EKSPERIMENTALNI KORAK

Teorija u praksi

Tajni agent Gan Flint (Priča o filmu), Boris Greiner, 2013.

Na polju dugometražnog igranog filma, hrvatska kinematografija nikad nije bila plodnija no što je sada. Nakon što je na 60. filmskome festivalu u Puli ovoga ljeta u nacionalnoj konkurenciji prikazana rekordna količina od dosad nezamislivih trinaest novih ostvarenja – od kojih jedanaest premijerno – plus jedan izvan konkurencije i još deset filmova u sekciji manjinskih koprodukcija, do kraja su godine na velike ekrane stigla još tri premijerna naslova: film za djecu Šegrt Hlapić (2013) Silvija Petranovića, drama Djeca jeseni (2013) Gorana Rukavine i Tajni agent Gan Flint (85 min, Boris Greiner/Produkcija Živa, 2013) u režiji pedesetčetverogodišnjeg debitanta u dugome metru Borisa Greinera, čija autorska djelatnost uključuje grafički dizajn, prozu, multimedijalne nastupe i niz kratkih filmova.

Tajni agent Gan Flint

U skladu s očekivanjima izgrađenima na temelju Greinerova dosadašnjeg filmskog i umjetničkog rada uz koji se vežu pojmovi konceptualnog, nekonvencionalnog i avangardnog, njegov je prvijenac ostvaren izvan standardnih koncepata ovdašnjeg cjelovečernjeg filma. U osnovi je riječ je o igranome filmu koji se poprilično koristi dokumentarnim zapisima, a izveden je u modusu eksperimentalnoga. Načelno bi se mogao opisati kao slobodna metafilmska igra o nastanku filma koji upravo gledamo, odnosno o ideji nekog možda standardnijeg, ali nesnimljenog filma o kojem govori ovaj film, podnaslovljen kao Priča o filmu. Naime, za gotovo cijeloga trajanja Tajnog agenta Gana Flinta  – u kojem, naravno, naslovni lik ni ne postoji, ili barem nismo sigurni u njegovo postojanje – raspreda se o tome što taj film jest i što bi eventualno trebao biti. Ispred kamere ili glasom u offu, glumci i interpreti čitaju scenarij zajedno s didaskalijama, zatim zapise redateljske koncepcije, kao i nešto što bi mogle biti redateljeve ili scenaristove osobne bilješke ili transkripti stvarnih ili zamišljenih razgovora o tome kako i zašto pristupiti ovom filmu. U kadru se katkad vide mikrofoni, rasvjetna tijela i članovi filmske ekipe. Glumci redovito u rukama drže scenarij iz kojega čitaju, a u cjelinu su gdjekad uvrštene i snimke onoga neposredno prije i poslije kadra, dakle, glumačkog ponašanja prije i nakon akcije, takozvani repovi koje se inače eventualno uvrštava tek u priloge o snimanju filma, a ne u sam film. Zamišljene situacije ne odigravaju se u, nazovimo ih, realnim filmskim scenografskim prostorima, nego mahom u povelikom tavanskom stanu ili ateljeu u kojem se tumači uloga, sa scenarijima u rukama, pretvaraju da su na pravoj filmskoj lokaciji. Prizor u kafiću primjerice snimljen je na rečenom tavanu, i to se ne prikriva, ali je glumljen kao da se odigrava u ambijentu kafića. Moglo bi se reći da su zapravo zabilježene probe i pripreme s glumcima. Tekstovi u offu katkad su popraćeni snimkama ambijenata u kojima bi se čitani prizori eventualno odigravali kad bi došlo do klasične realizacije scenarija te se može reći da je kinogledateljima kao gotov filmski proizvod ponuđeno ono što se inače smatra probnim i prezentacijskim snimkama glumačkih izvedbi i lokacija. Skica filma, film u nastanku, razrađeni materijal za takozvani pitch filmskog projekta umjesto dovršenog djela. Jedini komadi što se doimaju izvedenima onako kako bi izgledali i u filmu koji još zapravo zamišljamo, koreografirane su pantomimsko -plesne točke muškarca i žene na zagrebačkim ulicama.

Tajni agent Gan Flint

Je li, dakle, riječ o prevari, podvali, poluproizvodu? Nipošto. Konačni oblik Tajnog agenta Gana Flinta osmišljen je, vjerujemo, upravo ovakvim kakav je podastrt pred nas, s namjerom da kroz medij filma razmjerno izravno prezentira razmišljanja o nekim aspektima naravi, smisla, svrhe, načina djelovanja i funkcioniranja sedme umjetnosti, kojima se mahom, pismeno, bave teoretičari i filmolozi, a o kojima intimno ili u užem krugu srodnih duša zacijelo promišlja većina, ako ne i svaki filmski autor. S time da je ovdje manje riječ o domišljenim zaključcima, a više o esejističkom meandriranju koje uglavnom postavlja pitanja i ne daje odgovore. Ali može djelovati itekako poticajno, osobito u smislu upozoravanja na opasnost od sterilnog ukalupljivanja u općeprihvaćena pravila koja, dakako, imaju svoje opravdane razloge postojanja, no što ipak ne znači da ih vazda treba slijepo slijediti.

Dovoljno razumljivo i komunikativno ostvarenje može se, kako pokazuju mnogobrojni filmovi, među inima i Tajni agent Gan Flint o kojem je sada riječ, ostvariti i s više povjerenja u vlastitu intuiciju negoli u normativnu logiku. Osobito nakon što su norma i tradicija već čvrsto uspostavljeni, a što je u području kinematografije učinjeno prije više od pola stoljeća.

Možda Greinerove misli i postupci predstavljeni u Tajnom agentu Ganu Flintu nisu inovativno originalni, no pomak od poznatoga na tom polju dovoljno je velik da ovom filmu zajamči apartnost, zadovoljavajuću barem onoliko koliko se apartnima doimaju različiti uspjeli predstavnici nekog standardnog žanra, primjerice vesterna, socijalno-psihološke drame ili romantične komedije.         

Dodajmo tomu i to da je Gan Flint tek drugi hrvatski dugometražni igrani film koji obrađuje temu snimanja filma, koja je u domaću kinematografiju, zanimljivo, ušla tek prije koju godinu na mala vrata, odnosno preko kratkometražnog igranog filma, da bi je se u cjelovečernjem obliku ove godine primila čak dva autora – Greiner u Tajnom agentu Ganu Flintu i Nevio Marasović u Vis-a-Visu (2013), premijerno prikazanom na ovoljetnom Pulskom festivalu.

Janko Heidl