NOVE KNJIGE
Dokumentarac drugim sredstvima
Slobodan Šijan: Kino Tom – Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda, Muzej savremene umetnosti, Beograd/Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2012.
Kako i sam kaže, Slobodan Šijan (1946) najpoznatiji je kao redatelj nekoliko filmova otprije 30-ak godina, među kojima su Ko to tamo peva (1980) i Maratonci trče počasni krug (1982), kultna i širokopopularna ostvarenja što ih mnogi i danas uvrštavaju među najbolje filmove nastale u kinematografiji SFRJ. No Šijan je prije filmske akademije završio i likovnu. Potkraj 1970-ih, prije uzleta redateljske karijere, objavio je nekoliko knjiga i brošura s filmskim temama, a bio je aktivan i na planu likovnosti, odnosno onoga što se naziva vizualnim umjetnostima, te je imao pokoju samostalnu izložbu i sudjelovao na nekoliko zajedničkih.
U drugoj polovini prvoga desetljeća 21. stoljeća Šijan je uspješno revitalizirao i publicističku i vizualno-umjetničku djelatnost. Jedan od rezultata je knjiga Kino Tom – Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda (340 str.), ovjenčana Nagradom Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo godine 2012.
![](http://www.hfs.hr/baza/hfs/casopisi/foto/121_18_03.jpg)
Kino Tom,
Slobodan Šijan, 2012.
Kako je iz naslova lako zaključiti, knjiga je posvećena Tomislavu Gotovcu koji je 2005. promijenio ime u Antonio Lauer, hrvatskom autoru eksperimentalnih filmova, performeru, multimedijalnom i vizualnom umjetniku, rođenom 1937. u Somboru, preminulom 2010. u Zagrebu. Filmsku je režiju studirao i diplomirao u Beogradu, gdje je, sjeća se Šijan, znatno utjecao na kolege s godine i gdje je snimio nemali broj svojih najvažnijih filmova. Među njima, kako veli Šijan, i u svjetskim razmjerima kapitalnu trilogiju Pravac (Stevens-Duke), Kružnica (Jutkevič-Count) i Plavi jahač (Godard-Art) iz 1964, koje je ponovno gledanje 2010. Šijana „apsolutno uzdiglo u visine najboljeg što sam ikada gledao na velikom ekranu“. U Beogradu su 2006. snimljeni i njihovi remakeovi Straight Line, Blue Rider i Circle. Beograd je bio i poprište snimanja kontroverznog filma Plastic Jesus (1971), zbog kojega je njegov redatelj Lazar Stojanović osuđen na zatvorsku kaznu. U tom je filmu Gotovac igrao glavnu ulogu i, prema Šijanovim zapažanjima, u njemu prvi put izveo performanse, odnosno akcije poput razgolićenog trčanja gradskim ulicama, šišanja i brijanja dlaka na glavi i risanja zvijezde petokrake na čelu, kojima će se poslije često vraćati i koji će postati njegov svojevrstan zaštitni znak. Taj je film, također, stvorio i promovirao novi javni lik nepodobnog Toma Gotovca.
Moglo bi se reći da je Gotovca/Lauera šira javnost za života češće percipirala kao ekscentrika i dobroćudnog provokatora negoli kao umjetnika, te da je u nas najvećma zapamćen po takozvanoj akciji iz 1981. u kojoj je gol hodao središtem Zagreba. Premda su autoriteti poput primjerice Jerka Denegrija i Hrvoja Turkovića još prije više desetljeća upozoravali na ozbiljnost, sustavnost i vrijednost njegova djela, a njegovi su radovi i performansi ugošćivani u uglednim umjetničkim institucijama u svijetu, Gotovčev/Lauerov srdačno-nepompozan i dječački neposredan nekonvencionalan osobni stil ophođenja nekako je neprestano odražavao imidž svojevrsne marginalnosti koja, ustanovljava Šijan, i jest bila Gotovčeva samodoživljajna umjetnička i životna pozicija. Tek nakon njegove smrti se, razmjerno tipično, u medijima naveliko počelo hvaliti preminulog velikana hrvatske umjetnosti, što se nerijetko činilo neprimjerenim, pa možda i neukusnim, a svakako zakašnjelim pretjerivanjem.
I Šijanova knjiga veliča Gotovčevo djelo i život posvećen nekonvencionalnim granama umjetnosti. No, Kino Tom daleko je od prigodno-površnog hvalospjeva čovjeku kojeg je opipljivijim priznanjima valjalo obasuti ranije, za života.
![](http://www.hfs.hr/baza/hfs/casopisi/foto/121_18_02.jpg)
Plavi jahač (Godard-Art), Tomislav Gotovac, 1964.
Šijan općenito nudi razmjerno uobičajenu mješavinu protagonistove životne i umjetničke biografije, no to čini na nimalo standardan ili nedajbože rutinski način. A isto tako ne zauzima ni napadno otkvačen, da kažemo silovano drukčiji kut, odnosno ne trudi se oblikovati ciljano, namjenski, koncepcijski apartno ostvarenje. Osobitost knjige Kino Tom Slobodana Šijana jest u vjerojatno posve prirodnom i autoru svojstvenom spoju ležerne nepretencioznosti s gotovo opsesivno strasnom, malne sitničavo-cjepidlačkom istraživačko-analitičkom sklonošću.
Pisana u prvome licu, iz vizure osobe koja se, katkad više, katkad manje intenzivno, s Gotovcem družila od mladenačkih dana pa sve do njegove smrti, knjiga je implicitno natopljena prijateljskom ljubavlju prema čovjeku, ali isto tako i otvorenim divljenjem prema njegovu stvaralaštvu. Za Šijana je on bio vizionar i velikan, „gigantska figura svjetskog filma“. Temeljni predmet zanimanja desetak je Gotovčevih filmova, raspoređenih duž cijele karijere, u koje Šijan nastoji proniknuti detaljno brojeći fotograme i pažljivo uspoređujući njihove razne službene i neslužbene, dovršene i nedovršene inačice što su se nalazile ili se još uvijek nalaze u optjecaju. Takva je vrsta forenzičnog proučavanja prožeta nastojanjima pronalaženja uzroka i motiva koji su u njih dospjeli iz Gotovčeve intime, iz njegovih životnih frustracija i razočaranja, uspjeha i veselja, među kojima su primjerice bili doživotna gledalačka strast prema filmu, trajno nerazumijevanje s ocem i ljubav prema majci ili jedan težak sudbinski udarac vezan uz vlastitu obitelj. Šijanove se analize i istraživanja počesto doimaju intuitivno maštovitima i slobodnima, katkad čak vratolomno odvažnim spekulacijama. Kao slikovit radikalniji primjer spomenimo usputno traganje za mogućim značenjem broja 29 koji se, slučajno ili ne, pojavljuje kao kućni broj Gotovčeve adrese stanovanja u Zagrebu, kućni broj adrese na kojoj je bio zaposlen i na kojoj je snimljen njegov antologijski rani film Prije podne jednog Fauna (1963) i kao broj koji se spominje u tekstu pjesme u izvedbi orkestra Glenna Millera u Gotovčevu ready-made filmu Glenn Miller ili kako je U.S.A. pobijedila Europu (2000).
No ovakvo lucidno intuitivno traganje za takvim duboko zapretenim ključevima mogućeg razumijevanja i tumačenja Gotovčevih filmskih zapisa i performativnih izvedbi, proučavanje umjetnine asocijativnim duhom drugog umjetnika, spretno uobličeno u uvjerljive moguće teze, zacijelo nije nimalo pogrešniji put tumačenja, shvaćanja i dopiranja do suštine od standardnog pristupa oslanjanja na čvrstu zdravorazumsku logiku i znanstveno objektivnu impostaciju, kakva primjerice odlikuje prvorazredne radove ovdašnjih doajena filmologije Ante Peterlića ili Hrvoja Turkovića. Spoj akribijskog istraživanja i umjetničkog senzibiliteta kojim se pronalaze indicije i povezuju tananosti kolažnih elemenata odlikuje se poetskom kompaktnošću i upečatljivošću, a rezultat bi se mogao opisati kao naglašeno autorski, pristrano-interpretativni dokumentarac u pisanom obliku, film drugim sredstvima.
Mapirajući Gotovčev/Lauerov životno-stvaralački put, Šijan naglašava dobro prikrivenu, katkad – kao na primjeru filma Kuda idemo ne pitajte (1966) – čak i ignoriranu subverzivno-političku dimenziju te, poput svojih prethodnika Denegrija i Turkovića, još jednom, ali opširno, temeljito i iz svoje vizure, dokazuje pedantnu sustavnost opusa koji se, kako rekosmo, naizgled doimao nizom pojedinačnih rezultata ad hoc bljeskova inspiracije.
Netipično dizajnirana, popraćena obiljem prigodnih fotografija i faksimila, pregrštima fusnota, prilozima s prisjećanjima Tomovih bliskih suradnika i transkriptima dijaloga iz filmova te brižljivo uređenom filmografijom, knjiga Kino Tom Slobodana Šijana čitko je, uzbudljivo i dirljivo, uzorito štivo koje među ostalim uspijeva u ostvarenju jednog od nimalo nevažnih ciljeva ovakvih pothvata, a taj je žarko pobuditi želju za (ponovnim) gledanjem protagonistovih filmova i drugih djela.
Janko Heidl
|