FESTIVALIJE

U počast antifilmu (Minuta kao vječnost)

Uz 21. hrvatski festival jednominutnih filmova (Požega, 29. svibnja – 1. lipnja 2013)

Među filmovima prikazanima u konkurenciji 21. hrvatskoga festivala jednominutnih filmova u Požegi jedan se osobito istaknuo, barem u pogledu koncepta. The End (Poljska, 2013) Marcina Szelagowskoga započinje telopom koji kaže: "Jednominutna bilješka života nakon smrti." Nakon tog natpisa slijedi 60 sekundi crnog ekrana na kojem se pojavi tek sljedeći tekst: "Kad čekate kraj, čak se i jedna minuta može činiti dugom poput vječnosti."

Doista, film se činio duljim od ostalih, i to upravo zato što filma – nije bilo. Na svoj način, taj postupak priziva principe hrvatskoga pokreta antifilma iz 1960-ih. Kako u biografskom dokumentarcu objašnjava Mihovil Pansini, glavni pokretač zagrebačkog Genre Film Festivala (GEFF-a): "Antifilm je... Očekujete da ćete vidjeti film, a dobijete nešto što nije film. Snimimo to!" Iako po svoj prilici nenamjerno, Szelagowski je gledatelje u Požegi zatekao baš takvim postupkom. Smijuljenje u dvorani na račun onoga što se publici učinilo tehničkom greškom odzvonilo je poput začudne paralele s Pansinijevim prisjećanjima na sat medicine tijekom kojeg je zakazala prateća filmska projekcija i nadahnula ga da osmisli antifilm: "Svima se to učinilo vrlo zabavnim."¹

The End Szelagovskoga s pokretom se antifilma može povezati i zbog doticanja teme smrti. Važno je, međutim, razlikovati sadržaj od koncepta. Često koristeći riječi kao što su "smrt" ili "samoubojstvo" u opisu ideje iz koje je niknulo njihovo djelo, filmaši pokreta antifilma su rado uništavali samu filmsku vrpcu i nastojali su iz kinematografije izgnati predstavljanje. Redukcija je katkad ostvarena doslovnom destrukcijom, odnosno postupcima kao što su paljenje celuloida ili risanje po njemu. To je bio koncept: svesti film na materijalno kao reprezent samoga sebe. Smatrali ga uspjelim ili neuspjelim, film Szelagowskoga rabi sličnu taktiku – doslovno nepostojanje filma – da bi dočarao, predstavio ideju smrti. Posrijedi je začudan, eksplicitno predstavljački spoj antifilma i ne-filma koji sama sebe izrijekom opisuje kao "jednominutnu bilješku života nakon smrti." Ispražnjenost od sadržaja postaje sadržajem.

Pored toga, valja uočiti još jednu distinkciju, onu između crnine i praznine. Dok rad Szelagowskoga sadrži crninu, Pansinijev nije sadržavao ništa (osim ponekog kolorističkog poteza u svrhu lakše gledljivosti). Pansinijeva praznina podrazumijeva površinu; praznina ne može postojati bez onoga što je prazno. Materija je, dakle, nužna – bez nje je redukcija nemoguća. Redukcija mora težiti temeljnomu. No ako je antifilm redukcija, onda je film Szelagowskoga posvemašnje uništenje. Premda se njegov namjerni manjak vještine učinio prije banalnim negoli konceptualno sofisticiranim potezom, upravo je njime podcrtana ključna razlika između redukcije i praznine. Ako ništa drugo, The End Szelagowskoga pokazuje koliko su suptilni bili redatelji antifilmova prije 50 godina.

Antifilm, po svemu sudeći, ne može biti optužen za ubojstvo filma. Možda tek za oštar napad.

1. Pavle Levi, Cinema by Other Means, Oxford University Press, 2012, 115

Gina Hackett