FESTIVALIJE

Što li, zaboga, stane u jednu minutu? Puno, jako puno

DVD 067.020.060.100 Crominute top 100, GFR film-video, 2012.

Negdje na pola puta između 20. i 21. Hrvatskog festivala jednominutnih filmova u Požegi, a u povodu 20. godišnjice njegova postojanja, objavljen je DVD naziva 067.020.060.100 Crominute Top 100. Dešifrirati enigmatični početni niz brojeva nije teško kako se čini na prvi pogled: 67 označava broj država iz kojih su pristizali filmovi na festival u Zlatnoj Dolini, 20 stoji za dvadeset godina održavanja festivala, 60 je broj sekundi koliko film na tom festivalu smije maksimalno trajati, a 100 označava količinu filmova sabranih na tom DVD-u.

Festival je pod nazivom Hrvatska revija jednominutnih filmova 1993. pokrenuo Željko Balog koji je do danas ostao njegov spiritus movens i glavni organizator. Prvoj su reviji na raspolaganju bili samo filmovi lokalnih autora – točnije, petnaest ih je stiglo iz Požege, a tri iz Pleternice. Sljedeće je godine prikazano tri puta više radova – ukupno 61 – od kojih je ponešto doputovalo i iz drugih hrvatskih gradova – Zagreba, Ogulina, Delnica, Opatije... Treća je Revija, s konkurentima iz Mađarske, Švedske i Austrije poprimila međunarodni karakter (mada najveći broj prijava redovito, do danas, pristiže iz Hrvatske), od trinaeste se Revije od prijavljenih u službeni program bira točno 60 naslova (dotad ih se, s iznimkom prve i druge Revije, prikazivalo 30 do 50), od petnaeste je Revija – koja je otpočetka bila natjecateljskog karaktera – preimenovana u Festival, a posljednjih se godina na nj prijavljuje tristotinjak naslova sa svih strana svijeta.

Formalna odrednica festivalskoga profila, temeljna propozicija da se na njemu prikazuju samo filmovi koji traju do jedne minute, u neku se ruku može činiti bizarnom. Bez konkretnog uvida u bogatstvo ponude, možemo se pitati primjerice što li, zaboga, stane u jednu filmsku minutu, odnosno može li jednominutni film uopće biti zaokruženo i cjelovito djelo ili može li barem ostaviti takav dojam. No, već sama dugotrajnost Festivala razmjerno uvjerljivo demantira ove i slične skepse, a DVD koji je pred nama i najnevjernijeg će Tomu lako uvjeriti da jedna filmska minuta pruža itekakve mogućnosti, da u nemalo slučajeva jednominutni film i dojmovno i sadržajno može biti bogatiji i od kakva cjelovečernjeg ostvarenja.

Na nekoliko stranica knjižice priložene uz DVD, u kojoj su navedeni osnovni podaci o svakom filmu, nije ponuđeno objašnjenje kriterija, odnosno principa izbora filmova koji su zavrijedili naći se pod egidom Top 100 – mnogobrojni su dobitnici nagrada izostavljeni, a jednako su tako uvršteni mnogi koji na tom festivalu nisu dobili nijedno priznanje. No, posrijedi su mahom ostvarenja čija vrsnost može preobratiti sumnjičavca u poklonika.

Prvak, R. Avelans, 2007.

Ne ulazeći u to kakvih je preostalih osamstotinjak neuvrštenih naslova, program DVD-a sugerira nam kako njihovi tvorci ove filmske mališe vrlo često ne doživljavaju ni kao moguće isječke iz većih cjelina, ni kao bilješke trenutka, ni kao poetske, ugođajne ili apstraktne crtice, ni kao prilike za (neobvezno) formalno poigravanje – što su neke od mogućnosti na koje bi se prvo moglo pomisliti kad se pitamo kako osmisliti minutni film.  Spomenuti su pristupi doduše gdjegdje i iskorišteni, često s iznimnim rezultatima kao u portugalskome Prvaku (O campeao, 2007) Ruia Avelansa, u kojem jedno bacanje na treningu bacača kladiva promatramo iz gledišta – kladiva. Osim posve očuđujuće, vizualno uzbudljive perspektive iz koje se doima kao da za vrtnje bacača kladivo stoji na mjestu, dok se cijeli svijet okreće oko njega, filmić takvim postavljanjem kamere asocira na razmišljanja o relativnosti i o mogućnostima izlaska iz konvencija, odnosno sagledavanja bilo čega iz nekog drugog kuta, a rečeni tonalitet meditativnosti suptilno je podržan elektroničkim krckanjem slike, tmurno kišnim meteorološkim vremenom kao i kratkim uvodnikom u kojem bacač zamišljeno sjedi nedaleko od svoga sportskog rekvizita. Iz igralačkog je pristupa izišao i prvom nagradom ocjenjivačkoga suda 1995. nagrađen mađarski naslov Motocikl s registracijskim brojem UZ 23-49 (The UZ 23-49 Registration Number Motorcycle) Andrasa Pascaya i Gabora Klapcsika, izrijekom posvećen Andyju Warholu, što u nekoliko identično kadriranih, frontalno plošnih, naknadno vorholovski koloriranih i grafiziranih kadrova, pokazuje motociklista kako prolazi ispred zida od opeke, slijeva nadesno i obratno. Jednostavnost ideje i izvedbe rezultira efektom podigrane duhovitosti, potkrijepljenim i potvrđenim završnim kadrovima u kojima opet čujemo isti zvuk prolaska motociklista, mada je u slici sada samo prazan zid da bi se, naposljetku, i sama slika odvezla s ekrana.

Motocikl s registracijskim brojem
UZ 23-49, A. Pascay,
G. Klapscik, 1995.

Već i u navedenim primjerima zamjetno je htijenje za nadvisivanjem razine filmovanja puke dosjetke, a povelik broj autora minijaturni vremenski kalup nastoji iskoristiti vrlo ambiciozno. Uzmemo li u račun nizak ili umjeren stupanj ambicioznosti mnogobrojnih ostvarenja duže, pa i cjelovečernje minutaže, visoko postavljena letvica jednominutnih filmaša može se smatrati čak iznenađujućom. Jednostavno rečeno, većina autora šezdesetosekundnih filmova doista ima što za reći – i u tim nakanama superiorno uspijeva. Kratkoća okvira mahom ih tjera na iznimnu ekonomičnost i preciznost, na jasno izlučivanje niti vodilje te na naglašeno stilizacijsko izražavanje, a počesto i estetiziranje, kako u užefilmskim tako i u izlagačko-pripovjednim postupcima. U većini slučajeva velika je pozornost posvećena glazbi i zvuku, posebno važnim alatima za instantno određivanje ugođaja cjeline. Sve to, kao i učestala težnja za iskazivanjem neke ideje ili poruke, ove filmove načelno legitimira kao bliske srodnike namjenskim spotovima, a premda ih podosta odiše ne baš simpatičnom aromom reklame, većina ih ipak izmiče kobnom zagrljaju takva određenja, ne samo zato što ne reklamiraju neki konkretan proizvod.

Dobar dio, oko polovine filmova, teži metaforičnosti, aforističnosti, simboličnosti, sentencioznosti. Oni nenarativni, poput spomenutih Prvaka i Motocikla s registracijskim brojem UZ 23-49,uglavnom otprve uspostavljaju ton i nude ključ razumijevanja, dok oni narativna karaktera gotovo nužno počivaju na iznenađenju završnog obrata, na svojevrsnoj vic-poanti. Slično kao i kod verbalnih viceva, taj formalno očekivan, no sadržajno nepredvidljiv preokret može ostati na razini lakrdijaške dosjetke, no gro ovdje predstavljenih autora osobito uspješno nadilazi tu razinu. Završni štos promjene gledišta u većini slučajeva nadahnuto osvježava i iskošuje, nerijetko i domišljato uslojava ono što smo dotad čuli ili vidjeli, a nemali broj filmova u konačnici ostavlja dojam iznimno poticajnih i pamtljivih svjetonazorskih iskaza nerijetko (gotovo) filozofskog odjeka. Zanimljivim se, a što je nedvojbeno povezano s rečenom neizbježivošću vic-poentiranja, čini da u ponudi prevladava komična intonacija, ponajviše crnohumornoga tipa, a osobito se učestalo koristi princip komedije zabune, bilo one u samoj radnji, bilo one u kojoj filmaš navodi gledatelja na pogrešan trag.

29. 4. 1998., Z. Tadić, 1998.

Ne treba preskočiti ni činjenicu da se autori, možda učestalije i izrazitije negoli u drugim vrstama filma, kao važnim putokazom za razumijevanje djela koriste njihovim naslovima. Naslovi filmova nikada nisu nevažni, no u šezdesetosekundnom ostvarenju ime filma ne može biti labava odrednica ili uputa, nego je uvelike bitan čimbenik slagalice, ponekad i ključan za razumijevanje cjeline. Moglo bi se reći: dobar izbor naslova u jednominutnome je filmu sto puta važniji negoli u stominutnome. Stominutni će film i bez naslova, samim sobom, gotovo sigurno pokazati sve što ima pokazati, a jednominutni film bez naslova moguće uopće neće biti razumljiv. Kao primjer za tu tvrdnju možemo navesti odličnu iransku dramsku minutnu crticu Posljednja želja (The Last Request,1998) Marjanehe Danekar, o posljednjem rastanku dvoje mališana, koja bi bila smisleno nerazabirljiva kad u kalkulaciju ne bismo uključili njegov naslov.

Moguće je također ustvrditi kako ovi superkratki filmovi u većoj mjeri nego njihove duže kolege računaju na ono što gledatelj zna otprije, na općenita i filmska znanja i iskustva koja općinstvo donosi sa sobom u kino. Na to, dakako, računa svaki film, jer bez gledateljevih predznanja jednostavno ne bi mogao funkcionirati, no jednominutni filmovi izrazitije su i učestalije od glavnine ostalih izrađeni u izravnom odnosu na nešto.

Kao primjer spomenimo sjajan spoj animiranog, igranog i dokumentarnog, a što će reći eksperimentalni film, koji bismo k tome mogli odrediti kao kriminalističku komediju, naslov I Fought the Law (2006) Ivana Klepca, Monike Gajić i Slave Lukarova. U neprekinutom statičnom detalj-kadru prikazano je kako jedna ruka iz dlana druge ruke izvlači i odbacuje kartice s fotografijama kombija zatamnjenih stakala, policijskog automobila, puške, pištolja i ostalog tipičnog rekvizitarija prizora policijske automobilske potjere za pljačkašima. U zvučnoj podlozi, izvlačenje kartica popraćeno je pjesmom I Fought the Law u izvedbi grupe The Clash i, još važnije, zvukovima rečene automobilske potjere i pripadajuće pucnjave. Ta dobroćudna persiflaža jednostavno ne bi bila moguća, odnosno ne bi bila shvatljiva niti bi imala ikakva odjeka da gledatelji već bezbroj puta, u bezbroj akcijskih filmova nisu vidjeli takve akcijske scene u njihovim originalnim izdanjima. I Fought the Law funkcionira, dakle, isključivo kao komentar, odjek, refleksija.    

U pristupačnom izborniku DVD-a Crominute Top 100 filmovi se mogu gledati redom, zasebno ili po rodovima. U rodnoj su ponudi razvrstani na 40 igranih, 30 animiranih, 22 eksperimentalna i osam dokumentarnih (mada su dokumentarna zapravo samo dva). Od toga su 24 djela hrvatskih autora, među kojima su najrenomiraniji Zoran Tadić koji se u ovoj formi okušao filmom 29. 4. 1998 (1998), nagrađenim trećom nagradom ocjenjivačkoga suda i nagradom publike, te Tomislav Gotovac s autobiografskim eksperimetalnim filmom Tomislav Gotovac (1996), nagrađenim trećom nagradom ocjenjivačkoga suda 1999, na sedmoj Reviji. Bez sumnje je zanimljivo vidjeti i tada još ne tako renomiranog redatelja i scenarista Ognjena Sviličića kao tumača glavne uloge u filmu U danima godine Vedrana Šamanovića, koji je 1997. nagrađen trećom nagradom ocjenjivačkoga suda.

Što znači djevičansko?, M. Davies, 2011.

U gruboj bilanci, od 100 ponuđenih naslova na DVD-u Crominute Top 100, oko četvrtine je onih osrednjih ili slabašnih, oko polovine vrlo dobrih, a oko trećine odličnih, među kojima ih je desetak vrhunskih.

Za kraj spomenimo nekoliko najizvrsnijih bisera. Animirani talijanski PaNoRama Diega Zucchija, dobitnik Grand Prixa 2010, naročito je jasno, jednostavno i koncentrirano realizirana zgoda o čovjeku koji nikad ne vidi ništa lijepo oko sebe, a što se može interpretirati na razne načine. Prpošno zabavan animirano-eksperimentalni Cyclesutra (1998) Slovaka Juraja Mandela prikazuje muškarca u raznim pozama s biciklom što ludički asociraju na seksualne pozicije iz Kama Sutre. Posebice, rekli bismo šminkerski elegantno izveden britanski igrani film Što znači djevičansko? (What’s Virgin Mean?) Michaela Daviesa, dobitnik Grand Prixa 2011, a koji bismo svakako mogli smjestiti u komedije zabune, briljantnom suptilnošću ironizira mnogošto. Među ostalim, pseudorealistične reklamne spotove smještene u svakodnevicu običnih sretnih obitelji u stilu kojih je snimljen, a time, dašto, i potrošačko društvo, zatim namet lažno korektne političke korektnosti,ovdje očitovane u htijenju majke da, prema uputama nadležnih za političku korektnost, pokuša odgovoriti voljenoj kćeri na neugodno pitanje te, moglo bi se reći, opće nerazumijevanje među ljudima, čak i onima međusobno naklonima. 

Nakrcan filmofilskim užicima u kojima će, odvaži li se na gledanje tog naoko opskurnog izdanja, nedvoumno uživati i običan gledatelj, pripadnik takozvane široke publike, DVD 067.020.060.100 Crominute Top 100 primjeren je prigodan praktični spomenik maloj filmskoj formi golemih mogućnosti. U to ime Hrvatskom festivalu jednominutnih filmova u Požegi poželimo barem još dvadeset godina opstanka.

Janko Heidl