RETRO

Pitanje ostavštine

Gostovanje Amira Muratovića na Kratkome utorku uz program filmova Ivice Matića u kinu Tuškancu (Zagreb, 12. studenoga 2013.)

U sklopu programa Kratki utorak, u zagrebačkom su kinu Tuškancu 12. studenoga 2013. prikazani kratki filmovi Ivice Matića. Gost večeri bio je filmaš Amir Muratović, poznavateljbaštine pokojnoga bosanskoga sineasta i autor knjige Slatka strast periferije (Enciklopedija Ivice Matića). S Muratovićem je, između projekcija, razgovarao voditelj Kratkog utorka Ivan Ramljak.

Ivan Ramljak: Hvala što ste došli večeras na Kratki utorak posvećen Ivici Matiću, bosanskom redatelju koji ima kultni status, a nažalost je nedovoljno poznat kod nas. Gotovo da i nije poznat. Jedini njegov film koji se u zadnjih 20-ak godina mogao vidjeti u Hrvatskoj je njegov jedini dugometražni film Žena s krajolikom (1976) koji je u Zagrebu par puta prikazan s nekih vrlo čudnh kopija. Večeras ćemo se posvetiti njegovim kratkim filmovima koji su nastali prije Žene s krajolikom. Gosta Kratkog utorka Amira Muratovića prvo ću zamoliti da nam kaže koja je njegova veza s Ivicom Matićem.

Ivica Matić

Amir Muratović: Sve je počelo time što je moja majka, kad smo se namjeravali preseliti iz Sarajeva u Ljubljanu, ponudila naš sarajevski stan na iznajmljivanje, da ne ostane prazan. Kao podstanar se javio Ivica Matić. Godine 1973. moja majka i Ivica Matić su se vjenčali, tako da sam ja dvije, tri godine, kao dječak, živio s Ivicom Matićem. Poslije, potkraj studija režije na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani – koji sam upisao možda i zbog Matića – počeo sam istraživati tu gomilu njegovih filmova koji su bili u našem stanu, i to je bila tema teoretskog dijela mog diplomskog rada na Akademiji.

I. R.: Ako ste pretražili internet želeći doznati nešto o Ivici Matiću na internetu, vjerojatno ste primijetili da je gotovo nemoguće pronaći ijedan film osim Žene s krajolikom. Amir je zapravo zaslužan za to što ovdje imamo filmove koje ćemo prikazati, a i za knjigu koju ćemo predstaviti. U njoj je sabrano praktički sve što se moglo pronaći o Ivici Matiću, sve što je preživjelo i njegovu smrt i rat i sve te godine koje su prošle. To je knjiga Slatka strast periferije s podnaslovom Enciklopedija Ivice Matića u kojoj su prikupljenu i tehnički podaci o filmovima i kritike koje su se pojavljivale nakon prikazivanja filmova na festivalima i priče o scenarijima nikad realiziranih djela... Dakle, na jednom mjestu sve što je bitno. Ili mi se tako čini?

A. M.: Te 1992. godine, kad sam istraživao Matićevu ostavštinu, već je počeo rat, tako da u Sarajevu nisam mogao doći do nekih podataka. Kad smo prije pet, šest godina odlučili objaviti knjigu, imao sam priliku ići u Sarajevo, pogledati nekoliko filmova koji su ostali na TV Sarajevo, susresti se s njegovim prijateljima i zamoliti ih da napišu kratka sjećanja na Matića, tako da se između diplome i knjige obujam materijala povećao otprilike za trećinu. Ali podaci još stižu. Evo, zvuk za neke filmove koje ćete večeras gledati pronađen je tek pošto je knjiga objavljena. Tako da  takvom istraživanju nikad nije kraj.

I. R.: Zbog ogrančenog vremena, nećemo pričati puno o ovom, nazovimo ga, poznatijem dijelu Matićeva stvaralaštva kao što je Žena s krajolikom ili činjenica da je Emir Kusturica po Matićevu scenariju Nevjeste dolaze snimio svoj prvi tv-film i nakon toga izjavio tu svoju poznatu rečenicu da bi rado da ga pokopaju s kopijom Žene s krajolikom. Također, ni o danima kad je Žena s krajolikom, trinaest godina nakon smrti autora prvi put otišla na festivale i kada je zapravo otkriven Ivica Matić. Fokusirat ćemo se na njegovo ranije djelovanje u kojem je nastao velik korpus kratkih filmova. Bilo ih je 30-ak – dio ih je izgubljen, a dio je uništio sam autor, jer nije bio zadovoljan njihovom kvalitetom.

Amir Muratović

A. M.: Kažu da je prva četiri filma spalio na proslavi svog 21. rođendana.

I. R.: Večeras ćemo vidjeti izbor od deset filmova među onima koji su preživjeli.

A. M.: Treba reći neke osnovne podatke. Matić je rođen 1948. u Ivančevu, blizu Vareša, nedaleko od Sarajeva. Kad je imao godinu dana, poginuo mu je otac i djetinjstvo je proveo uz tetku i striku. Kako je imao srčanu manu, nije se mogao upisati u medicinsku srednju školu, a ni u geodetsku pa je majka navodno nekog potplatila da ga prime u geodetsku. Nije slučajno da se u filmu Nevjeste dolaze pojavljuju dva geometra. Počeo je prikazivati nastavne filmove po srednjim školama i ljubav prema filmu ga je toliko okupirala da nije završio školu. Kad je poslije pokušavao upisati filmsku akademiju u Zagrebu, falsificirao je srednjoškolsku svjedodžbu, ali ga je neki kolega odao pa nije primljen. Studirao je tek kasnije, uz rad i diplomirao je kameru u Zagrebu 1976, kad je i umro.
Prvo ćemo vidjeti film Nariman (1969) snimljen na osmici. Ivica ga je sam fizički bojio crvenom i plavom bojom i pokušavao je raditi dvostruke i trostruke ekspozicije. Na početku ćete čuti najavu njegovim glasom, jer u to doba, vjerojatno znate, slika se projicirala s filmske vrpce, a zvuk s druge, magnetofonske, pa se na tonskoj vrpci morao najaviti početak da operater zna kad točno treba krenuti sa zvukom. Prije nego što je počeo eksperimentirati s formom, Ivica je eksperimentirao s naracijom. Intervju s ljubavnicom (1969) je još uvijek u nekoj formi igranog filma, zapravo jedini igrani film koji ćemo vidjeti. Poslije toga je odlučio ići u potpuni eksperiment. Treći film je Proces (1970), u kojem je istraživao proces naše percepcije. Iz raznih ilustriranih časopisa snimao je po jednu fotografiju na jednu sličicu, jedan fotogram. Taj je film naišao na prilično negodovanje.

I. R.: Filmovi su nastali kao amaterski?

A. M.: Ivica je počeo odlaziti na seanse sarajevskih filmoljubaca u Kino klub Sarajevo, među kojima su najznačajniji braća Stojanović, Nikola i Velja, Mirko Komosar, Amir Hadžidedić, Zlatko Lavanić, Mirza Idrizović te Vesko Kadić. On i Kadić nisu pohađali filozofski fakultet i osjećali su se manje vrijednima u tom društvu koje je stalno raspravljalo o egzistencijalističkim problemima. Matić je pokušao pokazati da postoji drugi oblik filma i vjerojatno je zato napravio film Nariman. Poslije je osnovao svoj vlastiti klub, Komunistički filmski centar, i većina je filmova nastala u njegovoj produkciji. On je bio i jedini član tog kluba.   

Žuto-zeleno, 1973.

I. R.:  U to je vrijeme bilo puno kinoklubova i festivala na kojima su se prikazivali kinoklubaški filmovi, ali postojala je odredba da svaki kinoklub smije prikazati samo određenu kvotu svojih filmova. Matić je svoj kinoklub osnovao zato da ne bi bio time ograničen, da ne bude u opasnosti da mu film ne uvrste zbog kvota.

***
projekcija filmova:
Nariman (1969)
Intervju s ljubavnicom (1969)
Proces (1970)
***

I. R.: Filmove smo gledali s DVD-a, budući da su originalne vrpce u neprikazivu stanju. Jesu li poduzete mjere da se ti originali spase od propasti?

A. M.: Prvi korak je učinjen time što je Slovenski filmski arhiv preuzeo te filmove i sad barem  više nisu na tih dvadeset stupnjeva Celzijevih, preko ljeta i dvadeset i pet, nego su arhivirani u pravim uvjetima. Zasad se još ne razmišlja o novim kopijama.

I. R.: Kad je prikazan na festivalima, Proces je naišao na jako podijeljene kritike. Neki su bili oduševljeni, a neki su smatrali da film nije vrijedan. U svakom slučaju, odlično ga je gledati na velikom platnu. 

A. M.: Ja ga svaki put vidim drukčije. Danas sam gledao sasvim novi film.

I. R.: Kako piše u knjizi, Ivičino moguće pitanje publici nakon projekcije Procesa bilo je: Što ste vidjeli? Što ste zapamtili? Jako je zanimljivo koliko su filmovi različiti, i stilski i tematski. 

A. M.: Sljedeća dva filma povezana su prostorom u strogom centru Sarajeva. Tu je bilo naselje baraka uz samu rijeku Miljacku, koje je probudilo Matićevo zanimanje, izgleda negdje oko 1970. godine. Počeo je tamo zalaziti. U Malim oglasima (1971) ćete vidjeti starca koji prolazi dvorištem, to je sigurno taj prostor. A skoro sam siguran da je i Sladunjava trulež (1971) snimljena tamo, da je to dvoje staraca našao ondje. Tad je počeo pisati scenarij dugometražnog igranog filma Periferno sladostrašće, po kojem sam nazvao knjigu. Iako je taj film trebao biti smješten u imaginarni prostor nazvan Đubretuše, on se vjerojatno događa baš u tom dijelu grada koji se zvao Gundulićeva ulica. Likovi scenarija su marginalci. Protagonist je čovjek koji izdaje svoj stan prostitutkama, a živi u automobilu u kojem uzgaja kokoši. Pijanac je, zaljubljen je u djevojku, itd. Matića je to toliko intrigiralo da je na razne načine pokušavao snimiti taj film – čak je razmišljao o seriji koja bi odgovarala duhu socijalističkog razmišljanja tog vremena i bila posvećena borbi protiv alkoholizma. U njegovoj ostavšitni je nađena ceduljica na kojoj neki čovjek, potpisan kao Namik Muderizović, piše da obećaje svojoj ženi da će sići s puta alkoholizma i da će joj biti vrijedan muž i pomagač. Tek sam na sarajevskoj projekciji ovih filmova prije dvije godine dobio potvrdu da je taj čovjek zaista postojao. On je realan lik, što znači da je i ta ceduljica realna, a iz toga se može zaključiti i da je realna većina priča zabilježenih u scenariju Perifernog sladostrašća. 

Kad je Matić kao snimatelj snimao tv-dramu Pisaća mašina (1975), nagovorio je redatelja Velimira Stojanovića da jednu scenu snime baš u tom dijelu Sarajeva. To naselje i taj scenarij su očito bili ključni za Matića, ali film Periferno sladostrašće nije nikad snimljen.

I. R.: Postoji nekoliko verzija tog scenarija. Kasnije su ga čitali mnogi poznati redatelji, navodno se i Kusturica neko vrijeme njime bavio, ali se na kraju nitko nije usudio snimiti ga, iako su svi govorili da je jako zanimljiv. 

A. M.: I meni su na sarajevskoj televiziji, pred sam rat, ponudili da radim taj film. Da, bio je tu i Kusturica, a mislim da je bio uključen i Karpo Godina.

I. R.: Sad ćemo vidjeti Male oglase, vjerojatno najkontroverzniji film večeras, koji kontrapunktira fotografije iz pornografskog časopisa sa scenama snimljenima na poprištu stvarne prometne nesreće.  

A. M.: Godine 1969. Matić se zaposlio kao snimatelj na TV Sarajevo i morao je, naravno, izvršavati svakodnevne dnevničke, televizijske obveze televizijskog snimatelja. Među tim zadacima najdublje ga je potresla željeznička nesreća u kojoj je, u tunelu Vranduk kraj Zenice, izgorio vlak s mnogim putnicima, a on je bio prisiljen snimati posljedice tog događaja. Poslije je zamolio montažerku da mu da snimke koje nisu uvrstili u Dnevnik i upotrijebio ih je u ovom filmu. Upotrijebio je i dijelove filma Vjenčanje (1971) koje smo vidjeli i u Intervjuu s ljubavnicom, prepoznat ćete ih...

I. R.: Jedan od postupaka koje je često koristio jest da je dijelove jednog filma stavljao u drugi. 

A. M.: U Intervjuu s ljubavnicom nalaze se crno-bijeli snimci slični onome što je radio u Procesu i nije mi sasvim jasno je li on tu prvi put isprobao taj trik s kadrovima-sličicama i na temelju toga snimio Proces ili je bilo obratno. Filmovi su snimljeni otprilike u isto vrijeme.

***
projekcija filmova:
Mali oglasi (1971)
Sladunjava trulež (1971)
***

Žena s krajolikom, 1976.

I. R.: Sljedeći film nema gotovo nikakve veze s ovima koje smo vidjeli do sada. Nitko ne bi  pomislio da je moguće da je riječ o istom autoru – Theme 1 (1971).

A. M.: To su dva filma nazvana Theme 1 i Theme 2 (1971). Da, Matić se posve promijenio. Što mu se dogodilo u životu, ne znamo, ali filmovi mu postaju jako nježni, mnogo poetičniji od grubosti i provokativnosti u ranijim filmovima. Filmovi koje smo dosad vidjeli, zatim dva sljedeća, Theme 1 i Theme 2, kao i još jedno tri filma, snimljeni su u krugu od otprilike 500 metara, ne baš na Baščaršiji, ali skoro u središtu Sarajeva. Jedna od tih lokacija je Veliki park, glavni sarajevski park u kojem je snimio filmove Vaga (1971) i Šest minuta jadni John (1971), a prije svega Theme 1, na šesnaestici, skrivenom kamerom. Pretapanja su napravljena u kameri, što je dosta teško, budući da je nemoguće predvidjeti što će se ponuditi kao sljedeća scena, odnosno sljedeći kadar, jer moraš snimiti kadar pa vratiti film natrag u kameri, a onda snimiti sljedeći i u tom trenutku napraviti pretapanje.

I. R.: I što si snimio, snimio si.

A. M.: Tako je. S ovim filmom su Matića počeli cijeniti ljudi iz KK Sarajevo i film je prebačen na 35 mm. Velja Stojanović je u jednom tekstu napisao kako se time izgubila čarolija, da moramo gledati šesnaesticu da bismo doživjeli punu, pravu ljepotu tog filma. Ovdje ćemo vidjeti tridesetpeticu, tako da to vjerojatno nije to što je on zapravo snimio. Posrijedi su neke magije filma koje je Matić vjerojatno poznavao.

I. R.: Svejedno, i ovo što ćemo gledati je jako impresivno. Theme 2?

A. M.: Ivica je tražio što sve može naći filmom i to je jedan od tih filmova. Etida, također snimljena skrivenom kamerom. Tad je već ozbiljnije radio na televiziji i producent tog filma je TV Sarajevo. 

I. R.: Tu se već pomalo vidi put koji vodi do Žene s krajolikom. Iznimna likovnost...

A. M.: Naturščici...

***
projekcija filmova:
Theme 1  (1971)
Theme 2 (1971)
***

A. M.: Ne znam kako je bilo u Zagrebu, ali sjećam se da su se u Sarajevu održavala kolektivna vjenčanja. Znači, u neku subotu se isti obred održavao za sedam, osam, petnaest parova koji su sjedili u prvom redu, samo je svaki od njih posebno rekao: Da! Da! Da! I zato je u flmu toliko ljudi. Vjerojatno je sve snimio u jednom danu.

I. R.: Stigli smo i do Čistilišta (1974).

A. M.: Tim je filmom Matić vjerojatno htio reći nešto više. Tad je bio poznat beogradski Festival kratkog i dokumentarnog filma s kojim Matić nikad nije imao sreće. Svaki put bi njegove filmove dali u informativnu selekciju ili ih nisu ni primili... Ipak, Čistilište je na tom festivalu izabrano u konkurenciju poznatog Međunarodnog festivala kratkog filma u Oberhausenu. Ali zbog tog metaforičko političkog sadržaja, netko je, čini se, zakočio taj film i sjećam se da je Ivica iz Oberhasuena došao jako razočaran, jer nije dobio nagradu. Nagradili su neki drugi jugoslavenski film koji je bio politički korektniji.

I. R.: Gdje je sniman?

A. M.: To je deponij iznad Sarajeva, mislim da me Ivica čak jednom vodio onamo kad je išao gledati lokacije ili tako nešto. Drugi film je Žuto-zeleno (1973) koji, između ostaloga, treba gledati i u kontekstu Žene s krajolikom, odnosno kao svojevrsni prolog tog filma. U Ženi s krajolikom se čak pojavljuje i glazba iz Žuto-zelenog, a možda su u njoj čak upotrijebljeni i neki kadrovi iz ovog filma, jer su za snimanje Žene s krajolikom imali jako malo vremena. Tu je taj senzibilni Matić koji priča o Bosni, o krajoliku, o ljudima koje vidimo samo kao sitne figure u ogromnim totalima.

Uz taj film vezana je jedna od poznatih filmskih anegdota koje kruže po Sarajevu, o tome  kako je Matić pekao filmove u rerni. Jedan od njegovih prijatelja došao je posjetiti Ivicu u njegovoj garsonijeri i jedva ga je probudio. I dobro je što ga je probudio, jer je Matić baš ovaj film pekao u pećnici, rerni, izlagao ga je većoj temperaturi da dobije neki poseban ton. Kad smo telekinirali film u Ljubljani prije dvije godine, taj je ton bio crven, što je potpuno suprotno naslovu filma Žuto-zeleno. To je snimak koji ćete vidjeti s digitalne bete. Sve filmske kopije postanu s godinama crvenkaste, ali mislim da je ova crvena ponajprije zbog pećnice. Jedan od razloga zbog kojih filmove večeras ne gledamo s filmske vrpce je i taj da su vremenom zaista izgubili na bojama.

***
projekcija filmova:
Čistilište (1974)
Žuto-zeleno (1973)
***

A. M.: Gledajući ovu projekciju, ponovno sam shvatio zašto je Matić bio tako nesretan zbog toga što nije mogao snimiti Ženu s krajolikom na tridesetpetici, kao kinofilm. To zaista nije format za televiziju, s tim malim figurama ljudi. Priča o scenariju Žene s krajolikom počinje sa snimanjem jedne televizijske emisije za mlade, Na ti, u kojoj je 1973. snimao i glumicu Špelu Rozin. Rekao joj je: Ti bi morala glumiti u mom filmu. Špela je pitala: Kakav ti je film? A on je odvratio: Napisat ću ja taj film za tebe. I napisao je scenarij u kojem je Špela bila bolničarka koja ide u neko udaljeno mjesto u kojem želi umrijeti, ima ljubavnika, itd. Iz verzije u verziju, Špela je polako nestajala iz tog scenarija. Ona na kraju jest u tom filmu, ali možda dvije, tri minute. To je sve više postajao film o naivnom slikaru, šumaru koji ima problema s okolinom, a onda mu oni organiziraju ženu, mladenku koja je već udovica. Na dan vjenčanja, umjesto da ide s njom u krevet, on ode crtati bika i taj ga bik nabode. Ta je priča interesantna, jer je najavila što će se dogoditi Matiću. U zadnjoj sekvenci filma, na šumarevu sprovodu, u prvi plan dolazi ta njegova žena i kaže: Otišao je kao što je i došao, kao da si dlaku prekinuo. Tu rečenicu je Matić čuo kad je otišao izraziti sućut jednom naivnom slikaru u blizini Sarajeva koji je također umro iznenada, a tad je njegova žena rekla to isto. Slično se dogodilo i Matiću, iznenada je umro u 29. godini života, tri mjeseca pošto je Žena s krajolikom bila prvi put prikazana, na televizijskom festvalu u Portorožu, i mjesec dana pošto je završio akademiju, studij kamere u Zagrebu. Zapravo mu se tek tad počeo odvijati život.

Proces, 1970.

Sljedeći film najavljuje zanimanje za naivnu umjetnost Bosne koju je Matić počeo ozbiljno istraživati. Sudjelovao je u podosta televizijskih programa koji su se bavili naivcima. Snimio je i režirao divan dokumentarni film o slikaru Peri Mandiću, zove se Mandić 74 (1974). Kroz sve to je zapravo tražio taj lik šumara. Tako je čuo i da neki Cigani skupljaju bakar iz starih bojlera na deponiju šljake u blizini željezare kod Kaknja i da iz njega izrađuju neke figure. Naivno kiparstvo. On i Karpo Godina otišli su snimiti taj film koji ćete vidjeti.

I. R.: Karpo Godina je bio snimatelj Žene s krajolikom, a ovaj je film nastao dok su tražili lokacije za nj.

A. M.: Da, snimljen je u to doba. Film je nedovršen. Karpo ga je montirao u Ljubljani, nema ni naziva, ni odjavne špice. To je zapravo radna, montažna kopija. Ne zna se gdje je negativ. No činjenica je da u tom filmu uopće nema tih naivnih kipara. Oni su išli snimati film o njima, a snimili su nešto posve drugo.

I. R.: Mene mjestimično dosta podsjeća na Karpove filmove, vjerujem da je on itekako imao svoje prste u tome.

A. M.: Ponajprije u smislu političke provokacije koju ćete možda osjetiti.

I. R.: Film se zove Čista voda (1976), iako je ponegdje zaveden i kao Teška voda.

A. M.: Karpo se naknadno sjetio da je mu je zapravo naziv Čista voda, što je i logičnije.
Pitanje iz publike: Zašto ne možemo vidjeti Ženu s krajolikom?

A. M.: U jednom trenutku, 1989. godine, Centar film iz Beograda je u dogovoru s TV Sarajevo odlučio prebaciti dva, tri bosanska filma na 35-milimetarsku vrpcu. Da bi Ženi s krajolikom dali format cjelovečernjeg filma, ponovili su špicu koja već postoji na filmu, a na početku su dodali tu Kusturičinu rečenicu da bi želio umrijeti s tim filmom. Film je tada krenuo po festivalima na kojima je dobio nekoliko nagrada, a jedna od značajnijih bila je ona u Montrealu. Sve je to napravljeno u dogovoru s autorima koji su potpisali ugovore i sve što treba, ali od toga nisu nikad ništa dobili, jer je u međuvremenu počeo rat. No činjenica je da se Žena s krajolikom sad zavodi kao srpski film, kao baština srpske kinematografije. U knjizi Petra Volka Dvadeseti vek srpskog filma (2001) navodi se kao srpski film, s nekim banalnim sadržajem koji je Volk vjerojatno samo prepisao iz kartoteke.

I. R.: Poanta je da jedinu dobru kopiju ima Centar film iz Beograda koji je iznajmljuje pod uvjetima s kojima se nismo mogli uskladiti.

A. M.: Čista voda nije nikad prikazana u Zagrebu.

Pitanje iz publike: U filmu Intervju s ljubavnicom čujemo posve nerazumljivo zvukovlje.  Intervju je u pravilu forma u kojoj netko postavlja pitanja, a upitani odgovara. Ja ovdje nisam ništa razumio. O čemu se radi? Je li zvuk možda puštan unatrag?

A. M.: Kad je film dobio nagradu na Festivalu amaterskog filma Jugoslavije, Matić je za TV Sarajevo rekao da je to film o atmosferi jednog popodneva. Drugom prilikom je kazao da je ta žena ubila tog muškarca i da u filmu gledamo što se događa nakon tog ubojstva. Toliko ja znam o tome. Teza da je zvuk puštan unatrag je zanimljiva, jer u jednom drugom filmu, Razgovoru (1971) snimljenom na osmici otprilike u isto vrijeme, Matić je uzeo je snimku jedne govorne radijske emisije s trećeg programa i razrezao je tako da čujemo samo fragmente muzike i teksta i uopće ne možemo razumjeti o čemu govori ta bujica riječi. Vjerojatno je eksperimentirao i sa zvukom.

Pitanje iz publike: Koja je bila autorova ideja, težnja kod snimanja Procesa? Rekli ste da je nakon filma znao pitati što vam je ostalo u sjećanju. Meni je u sjećanju ostao pas. Drugo, moji tetka i tetak iz Beograda obnovili su rodnu kuću Ivice Matića. Dakle, to su učinili oni, a ne njegov rodni kraj, ni država BiH. Kažete da su Matićevi filmovi arhivirani u Sloveniji. Je li se netko iz Sarajeva, iz BiH pretrgao da ovo filmsko blago bude u njegovom rodnom mjestu ili barem u glavnom gradu te zemlje?

A. M.: Mene jako zanima pitanje percepcije, o tome sam čak pisao magistarski rad. Zbog toga u Procesu prepoznajem istraživanje percepcije. Svaki put kad gledate taj film, vidite neke druge sličice. Ja sam neke sad primijetio prvi put, a gledao sam taj film petnaestak puta. Matić je u to vrijeme bio u čak tri sarajevska kinokluba, jer je bio pun stvaralačke energije i nigdje nije imao mogućnosti da je u potpunosti realizira. Koliko sam saznao, Proces je snimao u prostorima Akademskog foto-kino kluba Sarajevo koji je imao prostorije na početku Ulice maršala Tita, kod crkve. Jednostavno je uzeo ilustrirane časopise koje je imao na raspolaganju, mislim da su to bile revije Photo, postavio ih je na pod i kamerom snimao sličicu po sličicu. Rekli su mi da je to trajalo jako dugo.

Pitanje njegove ostavštine. Da, u Ivančevu ima nekoliko ljudi koji se trude održati sjećanje na Ivicu Matića, postavljena je spomen-ploča na Društvenom domu,  međutim kuća u kojoj se Ivica rodio, srušena je. Najznačajnija bosanska nagrada za filmske radnike zove se po Ivici Matiću, iako se u jednom razdoblju predlagalo da se možda radije zove po Hajrudinu Krvavcu ili po nekom drugom. Ali uistinu, kad sam prije dvije godine predstavljao ove filmove na Sarajevskom filmskom festivalu, bili su nazočni i ljudi iz Kinoteke BiH. Pokušao sam, kao što je ranije pokušala i moja majka, s njima uspostaviti kontakt u smislu da možda ipak ti Matićevi filmovi, pošto su bosanski, odu u bosansku baštinu. Da budu dio Kinoteke i njihovog fonda. Ali oni nisu pokazali interes. U međuvremenu su u Ljubljani digitalizirali 50 bosanskih filmova koji su ostali sačuvani u arhivu festivala u Oberhausenu, ali se tada nitko nije sjetio da postoje neki Matićevi filmovi koje bi također možda bilo dobro digitalizirati uz tih 50 koje se i restauriralo i na kojima se ozbiljno radilo. Bosna doista nije pokazala interes, i nakon dugog, dugog čekanja, prošle smo godine dali filmove Arhivu u Ljubljani. Nadamo se da će dočekati nove kopije i postati dostupni široj publici.

***
projekcija filma:
Čista voda (1976)

*** ***