(NE VIŠE TAKO) NOVI MEDIJI I TEHNOLOGIJE (ZA SVAKOGA)

Kratak uvid u problematiku novomedijske propagande

Uz konferenciju Video Vortex 8 – kultura, umjetnost i politika online videa (Zagreb, 17–19. svibnja 2012)

Kultura novih medija, pod tim pojmom podrazumijevajući društvene mreže, online video,ali i internetske filmove, aktivno pretendira na svoju utjecajnost u tehnološki nastrojenom društvu današnjice. Moglo bi se reći kako, u globalu, ona pribjegava pokušajima usmjerenja tehnologizacije prema čovjeku i etičkim vrijednostima (koliko god oksimoronski to zvučalo), inovacijom, odnosno kreativnošću takvih postupaka suprotstavljajući se (cenzurnoj) manipulaciji i opresiji komercijalnih medija. Video Vortexnaziv je međunarodne platforme koja se u svom radu usredotočuje na potonje, a osma po redu konferencija Video Vortex – kultura, umjetnost i politika online videa održana je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti od 17. do 19. svibnja ove godine. Kao, nešto dugotrajniji (17–27. 5), popratni sadržaj konferencije bilo je izloženo nekoliko radova nekih od sudionika konferencije, umjetnika, odnosno teoretičara koji se bave spomenutim fenomenom novih medija.

Platforma je to s interesnim fokusom promicanja kulture novih medija kao što su YouTube, Facebook i Vimeo te svakog online videai njihove rastuće integracije u internetske sfere, a time i nastojanja kulturnog, odnosno sociopolitičkog utjecajnog proboja. Svrhovitost međuljudskog dijeljenja i uporabe virtualnih prostora varira od one osobno, umjetnički nastrojenije, prema aktivističkim akcijama globalnih ambicija. Nizom panela i teorijskih diskursa (dvadesetak izlagača) konferencija prati suvremene realizacije takvih težnji kao i proces nastajanja, odnosno razvoja koji im prethodi u vezi s, naravno, tehnološko–socijalnom prirodom novih medija – društvenih mreža i online videa.

Video Vortex 8

Upravo na primjeru (galerijski) izloženih online videa vidljiva je varijabilnost praktičnog oprimjerenja ovakvih ideja u različitih autora (s različitim fokusima), dio sveobuhvatnog potencijala razgranate prirode novih medija. Radi lakšeg uvida u to što ona jest, valja svakako spomenuti neke od generalnih tvoraca ove heterogenosti – od Petera Purga (Slovenija) i njegova projekta videoscanning  te reformacije stvarnosti i sebe u virtualnim prostorima Annie Abrahams (Francuska) sve do aktivističkih projekata videorazmjene informacija (nemiri u Egiptu, Occupy Wall Street pokret u New Yorku) i same virtualne okupacije javnih prostora Occupy National gallery Damira Nikšića (Bosna i Hercegovina). Videoscanning je projekt koji podrazumijeva poticanje autorefleksije i povećanja osobne i socijalne svjesnosti kroz temeljni, goli proces snimanja okoline kamerom. Svojevrsnim ujedinjenjem etike i estetike u naknadnoj se evaluaciji snimljenog materijala psihološki raslojava naizgled nasumičan čin snimanja materijala kamerom. Slična je uloga projekata Annie Abrahams, a to je širenje samospoznaje iskorištavanjem promjenjivosti gledišta – Abrahamsova to čini takozvanim zatvaranjem realnosti u prostor izravne (face-to-face) internetske komunikacije, gdje su sudionici prisiljeni djelovati u skladu sa zakonitostima virtualnih prostora. Riječ je o kreativnom poticanju personalizacije i razvoja odnosa kroz nužnu depersonalizaciju pri rukovođenju artificijelnim medijem kao što je to internet. 

Nadalje, neposredno aktivistički nastrojeni sadržaji kao što su to okupacijske akcije i ostali pokreti otpora, sastoje se u informiranju i ponajprije poticaju za prelazak iz pasivnog u aktivno stanje, kako međusobnom tako i širih masa neizravno vezanih uz pojedine aktualnosti. Kao i već spomenuti projekti (iako nedvojbeno transparentnije), oni redom naglašavaju neku revolucionarnu humanu prirodu čije se bogatstvo sastoji u raznovrsnosti njena izražaja, te ono istodobno funkcionira kao manifestacija individualnosti – one autorske, što će se ispostaviti dijalektičnim. Naime, iako možda ne uvijek autorski osviještena, vidljiva je politička orijentiranost ovih medija (jer niti konceptualna umjetnost nema veze s larpurlartističkim manjkom socijalnih pretenzija), to jest njihove utilitarističke tendencije. No takva opća, sociološka uloga i svrha za sobom nužno povlači i poopćavanje njena pokretača, koji je sve samo ne globalan. Neafirmirana je to strukturiranost koja rezultira nepovjerljivošću promatrača kao ciljanog sudionika pokreta i konačno, zbog isključenja pokretačke (postojeće!) individualnosti, upitnošću autorstva, koje je pak potrebno radi šire kontekstualizacije, tako vodi do promatračeve pasivnosti u moru mogućih interpretacija (što je također ovisno o samom primatelju). Upitnost autorstva, zbog težnje onomu jedinstveno ljudskomu, nametnutom individualnošću pobija teženi (egalitaristički) kozmopolitizam. Također, postavljanje utilitarističkog cilja uvjetuje postojanje izvjesnog kolektivnog protivnika, no bio on kakva univerzalna apstrahirana jedinstvenost ili pak trenutačna ovisnost kao cilj akcije, s anonimnim pokretačem demistificirati ga iz perspektive (inicijalno) neovisnog promatrača postaje nemoguće. Vječno sukobljavanje individualnosti i univerzalnosti kao teorijskog apsoluta čini strukturiran dolazak do kozmopolitskog ideala upitnim dok težnja (alter)globalizaciji neuspješno pokušava koegzistirati s (humanom) individualnošću.

Video Vortex 8

Jamačno, riječ je o kolektivnim pokušajima (re)integracije etičnosti i ljudskosti u sam proces tehnološkog napretka, umjesto njegova negiranja. Iako logična kao implikacija daljnjeg razvoja modernog svijeta, činjenica da se takav proces pokušava nadovezati na samu posve mehanizacijsku, mogli bismo reći otuđenu prirodu modernog doba, također nesumnjivo (kao uostalom svaka eksperimentalna djelatnost) za sobom povlači pitanja o svojoj dugoročnoj socijalnoj učinkovitosti. Eksplicitno povezana s problemom autorstva, također je mogućnost manipulacije masama. To je način komercijalizacije svojstven etabliranim medijima koji se uvukao u metodologiju novih medija upravo zbog njihove ovisnosti o etabliranim, komercijalnim medijima, neizbježno kao najbrži i kratkoročno najučinkovitiji oblik konkuriranja istima, dovodeći tako do komercijalizacije vlastita uvjetovanog (ciljano) antikomercijalnog entiteta. Kao jedan od primjera sam se nameće nedavno razvikan slučaj online videa o otporu Josephu Konyju, vođi amoralnog gerilskog pokreta u Ugandi, videa čija američka produkcija implicira mogućnost njegove upotrebe kao propagandnog materijala za američku (vojnu) okupaciju Ugande. Pozornim odabirom informacija i načina njihova izlaganja u smjeru očekivane potpore, kao i onima protiv kojih su usmjerene, ovakve akcije ciljaju na postizanje maksimalne učinkovitosti svojeg djelovanja. Postojanjem ljudske sposobnosti stjecanja sumnje u predočeno, upravo takvi odabiri fatalno reduciraju broj primateljskih interpretacija. Nametanje novih kriterija izaziva zatim burne reakcije dotad pasivne publike kao ciljane potpore, te se neizbježno simultano formira jednako utjecajna opozicija – donoseći krah uspješnosti i prevlast u korist onog ciljanog protivnika (koju god on stranu zastupao) koji time (naoko) pasivno ispunjava slavnu ulogu divide et impera, zahvaljujući (pret)postavljenom mentalitetu publike. Govoreći pak o mentalitetnom uvjetovanju, nemoguće je ne osvrnuti se na fenomen društvenih mreža i interaktivnih internetskih aplikacija poput Facebooka  ili čak 9Gaga gdje je evidentno nerazlučivo međuuvjetovanje korisnika i institucije, bila ona nametnuta ili samokonstituirajuća (u obliku aktivne uspostave kolektivnog mentaliteta). Svi predlošci prema kojima funkcioniraju društvene mreže odraz su realne ironije u dobrovoljnom prihvaćanju nametnute, institucionalizirane hijerarhije unatoč i upravo zbog njene depersonaliziranosti. Takva impersonalna hijerarhija, protiveći se iskonskoj ljudskoj prirodnosti, dovodi do svjesne zablude i otuđenja te onemogućuje daljnju uspostavu zdravog, neotuđenog društva. Kozmopolitska orijentacija ne smije biti izjednačena s fenomenom krda širokih masa, kozmopolitizam kao takav mora biti suštinski, deinstitucionaliziran – od čovjeka. Velikodušno omogućena regulacija vidljivosti nečijih objava, djela ili preferencija na društvenim mrežama, kao i onih vlastitih, recept je besprijekorna međuljudskogodnosa, samo još jedna potvrda kako savršeno društvo jest ono dehumanizirano.

No riječ je ipak o jednom drugom aspektu društvenih mreža, njihovu aktivističkom fokusu, koji se ostvaruje protokom informacija kao poticaja na svrhovito ljudsko djelovanje. Uz već spomenute polemičnosti pitanja autorstva, još je jedan dio takvog poticaja upitan. Naime, upravo taj idealni svijet u koji zakoračujemo formiranjem vlastita profila na društvenim mrežama svojevrsna je negacija ovostrane realnosti. Sam način njegova funkcioniranja nama je novina, prema kojoj smo prisiljeni djelovati na dosad neiskušan način – iako kognitivno utemeljujuć on je u praksi zaista eksperimentalan, te djeluje kao nova, posredujuća konstrukcija. Nužno otuđenje virtualnog entiteta od čovjekova subjekta jednostavan je silogizam današnjice – upravo njihov odmak od onog ljudskog čini upitnom samu mogućnost ostvarivanja neke vrste personaliziranog odnosa čovjeka i medija.

Razmatranjem komercijalne prirode novih medija (misleći pritom na propagandna sredstva kojima se služe radi povećanja dostupnosti kao i same procese ulaska u internetske sfere) može se zaključiti kako oni teško ostvaruju svoje tendencije nesubverzivnosti. Pretpostavljivo je i ironično kako, kada bi postojalo inicijalne aktivnosti čovjeka potrebne za informiranjem, odnosno djelovanjem koju njihova nesubverzivnost iziskuje, tada takvi mediji, u takvom obliku, ne bi ni bili suviše potrebni. Oni ne posjeduju suvereni integritet te stoga vrlo lako dolazi do disperzije utjecaja, odnosno vanjskog uvjetovanja. Sama problematika pitanja je li kozmopolitska orijentacija i (uvjetno rečeno) globalizacija kao dijeljenje osobnih karakteristika (pod uvjetom da samobitnost u ovom kontekstu nije nešto čemu treba u prvom redu težiti) neostvariva utopija te kako uspostaviti ideal jedinstva teorije i prakse onemogućuje konkretan odgovor na ista. Treba ipak svakako uzeti u obzir kako je, pri spomenu novih medija,riječ o vrlo kompleksnoj pojavi i kulturi kojoj treba pristupati s oprezom, imajući na umu autonomnu psihologičnost prema kojoj funkcionira.

Sve ovo naravno ne sugerira postojanje kakve demagogije u djelovanju novih medija, već (u današnje doba gotovo paradigmatsku) potrebu za preispitivanjem uloga čovjeka i (ljudskih) vrijednosti u razvoju društva i nužnom sjedinjenju etike i politike kroz bitni preobrat sputavajuće svijesti u osvještavanje stvarnih težnji dobrobiti zajednice, što je, bez takvog radikalnog preusmjerenja, zbog kontinuirana povećanja jaza između čovjeka i suvremenog svijeta, sve teže ostvarivo. Zahtjevna je tada uloga jednog socijalno uvjetovanoga ustrojstva koje istodobno pokušava biti i uvjetujuće.

Nina Džidić-Uzelac