NOVE KNJIGE

Gustiozno uživanje u njegovu veličanstvu – filmu

Petar Krelja: Prijateljsko uvjeravanje, Vedis, Zagreb, 2012.

U posljednjih 50-ak godina, Petar Krelja (1940) iznimno je uspješno, kao nitko drugi u nas, djelovao na dva srodna puta – na onome filmskog autora iza kojega je opus od više od 230 filmova te na onome vazda budnoga filmskoga kritičara, esejista i kroničara. U razdoblju od 1995. do 2006. Krelja je, među ostalim, marno djelovao kao stalni filmski kritičar hrvatskoga filmskoga mjesečnika Hollywood (Vedis, Zagreb, 1995–2006), a njegov je 101 tekst iz te ugasle publikacije objavljen u tvrdoukoričenom knjiškome izdanju, pod naslovom koji je resio i Kreljinu hollyvoodsku filmsku kolumnu – Prijateljsko uvjeravanje (320 str.).

Raznorazne kolumne i rubrike filmskih kritika i razglabanja u tiskanim i elektroničkim medijima, u nas i u svijetu, tijekom desetljeća nazivane su kojekakvim imenima, nerijetko preuzetima od kakva slavna filmskoga naslova. No ovaj koji je, prema istoimenu američkom klasiku u režiji Williama Wylera iz 1956,  Krelja nadjenuo svojim kritičko-esejističkim zapažanjima, jedan je od najbolje izabranih uopće, a bez dvojbe najbolji u nas. Jer svaka je kritika zapravo uvjeravanje čitatelja u stav i procjenu njezina autora, a Kreljino uvjeravanje redovito je nastrojeno izrazito prijateljski, kako prema čitatelju kojemu ne docira, nego ga obzirno i nježno vodi izabranim putem, tako i prema predmetu kritike, filmu i njegovim tvorcima, u kojem uvijek nastoji naći vrline i kojem nikad ne želi biti prestrog i nenaklon sudac.

Prijateljsko uvjeravanje,
Petar Krelja, 2012.

Među više od 100 filmova, koliko ih se u ovoj knjizi našlo pod Kreljinom kritičarskom lupom, svega su dva, tri ocijenjena nezadovoljavajućima. Čak i onim filmovima koji u konačnici nisu naišli na njegovo odobravanje, Krelja prilazi iz kuta koji mu omogućuje da pronađe neku vrlinu. Primjerice u uvodnome dijelu teksta o drami Hotel od milijun dolara (The Million Dollar Hotel, 2000) Wima Wendersa, Krelja zapisuje ovako: „Mnogi se rijetko viđenom žestinom okomiše na film Hotel od milijun dolara pa se sada pitam mogu li i ja ustati u obranu tog filma, onako i s onoliko nježnog zanosa kako je to svojedobno bio učinio Dražen Movre kad se poklonio Wendersovoj Lisabonskoj priči (Lisbon Story,Njemačka/Portugal, 1994), unatoč orkestriranoj kritičarskoj negaciji tog filma. Nažalost, i meni se – nakon prvog pa i drugog gledanja Hotela od milijun dolara – učinilo da je taj film poetiku modernizma sveo na anemično nizanje prizora.“ Potom navodi još neke mane filma koji ga je poprilično razočarao, da bi onda usmjerio pozornost na osvjetljavanje jednog pomalo zagubljenog, očito i nedostatno znalački plasiranog odsječka toga Wendersova djela, koji bi, nada se kritičar i filmoljubac Krelja, ipak mogao poslužiti kao svojevrstan adut vrijednosti inače slabašne cjeline.

Strastan znalac, Krelja uvijek nastupa s dobrom namjerom, s vjerom i s ljubavlju prema filmskoj umjetnosti i umješnosti, prijateljski i čitatelja uvjeravajući u isto, implicitno i u njemu rasplamsavajući žar filmofilstva, predavanja ideji da nas film u svom najboljem izdanju može oplemeniti i u mnogočemu, da tako kažemo, podučiti, odnosno proširiti nam duhovne i spoznajne obzore.  

Pritom, dakako, nije slijepo neselektivni obožavatelj bilo čega u kinematografskom obliku, koji neće znati uputiti kritiku i izraziti nezadovoljstvo, primjerice „otužnim vremenom kada nas žanr američke komedije uvjerava da nakon najglupljeg dolazi još gluplji“ i „kada nas najveća i najmoćnija kinematografija na svijetu iznuruje ubitačnim rafalom filmova koji se sladostrasno natječu u ispraznostima i infantilitetu“. Zamjećujući svojevrsne promjene u kinematografiji staroga kontinenta na prijelazu tisućljeća, ustvrdit će da je „novi val suvremenog europskog filma rastjerao, hvala Bogu, nekoć prevladavajuće, dosadnjikave, razvučene i dozlaboga mučiteljske europske filmove“. A svoju će frustraciju ovisnika o kinu  koji nikako da dođe na svoje, duhovito dočarati u opisu situacije datirane u 2001: „Sam Bog zna koliko sam se ovoga ljeta napatio po kinima tragajući za koliko toliko podnošljivim filmom u onom impresivnom izobilju prestrašnih; u jednom mi se trenutku učinilo da je to bila najjezivija sezona u mojoj karijeri ustrajnog filmskog kroničara koja traje više od četiri desetljeća.“

Prijateljsko uvjeravanje, William Wyler, 1956.

Osim entuzijastičkom težnjom k isticanju pozitivnoga, a ne negativnoga u filmovima, Kreljino je pisanje na stranicama Hollywooda bilo obilježeno još jednim važnim čimbenikom, onim s kojim su se susretali svi autori u tiskanim medijima češćega ritma izlaženja i namijenjenima široj publici – s ograničenim prostorom. Na tu se nezgodnu, mada nimalo neuobičajenu okolnost Krelja apologetski osvrće na dva mjesta, te zapisuje kako: „zapremnina ove rubrike dopušta tek ovlašnu elaboraciju“ i „ostaje mi da se tješim kako je manje zapravo više“.

Priliku da se raspiše opširnije od zadanoga standarda dobit će tek u nekoliko slučajeva, osvrćući se na filmove koji su ga se, pretpostavljamo, dojmili posebno snažno, a to su: Prava priča (The Straight Story, Francuska/VB/SAD, 1999) Davida Lyncha, Deveta vrata (The Ninth Gate, Španjolska/Francuska/SAD, 1999) Romana Polanskog, Nebo sateliti (Hrvatska, 2000) Lukasa Nole, Brodolom života (Cast Away, SAD, 2000) Roberta Zemeckisa i Brižni vrtlar (The Constant Gardener, VB/Njemačka/SAD/Kina, 2005) Fernanda Meirellesa. 

Na tom ograničenom prostoru Krelja mahom nastoji proniknuti u odnos dramskih postavki, strukture, konstrukcije, sadržaja i htijenja cjeline, pri čemu se najčešće bavi interpretiranjem smisla i značenja iznesene pripovijesti, a tek se gdjekad upušta u razmatranja vezana uz uže režijske postupke. Uopćeno, kao gledatelj i kritičar dobro upoznat i s autorsko-izvedbenom stranom filmskoga stvaralaštva, zauzima se ponajprije za stilsku i izlagačku koherentnost i pomno balansiranje sastojaka te preferira asketičnu suzdržanost, odnosno mirno i suvislo raskadriranje u tradiciji majstora klasičnoga Hollywooda. Neumorno, pak, rogobori protiv izražene tezičnosti, drske zloporabe specijalnih efekata, razmetljivih, a ispraznih postupaka kao što je agresivna, kako je naziva, „musaka“ montaža i iskoraka po svaku cijenu kakva, veli, resi glavninu suvremene američke proizvodnje. „Tipični repertoarno-eksploatacijski film je“, zapisat će ojađeno, „s pomoću raskalašenih tehničkih dostignuća napravio pravu pravcatu demonijačku orgiju bez mjere i ukusa.“ No Krelja ipak nije isključiv poklonik tradicionalizma. U mnogim će filmovima izrazito vidljive „napravljenosti“ i izrazita otklona od tradicije prepoznati iznimne domete te će hvalospjeve oduševljenja uputiti primjerice naglašeno modernističko-postmodernističkim naslovima kao što su Ples u tami (Dancer in the Dark, Španjolska/ Argentina/ Danska/ Njemačka/ Nizozemska/ Italija/ SAD/ VB/ Francuska/ Švedska/ Finska/ Island/ Norveška, 2000) Larsa von Triera, Mulholland Drive (Francuska/SAD, 2001) Davida Lyncha ili stvaralaštvu Pedra Almodovara čiji „bijeg od pregledne čednosti narativnog modela“ nema ništa od onoga što se Krelji čini fulirancijom i zapravo izdajom plemenite ideje filma kao umjetnosti.

Za ono što smatra kvalitetnim Krelja se dobrim dijelom zauzima i samim izborom filmova, odnosno, uz tek pokoju iznimku, izbjegavanjem poklanjanja pozornosti tipičnim repertoarno-eksploatacijskim ostvarenjima, filmovima o superjunacima i popularnim franšizama. Isto tako, zanimljivo je da se u knjizi ne nalazi ni jedan tekst o nekom filmu Quentina Tarantina, Stevena Spielberga ili Roberta Altmana, redatelja koji su uvelike obilježili zahvaćeno razdoblje, te da se osvrće na samo jedan film, u negativnom svjetlu sagledane Bande New Yorka (Gangs of New York, SAD/Italija, 2002), također iznimno značajnog Martina Scorsesea, a preskočen je i jedan od nezaobilaznih filmova 1990-ih, Titanic (SAD, 1997) Jamesa Camerona.

Predmet zanimanja najvećim su dijelom inozemni dugometražni igrani filmovi, a od ostalih obrađena su četiri dokumentarna i jedan kratki igrani, jednominutna iranska Posljednja želja (Akharin taghaza, 2000) Marjanehe Danekar te svega pet hrvatskih filmova: Isprani (1995) Zrinka Ogreste, spomenuti Nebo sateliti Lukasa Nole, Novo, novo vrijeme (2001) Rajka Grlića i Igora Mirkovića, Oprosti za kung fu (2004) Ognjena Sviličića i Ta divna splitska noć (2004) Arsena Antona Ostojića.

Knjiga Prijateljsko uvjeravanje je uz ostalo i svojevrsna podsjetnička kronika koja djelomično, pomalo subjektivno, ali dovoljno relevantno dokumentira stanje na hrvatskom, odnosno zagrebačkom kinorepertoaru u doba neposredno prije i na samom početku dolaska i dominacije multipleksa. Osim autorskom stručnošću uvelike osvaja i sočnom, zarazno entuzijastičkom literarnom, poslužimo se Kreljinim izrazom, gustioznošću nadahnutom autorovom strasnom ljubavlju prema njegovu veličanstvu – filmu.

Janko Heidl