(NE VIŠE TAKO) NOVI MEDIJI I TEHNOLOGIJE (ZA SVAKOGA)

Dvosjekli mač institucionalne potpore

Uz konferenciju Video Vortex 8 – kultura, umjetnost i politika online videa (Zagreb, 17–19. svibnja 2012)

Predstavljajući međunarodnu konferenciju, i prateću izložbu, Video Vortex 8 – kultura, umjetnost i politika online videa, MSU je na svojim internetskim stranicama ponosno istaknuo kako je zagrebačka konferencija prekretnička jer prvi put međunarodna mreža ili platforma Video Vortex, specijalizirana za online video, ima potporu „velike muzejske institucije kao što je MSU“. Naime, Video Vortex konferencije do sada su održane sedam puta, među inim u Amsterdamu, Bruxellesu, Ankari i Splitu, no nikad prije nisu imale institucionalnu potporu. Međutim, kao i toliko puta u sličnim slučajevima, pokazalo se da je institucionalna potpora dvosjekli mač. Odnosno, nešto što je po defaultu nezavisno, vitalno, dinamično, neukrotivo, nužno biva u značajnoj mjeri sputano i sterilizirano institucionalnom logikom i akademskom perspektivom.

Kad se govori o online videu, prije svega se misli na gotovo ultimativno demokratičnu praksu YouTubea (jedina sustavna iznimka je hardcore pornografija kojoj na YouTube nije dopušten pristup) te na nešto elitističkiji i profesionalcima, kažu, draži Vimeo (za razliku od YouTubea prima samo HD-uratke te besplatno nudi kvantitativno ograničenu mogućnost postavljanja videoradova, dok za youtubeovsko neograničeno uploadanje zahtijeva plaćanje). Misli se, dakle, na ostvarenje onih davnih ideala, na ovim prostorima najpoznatije prezentiranih pjesničkim vizijama Bore Pavlovića i Branka Miljkovića o poeziji koju će svi pisati, o „istini koja će stanovati u svim rečima“, pri čemu je nadasve zanimljivo i znakovito (potvrda da živimo u takozvanoj civilizaciji slike ili slika) što se taj ideal nije ostvario u poeziji, nego u tehnički znatno složenijoj i čak i u digitalno doba znatno skupljoj slikopisnoj praksi. Dakle, najzanimljivije je što su mnogobrojni stvarni i takozvani amateri, anonimci i poluanonimci s YouTubea i Vimea, paralelno s profesionalcima koji također objavljuju na istim sajtovima (kako rekosmo, osobito Vimeu), fascinantno demonstrirali da za visoke ili barem relevantne umjetničke domete nisu nužne neke posebne (zanatske) vještine ni visoki profesionalni standardi slikopisne tehnike, a najmanje posvećeno umjetničko ime, ono što nažalost stoljećima igra prevažnu ulogu u većini umjetnosti, a najradikalnije i najapsurdnije upravo u likovnim umjetnostima (njima se obično pridružuje hibridna grana video-arta i konceptualizma pa, kako vidimo, i online video koji najčešće nema /svjesne/ videoartističke i konceptualističke aspiracije, štoviše, može se reći da je znatno češće /svjesno ili nesvjesno/ na tragu filmske prakse, osobito onog što se nekada, u zlatno doba osammilimetarskoga filma, zvalo home movie). Uglavnom, Vimeo i osobito YouTube nisu samo radikalno demokratizirali slikopisnu distribuciju i prikazivalaštvo nego su se, što logično proizlazi iz prethodnog, pokazali i dragocjenim poligonima za demistifikaciju umjetnosti kao posvećenog zabrana neusporedivo darovite manjine. Daleko od toga da je (slikopisnoj) umjetnosti skinuta svaka aureola, uostalom što bi umjetnost bila bez neke aureole, no jasno je pokazano da je umjetnička (slikopisna) baza daleko šira nego što se (osobito među bjelokosnim elitistima) pretpostavljalo te da u slučaju ostvarivanja tehničkih uvjeta za demokratizaciju umjetničkog medija možemo očekivati poplavu umjetnički relevantnih autora (važno je napomenuti kako internetska blogerska književnost kvalitetom drastično kaska za kvalitetom online slikopisnih praksi, odnosno daleko veći broj talentiranih ljudi javlja se u sferi online slike nego online riječi, što je ponovno iznimno znakovito).

S obzirom na sve gore rečeno, očekivalo bi se da konferencija i izložba Video Vortex 8 – kultura, umjetnost i politika online videa reprezentativno prezentiraju novu demokratičnost koju je donijela praksa online videa na ključnim društvenim mrežama. I doista, na samoj konferenciji o tome je bilo riječi, možda najviše na sesiji nazvanoj Društvene mreže i online video u regiji, međutim daleko manje nego što bi se očekivalo. Još je veći problem što na pratećoj izložbi koju je postavio Tihomir Milovac, voditelj MSU-ova Eksperimentalno-istraživačkog odjela, nije bilo ni traga domaćim (neprofesijskim) autorima koji doslovno ili takoreći žive online video, koji (gotovo) svakog dana uploadaju barem jedan videorad na YouTube te intenzivno interaktivno komuniciraju s drugim pripadnicima tog sajta, te najvažnije online videomreže. Za usporedbu, međunarodni izbornici online videa u istu su izložbu uključili videoradove „trenutno dostupne na mrežama s težištem na korištenju internetskih mreža za distribuciju aktivističkog sadržaja u formi videozapisa“. Međutim Milovčev, dominantni dio izložbe ostao je u strogim institucionalnim granicama, i to je ona sterilizacija i akademizacija koja se spominjala prije u ovom tekstu. Umjesto da ilustrira, ponekim ili barem jednim jedinim domaćim primjerom što to zapravo jest autentični online video na društvenim mrežama, Milovac je ponudio predvidiv akademizirani program u kojem su od hrvatskih autora mjesto dobili odavno etablirani Dalibor Martinis i odavno afirmirana Sandra Sterle, dakle umjetnici koji nisu nužno i presudno povezani s praksom online videa, koji su pozicije na umjetničkoj sceni zauzeli prije i mimo te prakse. Daleko zanimljivije i svježije bilo bi vidjeli duhom i formom suštinske online radove, poput briljantnih portretnih, putopisnih, fenomenoloških i inih minijatura Igora Bezinovića na YouTubeu ili raznovrsnih i specifičnih reportažnih radova Željka Blaćea na Vimeu, jednog od onih autora koji su interno, kako drugačije nego internetski (mailovima), prosvjedovali protiv Milovčeve izložbene koncepcije. Također, prilično je čudno da su Martinis i Sterle, kad je već riječ o afirmiranim, odnosno etabliranim umjetnicima, dobili prednost pred Ivanom Ladislavom Galetom, autorom koji, za razliku od njih dvoje, godinama umjetnički i aktivistički sustavno i intenzivno djeluje online i čiji je ekološki aktivizam, garniran metafizičkim notama, neusporedivo (umjetnički) originalniji od ideo-političkog, odnosno općedruštvenog aktivizma Dalibora Martinisa i Sandre Sterle.

Očito, ambiciozno organizirana konferencija o itekako relevantnoj umjetničko-društvenoj problematici izazvala je kontroverzije, ponajprije stoga što njezin izložbeni dio, kad je riječ o hrvatskim autorima, nije iskoračio iz predvidivih akademskih okvira. No to je danak plaćen institucionalnoj potpori, krutost koje je u potpunom neskladu s razbarušenošću i silnim bogatstvom slikopisnih online praksi. Umjesto da i hrvatskim primjerom svjedočimo „poeziji koju pišu svi“, bili smo prinuđeni konzumirati radove onih domaćih autora koje predobro poznajemo mimo bilo kakvog online konteksta.

Damir Radić