FESTIVALIJE

Upitnici mladosti

Uz program Kockice 10. Zagreb Film Festivala (Zagreb, 14–21. listopada 2012)

Kao i obično, tijekom tri večeri projekcija Kockica, programa Zagreb Film Festivala koji nudi nove hrvatske kratke igrane filmove, dvorana kina Tuškanac bila je prepuna, možda djelomično zahvaljujući besplatnim ulaznicama, no unatoč ne baš zgodnom, već uvriježenom terminu od 23 sata. Jedini natjecateljski program koji ne poštuje temeljni ZFF-ov kriterij prikazivanja isključivo prvih ili drugih djela određenog redatelja, Kockice su u svojem sedmom izdanju ponudile jedanaest naslova u trajanju od ukupno tri sata koje je izabrao već tradicionalni izbornik, filmski montažer i redatelj Vladimir Gojun. Autori, barem njih sedam – Hana Jušić, Sonja Tarokić, Ivan Sikavica, Dario Juričan, Ivana Škrabalo, Josip Žuvan i Petar Orešković – iza sebe imaju više od dva javnosti poznata kratkiša te ih u tom polju možemo smatrati poprilično afirmiranima.

Iako fleksibilnost u (ne)poštovanju polaznog festivalskog kriterija izaziva određenu percepcijsku pomutnju, ta formalna anomalija nipošto ne umanjuje gledateljski užitak. Kako smo posljednjih godina već i navikli očekivati od (mladog) hrvatskog kratkog filma, svih jedanaest ostvarenja visoke je zanatsko-izvedbene kakvoće, a uopćeno govoreći, u mnogočemu – ponajprije u zrelosti, umjetničkoj ambicioznosti i maštovitosti, odnosno izbjegavanju stereotipa u osmišljavanju cjeline – nadmašuje djela inozemnih autora prikazana u ZFF-ovu međunarodnom natjecateljskom programu kratkoga filma, od kojih su neka prethodno i nagrađena na uglednim svjetskim festivalima.

Ako je prošlogodišnji program Kockica naveo na pomisao da je hrvatski kratki film izišao iz sobe, odnosno da se tematski i ambijentalno odmaknuo od dotad prevladavajuće sklonosti autora, pojednostavnjeno rečeno, prikazivanju odnosa dvoje ljudi u jednoj sobi, a taj je odmak potvrdila i raznolikost ostvarenja prikazanih na sljedećim dvama zapaženijim festivalima koji posvećuju pozornost hrvatskom kratkišu, travanjskim Danima hrvatskoga filma i srpanjskomu Festivalu igranoga filma u Puli, ovogodišnje su ga Kockice vratile u sobu. Iako nije uvijek doslovno riječ o dvoje ljudi u jednoj prostoriji, barem sedam filmova – Amateri, Dostava, Carver je mrtav, Pričaj sa mnom, Rekao je da je jako umoran, Rođendan i Terarij – može se uvrstiti u taj dojmovni okvir, a redovito je riječ o proučavanju odnosa bliskih, mahom mladih osoba vezanih rodbinskim vezama ili ljubavno-erotskim silnicama.

Radije negoli da poručuju, objašnjavaju, zaključuju ili donose sudove, mladi se hrvatski filmotvorci usredotočuju na znatiželjno propitivanje i istraživanje, malne bez iznimke s velikim podtekstualnim upitnikom vezanim uz svakodnevnu začudnost zagonetnosti ljudskog ophođenja i učestalu nedokučivost pojedinčevih postupaka, kako drugima tako i samom sebi.

Carver je mrtav, Vanja Vascarac

Radije negoli da grade školski uredne dramske konstrukcije, autori temeljnu, možda ne uvijek posve precizno definiranu nit teže dočarati ponajprije stvaranjem ugođaja, najčešće ga uspješno uspostavljajući već na samom početku, od prvoga kadra, te potom nastojeći do kraja održati jek pregnantnog početnog tona. I to im, kapa dolje, gotovo redovito polazi za rukom. Spomenimo dva lakše uočljiva primjera. Film Carver je mrtav (14 min., ADU) američko-hrvatskoga đaka Vanje Vascarca po scenariju Rone Žulj utemeljenom na kratkoj priči Ognjena Spahića, u tu se svrhu, a želeći dočarati neodređen osjećaj nelagode mlađahnog oca i supruga uoči rođenja prvoga djeteta, služi korištenjem usporenog pokreta. Kao ni većinu filmova iz ovog programa, ni Carvera ne nose priča ili radnja jasnog smjera ili uzročno-posljedičnog slijeda. Riječ je o nizanju situacija intuitivno asocijativnih na osnovnu temu, a ovom se prigodom junakov spleen asocira i smještajem zgode u 1988. te povezivanjem neizvjesnih novina u njegovu životu sa smrću američkoga majstora kratke priče Raymonda Carvera. Carver, među ostalim, upozorava i na dojmljivu pojavnost tumača glavne uloge Janka Popovića Volarića, osobito filmogeničnog glumca, čije lice i kretnje sugeriraju mnogo više od onoga što se samo vidi u kadru i koji emanira neke kvalitete interpreta staroga kova, a kakvih u Hrvatskoj nema puno te podsjeća kako je šteta što Popovića Volarića ne viđamo češće na velikim ekranima.

Amateri (7 min., ADU) Luke Čurčića ljubavnu vezu dvoje mladih (Karla Brbić i Silvio Vovk) predstavljaju malokad korištenim, no uvelike djelotvorno očuđujućim postupkom u kojem je radnja ispred kamere, čini se, snimljena kretanjem glumaca i pomicanjem predmeta unatrag, da bi u gotovom filmu bila projicirana od kraja prema početku snimke, što u konačnici izgleda kao realno, ali sanjivo pomaknuto kretanje, a sve je primjereno usklađeno i s montažnim redoslijedom u kojem, barem otprve, nije razlučivo što je početak, a što kraj prikazane crtice. Tek radi približavanja, Amatere bismo mogli opisati kao kakav daleki odjek velikih i slavnih naopakih filmova: Mementa (2000) Christophera Nolana ili Nepovratnoga (Irreversible, 2002) Gaspara Noea. Nije kod Čurčića riječ tek o jeftinom ispucavanju jedne domišljate dosjetke, jer postupak je izvrsno usklađen sa sadržajem, a zamjetnost trika atmosferski je fino gradirana od početka prema kraju – isprva je gotovo neprimjetna, da bi u završnici postala posve očita – čime su spretno potaknuti gledateljeva znatiželja i aktivno sudjelovanje, a na osebujan je način stvorena i određena napetost. Kao i većinu filmova iz ovogodišnjih Kockica, Amatere resi vrhunska odlika pronalaženja pravog omjera između prikazanoga i neprikazanoga, odnosno onoga što je gledatelju prepušteno da, potaknut viđenim, sam nadogradi i dovrši. Intrigantno zagonetan, a opet jednostavan studentski film bez dijaloga interpretirajmo kao prikaz eterične prolaznosti nježnog mladenačkog ljubavno-erotskog zanosa predstavljenog u ključu nostalgičnog prisjećanja u kojem, dakako, slike lete slobodnije nego u zbilji.

Amateri, Luka Čurčić

Citirajmo ovdje razmišljanja dvojice redateljskih velikana. U razgovoru zabilježenom u knjizi Filmske lekcije (Meandarmedia, 2012) Laurenta Tirarda, Martin Scorsese kaže: "Prvo pitanje koje si morate postaviti ako želite snimiti film je: Imam li što reći? Nije to nužno nešto doslovno, što se transkribira u obliku dijaloga. Ponekad želite samo priopćiti neki dojam ili osjećaj. I to je dovoljno. Ali nije jednostavno, daleko od toga."

U dokumentarnom filmu Misterij Makavejeva (2011) Dragomira Zupanca, Dušan Makavejev kaže otprilike: "Nikad nisam shvaćao zašto bi filmovi morali biti dramaturški uredni, zaokruženi i dovršeni, kad posvuda oko sebe neprestano gledamo same neuredne i nedovršene priče."

Premda su Scorsese i Makavejev u navedenim izjavama vjerojatno mislili u prvom redu na cjelovečernji igrani film, većina filmova iz Kockica kao da slijedi njihove upute za koje je kratki film možda još podatnija forma od dugoga. Jer kratki film doista ne bi trebao težiti da bude tek skraćena imitacija dugoga narativnoga filma, u čemu mnogi autori prečesto griješe, nego prostor pogodan upravo za igranje magličasto poetskim potezima, a što su ovdje uvršteni autori očito prepoznali, zdušno prihvatili i u tim se vodama odlično snašli.

Fred (13 min., ADU) Gorana Ribarića po scenariju Ane Grlić duhovita je, ali ne i neozbiljna igra izvedena začuđujuće sigurnom rukom za studenta kojem je ovo tek drugi kratki igrani film, a izgrađena oko gotovo neuhvatljivog, pa i teško opisivog motiva sitnog laganja kojim se mnogi od nas često služe ne bi li izbjegli suočavanje s kakvom malom svakodnevnom neugodnošću. Uz osobito šarmantnu glumačku izvedbu Frane Maškovića te upečatljive epizode Marice Vidušić Vrdoljak i Nataše Janjić, Fred nipošto ne nudi klasičnu urednost, ali spojem stila i kolažnog nizanja situacijskih skica nudi smisleno zaokruženu cjelinu koja se pronicljivo i zabavno bavi itekako prepoznatljivom temom.

Fred, Goran Ribarić

Filmovi Pričaj sa mnom (10 min., Blank) Daria Juričana te Rekao je da je jako umoran (13 min., KKZ) Ivane Škrabalo (inače i scenografkinje, ove godine nagrađene Zlatnom arenom za Ljudoždera vegetarijanca Branka Schmidta) podjednako pronicljivo i stilsko-organizacijski netipično, uz dozu crnijeg humora, kopkaju po enigmatičnim tananostima mračnijih valera čovjekove psihe, dojmljivo uočavajući komunikacijske nevolje i kratke spojeve u neugodnim odnosima osoba koje nerazumno privlače veze što zasigurno neće dobro završiti.

Pričaj sa mnom svojevrstan je blizanac filma Imaš ti neku priču? (2010) istog autora, iz 2010. Kao i u njemu, i ovdje u jednom kadru, iz jednog promatračkog kuta pratimo kako se odnos žene i muškarca u krevetu – izvrsni Csilla Barath Bastaić i Krešimir Mikić – preobličuje iz stereotipno idiličnog u svojevrsnu noćnu moru na javi. Precizna sličica dodatno uznemiruje uskraćivanjem razrješenja (hoće li ona ostati s njim?) te, ako se ne varamo, zaobilaznom asocijacijom na Paklenu naranču (A Clockwork Orange, 1971) Stanleyja Kubricka, posredovanjem zlikovčeva fućkanja melodije Rain Drops Keep Fallin’ on My Head, koje u sjećanje priziva pjevanje Singin’ In the Rain nasilnika Alexa u Kubrickovu klasiku.

Pričaj sa mnom, Dario Juričan

Budući da ga uz redatelja scenaristički potpisuju Ivana Krizmanić i Bojan Navojec, glumci iz Imaš ti neku priču?, usuđujemo se nagađati kako je Pričaj sa mnom filmizacija jednog mogućeg scenarija nastalog u pripremama za taj prethodni film. Bilo tako ili ne, svakako je za pohvalu da se Juričan odvažio prepisivati od samoga sebe, jer dok je stvarnog nadahnuća, koje je ovdje itekako prisutno, od toga uistinu ne treba zazirati. U smislu uvjerljive prirodnosti i glumačke opuštenosti, Pričaj sa mnom je, štoviše, uspjeliji od prototipa u kojem su se glumačke izvedbe činile nešto krućima od, pretpostavljamo, željenoga.

Ivana Krizmanić, glavna glumica Imaš ti neku priču? i suscenaristica obaju gore navedenih Juričanovih filmova, suscenaristica je (uz redateljicu i Jasnu Žmak) i glavna glumica naslova Rekao je da je jako umoran, koji u umjereno nervoznim istršcima, kroz zgodu o ženi što, čini se ponajprije zbog povrijeđene taštine u sprezi s nesigurnošću, pošto-poto želi nastaviti vezu s muškarcem koji ju je netom ostavio putem SMS-a, iako on (Neven Aljinović Tot) očito nije nikakav zgoditak, već psihijatrijski slučaj, istodobno živo i oporo ispituje slične ljubavne nesporazume i (ne)odnose, odnosno znatiželjno zagleda u nejasne motive koji nas pokreću.

Rekao je da je jako umoran, Ivana Škrabalo

Na istom je tematskom polju, no uz dodatni žalac incestuoznoga, film Terarij (24 min., ADU) u režiji Hane Jušić, koji redateljica scenaristički potpisuje zajedno sa Sonjom Tarokić i koji je u jakoj konkurenciji iznimnih kratkiša posve zasluženo – ocjenjivački sud činili su Francuz Christian Denier, član komisije za nacionalnu selekciju Festivala kratkih filmova u Clermont-Ferrandu, zatim srpska glumica Hristina Popović te hrvatski redatelj i scenarist Danilo Šerbedžija – nagrađen Zlatnim kolicima za najbolji film u kategoriji. Smješten u lijepu, oronulu kuću, pretpostavljamo negdje na selu, snimljen isključivo u interijeru, Terarij promatra odnos dvoje tinejdžera (Tena Cingel i Tibor Knežević) koji tijekom, čini se, ljetnih praznika, borave kod za krevet prikovane bake. On drži pozu bezobraznog i vulgarnog buntovnika, ona se doima poput mirnog i dobrog djeteta, a oboje se s mukom nastoje nositi s nezgodnim promjenama što ih donosi prelazak iz djetinjstva u odraslost i oboje su, čini se, (pomalo) neomiljeni u društvu. Nije jasno jesu li oni brat i sestra ili bratić i sestrična, no mudra odluka da se ne odgovori na to pitanje što neprestano lebdi u zraku, skladno s ostalim čimbenicima produbljuje cjelokupnu intrigu.

Terarij, Hana Jušić

Terarij osobito snažan dojam ostavlja, među ostalim, Jušićkinom već otprije demonstriranom vještinom – naročito uspjelo i upamtljivo u prošlogodišnjoj Zimici, također snimljenom kamerom Jane Plećaš – da nenametljivo, pomnom brigom oko pojedinosti scenografije, rekvizita, kostima i kolorita te mirnim i naizgled predugim kadrovima omogući upijanje onoga što je obuhvaćeno okvirom i trajanjem slike (i zvuka), čime svaka sitnica, od pjeva ptice ili šuštanja stranica knjige do vlagom oljuštene boje na zidovima ili pukotine na podu, dobiva dovoljno vremena da funkcionalno prodiše. Tako je stvoren tih, ali jak dojam da sve što vidimo ima vlastitu povijest, da živo i neživo čine neodvojivu cjelinu i da neprestano utječu jedno na drugo, a čime se razmišljanja vezana uz djelo višestruko uslojavaju te mu se mogu pripisati mnogobrojna značenja koja možda više govore o promatraču, negoli o promatranome. Iako, kako valja, ostaje u drugom planu u odnosu na ljude, prostor u Jušićkinoj režiji nije samo scenografija, mjesto zbivanja, usputno prikladan dekor radnji, nego postaje gotovo samostalan lik, itekako važan oblikovatelj doživljaja, istodobno romantično privlačan i donekle zlokoban entitet postojanog mistično-metafizičkog djelovanja, slično kao što se čini primjerice u recentnoj Ljubavi (Amour, 2012) Michaela Hanekea ili gotovo redovito u filmovima, igranima i dokumentarnima, Wernera Herzoga.

Dostava (15 min., HFS) Hani Domazet, prema scenariju Martine Beus nesporazumu mladih zaljubljenika u završnici dodaje šaljivu notu strave, Snig (26 min., ADU/HRT) Josipa Žuvana prigušenim repertoarom, kroz posjet oca kćeri studentici razmišlja o odnosu staroga i novoga, a Babysitter (20 min., ADU) Ivana Sikavice po scenariju redatelja i Ivana Skorina još jednom, nakon epizoda Špansko kontinent i Sin u cjelovečernjim omnibusima Zagrebačke priče (2009) i Zagrebačke priče 2 (2012), pokazuje izoštren dinamično-meditativan nerv ovoga dvojca za prikaz urbanoga.

Ja sam svoj život posložila, Sonja Tarokić

Već zapaženi na 21. danima hrvatskoga filma, Ja sam svoj život posložila (26 min., ADU) Sonje Tarokić i burleskno ugođen Rođendan (18 min., ADU) Petra Oreškovića u svakom pogledu stoje uz rame spomenutim ostvarenjima.

Janko Heidl