FESTIVALIJE

Molim vas da se izjasnite...

Javno žiriranje 45. revije hrvatskoga filmskoga stvaralaštva (Pula, 22–24. studenoga 2013)

Jedna od specifičnosti Revije hrvatskoga filmskoga stvaralaštva (ove se godine iz naziva izgubio i video, o čemu detaljnije možete pročitati ovdje) jest javno žiriranje. Zabilježili smo kako je izgledalo ono održano na 45. RHFS-u u pulskome kinu Valli, 24. studenoga 2013. Žiriranje je vodio Duško Popović, a članovi oscjenjivačkoga suda bili su: Ana Hušman, Dinka Radonić, Jasna Žmak, Igor Bezinović i Damir Čučić.

Duško Popović:  Cari amici, cari spettarori, benvenuti e bongiorno. Ja sam inače iz Vukovara pa mi je dvojezičnost bliska. Drago mi je da smo se okupili ovdje na javnom žiriranju kojim završavamo 45. reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva. Žirira se po pravilima UNICA-e. U svakom slučaju, žiri se sinoć sastao i izabrao jedanaest filmova od 36 uvrštenih u službenu konkurenciju, izdvojenih iz 119 ukupno pristiglih. Danas, sada, ovdje, pred vama, boreći se svatko za svoje argumente, odlučit ćemo o tome koje ćemo nagrade dodijeliti tih jedanaest filmova. Neću vas dugo gnjaviti s uputama. Postupak je sljedeći: ja ću pročitati naslov filma, zamoliti članove žirija da obrazlože svoj stav i pitati ih zaslužuje li film Specijalnu diplomu. Ako se slože, idemo dalje pa ću ih pitati zaslužuje li film Treću nagradu, a ako se i u tome slože, pitat ću ih zaslužuje li film Drugu nagradu. A slažu se time da ih barem četvoro glasa za. Pred njima su crne kutije na kojima su zelena i crvena svjetla, a oni pritišću crvenu ili crnu tipku. Zašto je tipka crna, a pali se zeleno svjetlo, ne znam vam objasniti. Ovo radim već godinama i još nisam uspio to shvatiti, ali u tome je jedna od draži. I vi ćete onda vidjeti kako su glasali, jer će se upaliti zeleno ili crveno svjetlo. Zeleno znači za, crveno znači protiv. Oni ne vide ta svjetla, ne utječu jedni na druge. Ići ćemo tako sve do Druge nagrade, a onda će filmovi koji osvoje Drugu nagradu, koliko ih god bude, ići u natjecanje za Prvu nagradu i za pobjednika 45. revije. Mislim da je to dosta za početak.

Možemo krenuti. Prvi na popisu je Inanibus, animirani film Jadranka Lopatića. Molio bih članove žirija koji imaju potrebu i želju da kažu zašto su taj film izabrali među jedanest najboljih.

Inanibus, Jadranko Lopatić

Igor Bezinović: Kao što vidite iz priloženih materijala, Inanibus je jedini animirani film koji smo odlučili uvrstiti u ovaj uži izbor. Meni se osobno jako svidio način animacije.

Jasna Žmak: Film se bavi jednom od onih vječnih tema za koje bi se moglo reći da su klišej, no u spoju sa zanimljivom animacijom uspijeva nadići klišejiziranost.

Dinka Radonić: Film me dirnuo.

D. P.: Ako nemate potrebu, naravno ne mora svatko nešto reći, to je vaša slobodna volja. Ali volio bih da pričate što više, tako da autori, i oni koji će dobiti nagrade i oni koji neće, možda bolje razumiju vaš način razmišljanja.

Damir Čučić: Meni paše sivilo i depresija tog filma i vremena u kojem živimo. Što više toga, to bolje. Šalim se. Mislim da je izvedba dobra, siva olovka je dojmljiva. Dobar film.

D. P.: Ako smo rekli sve što smo htjeli o tome filmu, molim vas pritisnite crveni ili crni gumb pa će se upaliti svjetla. Odnosno neće se upaliti odmah, nego kad ih ja budem pustio, a odlučujemo o tome je li film zaslužio posebnu diplomu. ... Svih pet glasova je za. Dakle, film je dobio Specijalnu diplomu, a sad molim da se izjasnite zaslužuje li film Treću nagradu. ... Četiri glasa za – film je dobio Treću nagradu. Počela se smanjivati jednoličnost u izražavanju, što je dobro. Možda će biti još veća razlika kod izjašnjavanja za Drugu nagradu. Molim vas, izjasnite se zaslužuje li ovaj film Drugu nagradu. ... Ponovno smo postigli jednoumlje, kako bi se reklo, ali ovaj put je crveno. Dakle, Inanibus ostaje na Trećoj nagradi. U svakom slučaju, ovo je neminovno najbolji animirani film na Reviji, bez obzira na to koju nagradu dobio, jer je bio jedini animirani među ovih jedanaest.

Drugi film o kojem ćemo pričati je igrani, Snijeg u Splitu Igora Jelinovića.

Snijeg u Splitu, Igor Jelinović

J. Ž.: Svidjela mi se jednostavnost tog filma koji kao da je snimljen u jednom kadru, što i jest, ali je kasnije ipak montiran. Posve je nepretenciozan, ali je u tome jak. Baš u toj jednostavnosti uspio je postići kvalitetu. Najveća  mu je vrijednost prirodnost, i kamere i glume.

Ana Hušman: Jasna je rekla sve što sam i ja htjela. Meni je to bio možda najdraži igrani film. Stvarno cijenim prirodnost i skromnost u tome da ostane jednostavan.

D. Č.: Htio bih reći da se ne slažem s ovim popisom – to nisu filmovi koje smo jučer dogovorili. Šalim se, jesu. Snijeg u Splitu meni je ne možda, nego sigurno, najdraži igrani s ove revije. Osim dobrog predloška i teksta sviđa mi se erotičnost između likova.

J. Ž.: Pohvalila bih suptilnost koju  je Čučić sad spomenuo, suptilnu homoerotičnost koja se ne potvrdi u dijalogu, iako sam to očekivala. Kvaliteta dijaloga ovog filma,  koji prikazuje samo razgovor dvojice prijatelja, je u tome da ne otkriva ni previše, ni premalo, nego taman.

I. B.: Pohvala glumi, svakako. Rekao bih da je najveća prednost Snijega u Splitu ujedno i njegova najveća mana. Najveća mu je prednost to što je zamišljen kao film u jednom kadru i bio bi mi još draži da je stvarno tako i realiziran, da je ekipa uspjela dobiti tu jednu savršenu repeticiju. U prvom gledanju sam i pomislio da će biti film u jednom kadru pa me je malo razočaralo kad se pokazalo da je ipak montiran. Zanimljivo je montiran i zanimljiv je princip montaže spajanja dijelova nekoliko one takeova, međutim kompromis, koji je napravljen da bi se uvrstile uvjerljivije glumačke izvedbe, utjecao je na konzistentnost forme.

D. R.: Montiran je odlično, meni je to plus.

D. P.: Ako smo sve rekli, možemo se odlučiti, pritisnuti crveni ili crni gumb za Specijalnu diplomu. ... Svih pet glasova za. Film je dobio Specijalnu diplomu, a sad ćemo vidjeti zaslužuje li možda po mišljenju članova žirija Treću nagradu. ... Mogu vas malo držati u neizvjesnmosti, ali neću. Pustit ću – svih pet glasova je za Treću nagradu. Zaslužuje li Drugu? ... Tri glasa za Drugu. To nije dovoljno po pravilima UNICA-e. Dakle, Snijeg u Splitu ostaje na Trećoj nagradi, a ovo je možda zgodna prilika da vas upozorim da svaki od članova žirija na koncu, kad završimo cijeli ciklus, ima pravo predložiti jedan film – dakle, jedan član žirija, jedan film – za koji misli da zaslužuje višu nagradu. Jednu nagradu više. Može se dogoditi da ovaj film ili neki drugi koji je dobio Treću nagradu bude predložen za Drugu. Ali s tim ćemo pričekati do konca glasovanja.

Idemo na treći film, eksperimentalni Ethan Elvisa Lenića.

Ethan, Elvis Lenić

J. Ž.: Opet ću ja prva, budući da  je film iz mog zavičaja. Osvojio me spoj velikog filma i malog čovjeka, dakle Tragača Johna Forda i gospodina Guida koji se ovdje pojavljuje pred kamerom. Film je nepretenciozan, ali ima crtu originalnosti. Riječ je o filmu koji bi mogao izgledati kao dobra ideja, doskočica – spojiti zvuk hollywoodskog klasika i kućne kamere – ali nije ostalo samo na tome. Montaža, spoj zvuka i slike vrlo su inteligentno promišljeni i bio mi je gušt gledati ga oba puta.

D. Č.: U filmu ima nešto od američke avangarde 1980-ih i to mi se jako dopalo. Eksperimentalan je i to mi je drago, a smatram i da je profunkcionirao spoj s vesternom koji kao žanr baš ne ljubim.  

D. P.: Ako ste rekli sve što ste imali reći, možemo pristupiti izjašnjavanju o tome zaslužuje li film Specijalnu diplomu. ... Svih pet glasova za. Dakle, Specijalna diploma je sigurna. Zaslužuje li Treću nagradu? ... Još jedanput jednoglasno – Treća nagrada je tu. Hoćemo li mu možda dati Drugu nagradu? ... Ne. Ethan je dobio tri glasa i ostao na Trećoj nagradi.
Slijedi eksperimentalni Pokret Tamare Bilankov.

I. B.: Tehnički, što se tiče snimanja i montaže, to je jedan od najuspješnijih filmova na Reviji i zbilja je zanimljivo na reviji neprofesijskog filma vidjeti film koji po svim standardima može biti smatran profesionalnim.

D. Č.: Dobar spoj plesa i društvenog komentara, rekao bih. Nisam od plesnog filma očekivao da će tako otvoriti praznjikavost hrvatske industrije. To je sigurno najpreciznije izrađen film ove revije.

A. H.: Svaki segment filma razvijen je i poštovan na isti način. I slika i zvuk i tema i odnos među tim elemenatima. To mu je posebnost.

D. R.: Sviđa mi se estetika tog filma. Ne samo da je lijepo snimljen nego su pažljivo birane boje, kompozicije...

D. Č.:...plesači su zgodni...

D. R.: ...i plesačice.

D. P.: I žiri je zgodan. Ovo je najmlađi žiri u povijesti Revije hrvatskog filmskog stvaralaštva, a usuđujem se reći i najzgodniji, mislim na dečke, naravno. Moram reći i da Igorov promukli glas nije samo odraz njegove muškosti nego i toga da već dva dana hoda u mokrim tenisicama, ali to sve ide u rok službe. Izjasnimo se o tome zaslužuje li film Pokret Specijalnu diplomu, što nema veze s ovim što sam upravo spomenuo. ... Svih pet glasova za. Dakle film dobiva Specijalnu diplomu. Zaslužuje li i Treću nagradu? ... Ne. Pokret ostaje na Specijalnoj diplomi. Dobio je tri glasa.

Slijedi Vjetar puše kamo hoće, igrani film Filipa Mojzeša.

I. B.: Izbor teme je dosta nezgodan. Riječ je o identitetskoj krizi mladog umjetnika, točnije glumca, kojeg igra Goran Bogdan. Nije lako napraviti film o takvoj temi, patnjama mladog Werthera i sličnome, s kojom se ne može baš poistovjetiti svatko na svijetu. Ipak mislim da je autor uspio izbjeći patetiku i na razmjerno originalan način dati poticaj na razmišljanje o problemu stvaralačke krize. 

J. Ž.: Meni se izbor teme svidio. Ali istodobno me  brine to što je riječ o filmu  specifično usredotočenom na hrvatsko glumište, što može biti i dobro i loše, ali mislim da bi gledateljima koji nemaju veze s kazalištem i filmom to moglo predstavljati problem u razumijevanju. Zapravo je to otvoreno pitanje, poziv Filipu da razmisli o tome koliko običan gledatelj, da ga tako nazovemo, može ući u taj ili u takav film. Slažem se s Igorom da je film dobar. Jako je lijep, lijepi su ambijenti Brijuna, lijepo je snimljen.

D. Č.: Volio bih vidjeti verziju od 86 minuta, stvarno bih. Nadam se da će mi je Filip pokazati. Cijenim njegov trud i rad na ovom filmu, međutim trenuci samoće protagonista nisu najbolje izvedeni. Trenuci u kojima su glumci skupa i kad nešto glume izvedeni su bolje od onih u kojima protagonist sam baulja po Brijunima. Tu mi nešto nedostaje. Ne znam što, ali ovo što sam vidio mi nije bilo tako dobro da se može nositi s ostatkom filma. Problem je u prizorima samoće, a film je o izgubljenosti, nije li?

D. P.: Da se ne izgubimo u tišini, molio bih da se izjasnimo zaslužuje li film posebnu diplomu. ... Svih pet glasova za. Znači Specijalnu je diplomu dobio. Zaslužuje li Treću nagradu? ... Ne. Vjetar puše kamo hoće ostaje na Specijalnoj diplomi, dobio je tri glasa.

Na redu je Park ljubavi, dokumentarni film Lane Kosovac. Svi smo željeli, čini mi se, posaditi svoje stablo ljubavi u parku, ali više nema mjesta. No možemo nešto reći o filmu i o autorici.

Park ljubavi, Lana Kosovac

D. Č.: Evo, ja sam ponio motornu pilu da rušim parkove. Dokumentaraca je ove godine bilo malo, ali dosta ih je ušlo među ovih jedanaest. Kao vatreni smo – jedanaest. S obzirom na to da je Filip Mojzeš bio moj Joe Šimunić pa sam ga kaznio, neću nastaviti dalje. Dokumentarci su bili prilično humoristični, nasmijao sam se gledajući ih. Volim se smijati pa mi je ovo drag film.

A. H.: Gledali smo odnos između tih ljudi, otkrivali smo njihov život, status, kako je to funkcioniralo ili nije tijekom svih tih godina, a sve to kao da se u film probilo samo od sebe. Oni govore jedno, a otkriva se nešto posve drugo. Kamera ih promatra diskretno, nenapasno, pozicija autora je ostala sa strane i to je jako lijepo.

I. B.: Vjerojatno niste primijetili da smo u uži izbor uvrstili sva tri dokumentarca koji su prikazani na Reviji, što mi je posebno drago. Ovaj film ima najklasičniju moguću formu – ljudi sjede ispred kamere i govore. Zanimljivo mi je da je takva, bazično televizijska forma uspjela izmamiti ovako odlične reakcije publike -– ovo je definitivno film uz koji se publika najviše smijala.

J. Ž.: I plakala. Zamalo sam se rasplakala kad sam ga prvi put gledala. Ja, doduše, lako zaplačem, no ne treba zanemariti ni taj aspekt.

D. P.: Izjasnimo se onda zaslužuje li film Specijalnu diplomu. ... Svih pet glasova za. Treću nagradu? ... Četiri glasa za, dovoljno da dobije Treću nagradu. Zaslužuje li možda Drugu nagradu? ... Jedan je glas ostao usamljen, tako da Park ljubavi ostaje na Trećoj nagradi.
Slijedi film Pinokio, eksperimentalni, autora Tome Šimundže.

J. Ž.: Iznimno snažan film. Iskače u odnosu na sve drugo, ne samo ovdje, nego i izvan Revije. Kad sam ga počela gledati nisam bila sigurna o čemu se radi, pitala sam se je li riječ o groznom ili o sjajnom filmu. Ta neprestana nepredvidljivost silno je uzbudljiva. Originalan je i pametan, mislim da ga je bilo teško napraviti. Jako je kompleksan. Mada na prvi pogled izgleda gotovo slučajan, mislim da je sve samo ne slučajan.

A. H.: Nakon što smo u prvoj ruci odgledali sve prijavljene filmove i potom se našli u Hrvatskom filmskom savezu, jedino što smo jedni drugima imali za reći, bilo je: Pinokio. Svi. Dodala bih da taj film sa sobom nosi nevjerojatnu lakoću, da jako glatko teče. Iznenađujuće.  

I. B.: Pinokio je primjer koliko je odabir filmova na revijama i festivalima općenito u neku ruku slučajan, zato što je prethodni film istog autora, Tome Šimundže, Moja noć pod suncem prikazan na prošlogodišnjoj Reviji u Đakovu gdje nije uvršten ni u uži izbor. A jako je sličan filmu Pinokio, stilski je na istom tragu, odmah se vidi da ga je radio isti autor. Siguran sam da bi ovaj žiri, za razliku od prošlogodišnjega, taj film također nominirao za jednu od glavnih nagrada. Spominjem to zato da ljudi čije filmove ili nismo uvrstili na Reviju ili ih nismo uvrstili u ovih jedanaest odabranih, jedanaest vatrenih, shvate da je činjenica da je u ovom žiriju baš nas petoro, svojevrsna slučajnost i da je lako moguće da bi uz drukčiji sastav žirija nagrade dobili drugi filmovi. 

D. Č.: Dodao bih da Toma Šimundža ima filmski jezik kakav u 20-ak godina, koliko bauljam kinematografijom, nisam vidio kod nas. To je najsvježije i najoriginalnije što sam vidio posljednjih godina. Ne referira se ni na što. Čovjek je došao i nudi svoje filmove. Imam veliku želju vidjeti ovaj prethodni film koji je spomenuo Igor. Dobar mi je već naslov. Toma Šimundža, poliglot.

D. P.: Zaslužuje li poliglot s velikim nosom Specijalnu diplomu? ... Naravno, svih pet glasova za. Zaslužuje li Treću nagradu? ... Ponovno jednoglasno. Treću nagradu je dobio. Zaslužuje li Drugu nagradu? ... Pet glasova za. Dobio je Drugu nagradu i sada ćemo stati s ovim filmom, za neko vrijeme. Idemo dalje, a u završnom ćemo ciklusu pitati zaslužuje li Pinokio možda Prvu nagradu.

Idući je na redu dokumentarac Tamo gdje živi Nada Darija Bukovskog.

D. R.: Dirnuo me iskren pristup. Mislim da se svi možemo poistovjetiti s takvim odnosom, bilo da je riječ o baki, o tetki, o bilo kome starijem u našim životima. Pritom autor i film nisu otišli u patetiku, nego su ostali u emotivnoj poziciji unuka koji brine o tome što se dogodilo s njegovom bakom.

J. Ž.: Tema je mogla biti patetična, ali film nije otišao tom stranom. Čini mi se da bih bila malo skeptična prema tekstu pripovjedača da ga vidim napisano na suho, ali sviđa mi se kako je spojen sa slikom. U filmu ima viškova, mislim da bi bio još jači da je skinito par slojeva. Glavni lik, baka Nada i njezina prijateljica Zlata su me osvojile  svojom ljubavi prema životu, odnosno  svojom željom da ga okončaju. Težak, ali lijep film.

D. Č.: Možda se ponekad sluti da se Dario nije nabolje snašao, ali sve u svemu je riječ o stvarno dobrom dokumentarnom filmu. Nadu treba prikazivati svugdje, a naročito ekipi koja pokušava raditi dokumentarce na HRT-u.

I. B.: Svaka pohvala za trud i za izbor teme, mada je snimanje filmova o vlastitoj obitelji dosta česta ideja. Većina dokumentaraca, naravno, nastaje u montaži, to nije tajna, no kod ovog me smeta što se to baš jako vidi, a čini mi se da ni pripovjedač u offu, ni grafičke animacije kombinirane s autentičnim snimkama nisu najsretnije rješenje. Puno su mi zanimljiviji bili dijelovi filma u kojima vidimo autentične snimke Nade i Zlate i njihove momente lucidnosti, nego vidljivo iskonstruirani dijelovi filma.

A. H.: Igor je stvarno konzervativan, nema pomoći. Taj bi film uz vrlo male korekcije mogao biti odličan. U filmovima koji se bave odnosima s bakama, roditeljima i slično, često postoji moment patroniziranja, što se ovdje nije dogodilo, i to iznimno cijenim.

D. P.: Zaslužuje li baka Nada specijalnu diplomu? ... Svih pet za. ... Baka Nada je dijelila sirne namaze. Hoćemo li mi njoj dodijeliti Treću nagradu? ... Da. Treća nagrada. Možda je dovoljno dobra da dobije i Drugu nagradu. ... Ne, Uvijek postoji Nada ostaje na Trećoj.

Sljedeći je igrani film Iz košmara Marka Majerskog.

A. H.: Riječ je o igranom filmu vrlo zanimljive forme. Počne kao nevjerojatan slijed kadrova i muzike koji te navede da pomisliš: Bože moj, što će se sad tu dogoditi?! Zatim se pretvori u spot, pa u igrani dio, pa u drugi spot... Hrabro je uzeti vrlo nekonvencionalnu formu, koja bi mogla biti puno prihvatljivija kad bi taj film samog sebe deklarirao kao eksperimentalni, i ostati pri tvrdnji: Ovo je igrani film. To cijenim.   

J. Ž.: Počevši gledati taj film, pitala sasm se: Što je ovo?! Kao i kod Pinokija. Poslije se transformirao u nešto iz čega postane jasno što je to – ovo što je Ana sad opisala. Meni je to istodobno i problem. Možda sam konzervativna, priznajem. Najzanimljiviji mi je srednji dio, odlično odigran i režiran, no čini mi se da svi ti raznorodni dijelovi nisu međusobno prožeti.

D. R.: Složila bih se s tobom – i meni je najbolji dio filma središnji hororsko-trilerski segment. Međutim, treba pohvaliti inicijativu da se kombiniraju žanrovi, jer mi se čini da se zgodno igrati  hibridnim formama. Pa zašto ne i ovako?

D. Č.: Na početku projekcije filma ovdje u kinu Valli pomislio sam: Ja s tim nemam veze. Ja to nisam pustio u program. No imam i jesam. I sviđa mi se. Ponovno ću podsjetiti na seks s lopatarom, jer je to predobro. Sviđaju mi se hibridnost, glumci, kompletnost filma. Nisam mislio da ću ikad podržati neki film s  trash estetikom, ali eto, mijenjamo se.

D. P.: Molim da se izjasnimo zaslužuje li Iz košmara Specijalnu diplomu. ... Svih pet glasova za. Zalužuje li Treću nagradu? ... Ne. Ostaje na diplomi. Tri glasa su bila za, to nije dovoljno. Podsjećam još jedanput na mogućnost da poslije predložite neki film za nagradu više.

D. Č.: Ja već imam tri.

D. P.: E, onda se moraš odlučiti za jedan. Na redu je dokumentarni film Laminati Ivane Rupić.

A. H.: Lijepo mi je da se bavi svakodnevicom, no koja je ipak neobična. Em ne postavljaš laminate svaki dan, em je gospodin Mirko na njih čekao, koliko, 20 godina, em ga postavljaju dvije žene. Sve to, a ispada kao nešto što se radi svaki dan.

I. B.: Pohvalio bih čistoću forme. Ako se referiram na prethodna dva dokumentarca, Park ljubavi je jako konvencionalan, Uvijek postoji Nada je načičkana raznim stilovima, dok Laminati imaju jednu stilsku ideju koja je zamišljena na početku i dosljedno je provedena do kraja.

J. Ž.: Film osvaja jednostavnošću. Nikad ne bih rekla da će iz ideje: Stavimo kameru da snima dok postavljamo laminate proizići dobar i zanimljiv film, ali eto, jest. Kamera je u zbivanje uvedena jako prirodno – osjećala sam se kao da sam tamo s njima, a istodobno  nisam osjećala da su oni drukčiji zato što ih se snima.

D. R.: Kad bi  reality tv izgledao ovako, svijet bi imao više zadovoljnijih ljudi. Razina opuštenosti troje protagonista je izvrsno pogođena: Znamo mi da se to snima, ali ne percipiramo, što jako igra u korist uvjerljivosti. 

D. Č.: Između ostalog, sviđa mi se to što  ne samo da je dokumentarac nego mislim da je djelomično i performans. Ja sam, dakle, svjestan da je riječ o izvedbi ispred kamere, a svima nam se čini da to ide lako i kao da smo tamo. To je – mudro. I po stoti put, Ivana, daj malo pripazi na taj zvuk!

D. P.: Možda bi bilo dobro kad bi film na kraju ponudo broj telefona ili slično, da se ljudi mogu javiti. Ima još onih kojima trebaju laminati. No, dobro. Zaslužuje li film Specijalnu diplomu? ... Svih pet glasova za. Znači, Specijalnu diplomu je dobio. To može biti referenca kod traženja novih poslova. Zaslužuje li Treću nagradu? ... Četiri glasa za. Dakle, dobio je Treću nagradu. Idemo dalje – zaslužuje li Drugu nagradu? ... Ipak ne. Laminati su dobili tri glasa, ostaju na Trećoj nagradi.

I dolazimo do zadnjeg iz odabira vatrenih, kauboja, kako se sve to zove, +topia, eksperimentalni film Petra Novaka. Imamo eksperte za eksperimentalne filmove.

D. Č.: Meni se taj film najmanje sviđa od ovih jedanaest. Nije mi dovoljno precizan. Sviđa mi se ideja, draga mi je arhitektonska priča. Petar studira arhitekturu i to je sjajno, ali nesavršenost pokreta kamere, izvedbe koja baš pokušava biti geometrijska i precizna je poprilična mana. Ima puno geometrije i arhitekture pa su takve pogreške dosta opipljive i smatram da se u takvom filmu uistinu treba tražiti perfekcija izvedbe. Film bi vjerojatno bio odličan da se radilo malo sporije, da se moglo naknadno popraviti ono što nije otprve sjelo kako treba.

I. B.: Razumijem Damirove prigovore, ali svakako treba spomenuti da je film nastao u sklopu filmske radionice, dakle, bez proračuna i kao rad koji je trebalo dovršiti u kratkom vremenskom roku. Ja sam ga promatrao u tom kontekstu. Meni osobno je jedan od dražih filmova s Revije zato što na jako zanimljiv način potiče na razmišljanje o geometriji, općenito o prostoru i o našoj vizualnoj percepciji prostora, pogotovo zato što sadrži i nivo apstrakcije. Odlična mi je ideja da se geometrijski oblici preko švenkova prebacuju u neka nova, slučajna, nasumično izabrana okruženja. Mislim da se +topia može koristiti kao školski primjer eksperimentalnog filma.

D. R.: Sekundiram.

D. P.: Zaslužuje li film Specijalnu diplomu? ... Jednoglasno za. Zaslužuje li Treću nagradu? ... Četiri glasa za, dakle, zaslužio je Treću nagradu. Idemo li možda na Drugu? ... Tri glasa za.  +topia ostaje na Trećoj nagradi.

Pokret, Tamara Bilankov

Trenutačna situacija je sljedeća: tri su filma dobila Specijalnu diplomu – Pokret, Vjetar puše kamo hoće i Iz košmara; osam je filmova dobilo Treću nagradu, a to su svi ostali osim Pinokija koji je dobio Drugu nagradu. Prema pravilima UNICA-e, samo je Pinokio kandidat za Prvu nagradu, natječe se sam sa sobom. Ako smatrate da zaslužuje Prvu nagradu, molim vas da se izjasnite. ... Uh, baš mi je žao, sistem nam je pao pa vam ne mogu pokazati... Dobio je svih pet glasova. Film Pinokio je jedini osvajač Prve nagrade. Znalo se dogoditi da Prva nagrada bude podijeljena između dva ili tri filma. Pinokio je, dakle, pobjednik 45. revije hrvatskoga filmskoga stvaralaštva.

A sad vas molim da možda iskoristimo onu već spominjanu mogućnost – ima li netko od vas potrebu istaknuti jedan od ovih filmova koji bi eventualno bio kandidat za nagradu više nego što je dobio.

I. B.: Kandidiram film Ethan iz svih razloga koji su dosad navedeni. Držim da definitivno zaslužuje Drugu nagradu.

D. P.: Molio bih da glasamo za film Ethan. ... S pet glasova, Ethan dobiva Drugu nagradu. To je sad definitivno – isti film se ne može predložiti za eventualnu Prvu nagradu. To je to.

J. Ž.: Nominiram film Tamo gdje živi Nada, zato što mislim da zaslužuje Drugu nagradu usprkos nekim dječjim bolestima. Mislim da se ističe, da odskače po iskrenom pristupu.

D. P.: Molim vas da se izjasnimo hoće li film dobiti Drugu nagradu. ... Četiri glasa za. Dakle, dobiva Drugu nagradu. Imamo još tri člana žirija, tako da možemo predložiti još tri filma za višu nagradu. A i ne moramo, ako smatrate da ne treba. 

D. R.: Predlažem +topiu.

D. P.: Možemo se izjasniti zaslužuje li film Drugu nagradu. ... Da. Četiri glasa. Druga nagrada.

A. H.: Predložila bih Pinokija za, ne znam, Grand Prix. Postoji li? Možemo li ga mi napisati?

D. P.: Ne možemo.

A. H.: Ali molim da se zapiše u zapisnik. Predlažem Iz košmara za Treću nagradu. Ako ne zbog drugoga, onda barem za hrabrost.

D. P.: Ajmo teško raditi i pritisnuti neki od gumba. ... Četiri glasa za. Dakle Iz košmara dobiva Treću nagradu.

D. Č.: Ja imam bipolarni poremećaj – mogu li predložiti dva filma?

D. P.: Ne možeš.

D. Č.: Uza sve poštovanje rema plesnom filmu i filmu Pokret, ostajem u Splitu, sniježnom. Muška ljubav. Ne mogu si pomoći.

D. P.: Dakle, riječ je o filmu Snijeg u Splitu. Zaslužuje li taj film po vašem mišljenju Drugu nagradu. ... Nevjerojatno, ali istinito – svih pet glasova za.

Sad ću vam pročitati konačni redoslijed. Specijalne diplome dobili su filmovi Pokret i Vjetar puše kamo hoće. Treće nagrade dobili su Inanibus, Park ljubavi, Iz košmara i Laminati. Drugu nagradu dobili su Snijeg u Splitu, Ethan, Tamo gdje živi Nada i +topia. A pobjednik je Pinokio, ekspermentalni film Tome Šimundže, UMAS, Split.

Postoji još jedna mogućnost neformalnog priznanja, odnosno može se istaknuti neki film koji nije uvršten u ovih jedanaest, ali ga neki od članova žirija smatraju posebno vrijednim pa će obrazložiti zašto.

D. Č.: Spomenut ću film iz alibija, samo zato da bih spomenuo čovjeka, a čovjek je Miro Manojlović. Od njega očekujem iznimno puno. Riječ je o svestranoj osobi koja radi odlične filmove za sebe i za druge, a ovdje je film bio Charlie, volim te. Jedva čekam njegov sljedeći film.

I. B.: Podsjetio bih da je Miro montažer filma Snijeg u Splitu i da je bio mentor +topie, tako da smo ga na neki način nagradili, a mentorirao je i neke druge eksperimentalne filmove koje smo uvrstili u program. Inače, ja bih istaknuo film Marmelada koji mi je bio jedan od dražih igranih filmova. Sa sobom nosi sadističku emociju i podsjetio me na srpski film Klip Maje Miloš. Za raliku od Snijega u Splitu imao je režijsku čistoću, isplaniranost koja mi se jako svidjela.

J. Ž.: Mrzim te i Mali debeli rakun dobri su kratki igrani filmovi. Slučajno oba imaju djecu u glavnim ulogama, no nisam ih izabrala zbog toga, nego zato što mislim da su dobro napisani i izvedeni.

D. R.: I ja bih spomenula Mrzim te. Mlade glumice su odlične. 

A. H.:  Spomenula bih sve autore koji su prijavili filmove, jer svatko ima nešto što je super, ali smo od njih morali odustati, pojedinačno ili zajedno, s obzirom na to da smo ih smjeli izabrati samo jedanaest. Neke smo nedoumice, možda i propuste, imali već u izboru iz prijavljenih, ali eto. Hvala svima.

D. P.: Ovim krasnim riječima zaključujemo ovogodišnje glasovanje. Svi su zaslužili nagrade i priznanje. Nadajmo se da će već na idućoj Reviji, koja će se održati početkom studenoga u Vukovaru, mom rodnom gradu, biti nešto više filmova i da će biti još kvalitetniji nego ove godine. Završna manifestacija na kojoj ćemo uručiti nagrade koje smo sada proglasili će se tek održati, a do tada vas lijepo pozdravljam.

*** ***