FESTIVALIJE

Vrijeme otuđenosti

Uz program Kockice 11. Zagreb Film Festivala
(Zagreb, 20–27. listopada 2013)

Natjecateljski program Kockice jedini je koji ne poštuje temeljni izborni kriterij Zagreb Film Festivala na kojem konkuriraju samo prvi i drugi filmovi nekog redatelja. U Kockicama, uvedenima na ZFF 2005. godine, prikazuju se i za nagradu Zlatna kolica natječu kratki igrani filmovi nastali u hrvatskoj (su)produkciji, u režiji onih hrvatskih autora kojij još nisu snimili dugometražni film.

Ovogodišnji program u izboru tradicionalnog izbornika Vladimira Gojuna ponudio je devet naslova u ukupnom trajanju od oko dva i pol sata, a tri kasnovečernje projekcije u kinu Tuškancu su po običaju bile dupkom pune i nabijene pozitivnom navijačkom energijom. Vrsnoća filmova koja je u tom odsječku ovdašnje kinematografije prisutna posljednjih nekoliko godina ni ovom prigodom nije iznevjerena, a zajedničkom se autorskom preokupacijom većine, ili svih, radova čini propitivanje teškoća komunikacije među običnim ljudima, osobito među onima koje bi trebalo spajati dublje međusobno razumijevanje prijateljstva i obiteljskih veza. Šutnje su duge, stanke u govoru, kad ga ima, povelike, a riječi se teško pronalaze i cijede. Neverbalno općenje također je krajnje prigušeno, nesigurno, stisnuto, nevoljko. Većina protagonista zaklonila se za štitove iza kojih proviruje nerado i s mukom, a takvu neodlučnost nerijetko prate usporen ritam, duži kadrovi, nestabilna kamera. Tematiziranje frustrirajuće nemogućnosti likova da svojim mislima, željama i djelovanjem naiđu na odgovarajući prijam kod sugovornika u većini je filmova primjereno smješteno u de facto jedan zatvoreni prostor, između četiri zida, bilo da je riječ o kući, stanu, kafiću ili taksiju. Prevladavajući ugođaj stoga je onaj stiješnjenosti, zatvorenosti, učahurenosti, uzaludnog nastojanja izlaženja iz oklopa koje je gdjekad dovelo do rezignacije, do odustajanja od borbe sa svakodnevnim životnim vjetrenjačama. 

Taximetar, Tomislav Šoban

Iako ovdje donekle preuzetno uopćujemo, a uz to sagledavamo djela filtrirana selektorovim izborom, prema njegovim kriterijima i naklonostima, program Kockica je nedvojbeno moguće promotriti kao aktualnu sliku i umjetnički dokument doživljaja hrvatske stvarnosti danas, u kojoj, kroz dioptriju ovih autora, svagdanom maloga čovjeka dominiraju potištenost, nezainteresiranost i otuđenost.

Znanim općedruštvenim makinacijama izravno proizvedenima djelovanjem vladajućih slojeva bave se dva ostvarenja. Kroz prozor (19 min, ADU, 2013) scenarista i redatelja Gorana Ribarića fokusiran je na prijelomni dan u karijeri djelatnog političara (Boris Svrtan) čije službeno ideološko opredjeljenje ostaje neizrečeno, ali mu je prepoznatljiv ideološki profil ovdašnjeg zastupnika naroda i uređivača društva, određen činjenicom zloporabe položaja u svrhu osobne i stranačke privatizacijske pronevjere novca. Pragovi (13 min, Kinematograf, 2013) Dijane Mlađenović, koja je i suscenaristica sa Zvonimirom Jurićem, smješten je u ratne 1990-e, kada nova vlast, među ostalim, deložira nepodobne. Oba su filma izvedena u polaganom tempu nabijenom ugođajem iščekivanja i neizvjesnosti, s kamerom smještenom u stambeni prostor protagonista i u oba se prava drama zapravo događa na obiteljskome fonu. Kroz prizmu odnosa prema vojnicima što nesmiljeno provaljuju u prazan susjedni stan, u Pragovima se prelama slika tihog, trpnog nerazumijevanja sredovječnih supružnika (Franjo Kuhar i Alma Prica) što samotno ručaju nemajući si što reći i nemajući volje izraziti nezadovoljstva i neslaganja s ponašanjem partnera.

Mrzim te, Lana Kosovac

U naslovu Kroz prozor političareva naizgled obična, iako dobrostojeća uža obitelj – supruga i sin fakultetske dobi (Bojana Novković i Fabijan Pavao Medvešek) – zatečena je i povrijeđena spoznajom o tome da je glava obitelji gurnula prste u pekmez, a također im manjka sposobnosti konstruktivnog razgovora i dogovora. Njihovo se zajedništvo doima tek formalnim jer nakon saznanja koje će im najvjerojatnije dramatično promijeniti život, svatko od njih ostaje samostalni otok u vlastitu svijetu. Ljudsko razumijevanje prema skretanju na malverzacijsku stranputicu pokazuje, možda i odveć velikodušno i blagonaklono, tek autor filma.

Kroz odnos oca i sina kojemu roditelj ne može biti častan uzor, Kroz prozor se izravno dotiče i nužno nezdravih posljedica lošeg vladanja autoriteta na svoju pastvu, a kao posredno razmišljanje o tome kako bespomoćan, mali čovjek gubi kompas možemo sagledati i ostale priče, crtice i kockice što se bave kakvom epizodicom iz svakidašnjice posve običnih ljudi. Primjerice onu o brižnoj majci (Lana Barić) što unajmi nasilnika da istuče dijete koje je, bit će, istuklo njezino dijete, u hrabro krhkom minimalističkom filmu Srami se (7 min, Filmakademie Wien, 2013) Darije Blažević, nagrađenom posebnom nagradom ocjenjivačkog suda koji su činili hrvatska redateljica Hana Jušić, Njemica Alexandra Schmidt, programska selektorica festivala kratkog filma u Dresdenu i Slovenac Jožko Rutar, ravnatelj Slovenskog Filmskog Centra. Ili onu o samohranim majkama (Lana Barić i Ivana Legati) i ocu (Leon Lučev) koji ne znaju ili ne mare ostvariti kontakt sa svojim kćerima (Klara Naka i Katarina Jurić) što su netom ušle u pubertet, u dojmljivom Mrzim te (24 min, ADU, 2013) Lane Kosovac. Nesnalažljiva zabludjelost mladog taksista (Silvio Vovk) koji se nespretno nastoji približiti po svoj prilici problematičnoj, a svakako barem privremeno psihički izgubljenoj djevojci (Anđela Ramljak) što je ušla u njegovo vozilo u neuobičajeno poetičnom filmu Taximetar (14 min, ADU, 2013) Tomislava Šobana, zasigurno ima veze s protagonistovim karakterom, no bez sumnje i s društvenim okruženjem u kojem se takva duša razvijala. Nije li slično ili isto i s roditeljima (Zvonimir Jurić i Marina Redžepović) koji po povratku kući niti ne pogledaju dijete što ga je u njihovoj odsutnosti uspavala unajmljena dadilja (Irena Tereza Prpić), u pobjedničkom filmu ovogodišnjih Kockica, u jednom kadru snimljenom Ko da to nisi ti (29 min, Fade In/Zagreb film, 2013) scenarista i redatelja Ivana Sikavice?

Nesigurnost, alijenaciju, nemoć, gubljenje veze malog čovjeka s tzv. klasičnim vrijednostima na svoj način ocrtavaju i brbljavi komorni film u eksterijeru Snijeg u Splitu (8 min, Pomračenje o podne, 2013) Igora Jelinovića, zaigrano podigran humoristički naslov Priča o Mari iz Velog Varoša (19 min, ADU, 2013) Igora Šeregija te crnohumorna Kutija (25 min, Petnaesta umjetnost, 2013)Nebojše Slijepčevića.

Ukratko, ovogodišnje Kockice su, prema očekivanjima, ponudile svjež rukovet vrijednih kratkiša koji odražavaju ne samo umjetnički i količinski plodno razdoblje hrvatske kinematografije nego i neveselu klimu mjesta i vremena u kojem su nastali, zbog čega će zacijelo biti jednako zanimljivi i za nekoliko desetljeća.

Janko Heidl