ona je isključivo sekundarna.

Marko, Igor Dropuljić

Jasnu Nanut znamo kao novinarku i televizijsku voditeljicu. Pokušamo li nešto saznati o njoj preko internetske tražilice, zatrpat ćemo se raznim tabloidnim naslovima tipa „Nikada se nisam seksala u autu“ ili „Izvanbračni seks je bolji od bračnog“. No sada znamo o Jasni Nanut i nešto što je tajna za novinske tabloide i komercijalne televizije. Jasna je redateljica odličnog, ozbiljnog filma. Zajedno je dvadesetčetverosatni prizor iz bračnoga života dobrostojećeg mladog para, sa ženinom sumnjom da ju suprug vara, ljubomorom, ženinim preljubom i na kraju, muževljevim povratkom s posla. Film je postavljen kao dosjetka, no s vrlo dobrom moralnom potkom, gdje supruga loveći preljubnika postaje preljubnica, a za supruga u međuvremenu zaključujemo da je nevin.

Pragovi Dijane Mlađenović se također bave bračnom tematikom, ali rubno, u kontekstu općeljudskih odnosa tijekom otimanja stanova srpskih građana 1991. i 1992. Dok uniformirane osobe provaljuju u stan obitelji pukovnika JNA, muškarac preko puta bojažljivo viri kroz ključanicu. Vojnike iz stana izbacuje žena za koju se ispostavlja da nije pukovnikova supruga, već je njegova. Za razliku od svog muža ona se hrabro suprostavlja provalnicima. Nijansirajući njihovo držanje u izvanrednim okolnostima, Dijana Mlađenović spektralno pokriva uloge susjeda hrvatske nacionalnosti: od okretanja glave do hrabrog zauzimanja za imovinu susjeda. Na kraju filma stoji i podatak da je 5000 osoba, mahom srpske nacionalnosti, vlast prisilno iselila iz njihovih stanova. Dakle, ozbiljna tema, ozbiljan film Dijane Mlađenović, razrađen na nekoliko razina.

Obiteljska tematika u središtu je i novog filma Sonje Tarokić. Tlo pod nogama uvodi nas u začetak sukoba dviju dalmatinskih obitelji oko podjele naslijeđene zemlje. Dok se na televizijskim programima umnažaju sapunice sa sukobima dviju pseudopatricijskih obitelji, Sonja Tarokić tomu suprostavlja film koji tek naznačuje mogući, budući sukob dviju običnih, po svemu prosječnih obitelji. Dakle, s jedne se strane Tlo pod nogama referira na poplavu sapunjarskih narativa, a s druge film nudi odličnu, samostojnu fabulu, sugestivne atmosfere zatišja pred buru te markantnih glumačkih uloga. Sve u svemu, Tlo pod nogama potvrđuje Sonju Tarokić kao najzanimljiviju autoricu suvremenoga hrvatskoga filma.

Među najboljim i iznimnim filmovima igrane konkurencije spomenimo još i Streljanu Filipa Mojzeša i Lane Zaninović, dramu u maloljetničkome paketu o dječaku koji se od straha da ne bude zlostavljan pretvara u zlostavljača, i Slučajno Tanje Golić, dobitnice Oktavijana za najbolji film 2007., koja se ovoga puta predstavila ambicioznim i glumački odlično odigranim filmom u kojem Lana Barić i Krešimir Mikić šeću riječkim vedutama i rekapituliraju svoj dugogodišnji odnos.

I na kraju ovog izbora tu su – Ko da to nisi ti i Marko. Ko da to nisi ti Ivana Sikavice, sa  Zvonimirom Jurićem kao koscenaristom i glumcem, atraktivni je prikaz seksualnih igrica bejbisiterice i njezina dečka i kasnije roditelja koji se vraćaju kući: film snimljen u jednom, stilski i dramaturški osmišljenom kadru. Marko Igora Dropulića započinje kao prizor iz kvartovske mitologije splitskih novogradnji, no zatvara se u vrlo dobru cjelinu o dječaku koji živi s bolesnom majkom i uzdržava se skupljanjem plastičnih boca.

Uz ovu splitsku sličicu navedimo da filmovi konkurencije u geografskome smislu pokrivaju različite prostore – od Zagreba, Splita, Rijeke i Sarajeva, sve do fantazijske Jugoslavije 1970-ih i 1980-ih – dok se u povijesnom smislu kreću od neodređene, fantazijske prošlosti, katastrofe u Černobilu 1991., do neodređene suvremenosti. U objema koordinatama, i vremenskoj i prostornoj, to je sasvim zadovoljavajući raspon. Posebice zato što i prikazani Zagreb (Zajedno), Split (Tlo pod nogama, Marko) i Rijeka (Slučajno) te 1991. kao vrijeme radnje imaju vrlo značajnu i dobro pogođenu ulogu u filmovima.

Sve u svemu, igrana konkurencija 23. DHF-a možda nije bila na razini prošlogodišnjega, gotovo pa senzacionalnog programa. No ona potvrđuje da je forma kratkoga igranoga filma najzanimljiviji segment hrvatske kinematografije. Mjesto na kojem rade trenutačno najbolji hrvatski redatelji, odnosno redateljice i mjesto koje bi trebalo poslužiti kao odskočna daska za njihovu (sve bližu) dugometražnu afirmaciju.

Dragan Jurak