NOVE KNJIGE

ROMAN KOJI JE HTIO BITI FILMOM

Marko Mihalinec i Velimir Grgić, Kriza, Algoritam, Zagreb, 2010.

Želite li snimiti dugometražni igrani film, a to vam ne polazi za rukom, pribjegnite razmjerno zadovoljavajućem zamjenskom rješenju. Umjesto da scenarij pospremite u ladicu, malo ga romansirajte i objavite ga kao multimedijsku knjigu s filmskim dodacima. Možda osvojite i kakvu književnu nagradu. Zvuči neobično? Svakako, ali tako nešto je posve izgledno, barem sudeći prema romanu Kriza – hrvatski horror. 

Spisateljsko-filmoljubački dvojac Marko Mihalinec (1979), grafički dizajner, i Velimir Grgić (1978), novinar, sredinom je prvog desetljeća 21. stoljeća potpisao dvije razmjerno zapažene i zbog svoje nekonvencionalnosti mahom pohvaljene knjige o filmu, Žuti titl – drugačija filmska enciklopedija (AGM, 2004) i Povratak žutog titla – ukoričeni filmski zabavnik (AGM, 2005.), popraćene svojevrsnim reklamnim DVD-om Žuti titl (Žuti titl, 2005), sa šaljivo ugođenim kratkim amaterskim redateljskim radovima Grgića, Mihalineca i Arminia Grgića, izvedenima u duhu filmova drugorazredne i trećerazredne kakvoće, djelima strave, lemačine, akcije i tinejdžerskih komedija kakva malo kad figuriraju kao zapažena ili važna ostvarenja kinematografije, a u kojima Mihalinec i Grgić zdušno uživaju i kakve su u tim knjigama šarmantno predstavili iz naglašeno osobnog, nesustavno proizvoljnog obožavateljskog gledišta. Kao aktivniji publicist, Grgić je tome pridodao i samostalne knjige: Jegulje, grah, bukkake – vodič kroz japanske seks-fetiše (Jesenski i Turk, 2005), Katane, lignja, bradavice – vodič kroz japanski film (Jesenski i Turk, 2006) i Harakiri, jaje, amputacije – seks i smrt u japanskoj kulturi (Jesenski i Turk, 2009), u kojima ne odveć obvezno predstavlja pojedine bizarnije fenomene japanske kulture, čije razumijevanje može pomoći razumijevanju (mnogih) japanskih filmova, bilo da se knjige sedmom umjetnošću zemlje izlazećeg sunca bave izravno (Katane...) ili posredno (Jegulje... i Harakiri...).

Kriza, posljednja zajednička knjiga Mihalineca i Grgića, nagrađena je SFerom, nagradom Društva za znanstvenu fantastiku kao najbolji znanstvenofantastični roman 2010. godine. Riječ je, dakle, o fikciji koja doduše ima podosta filmskih referenci, ali se filmom ne bavi ni tematski, niti sadržajno, no bez sumnje je zanimljiva i iz filmskoga kuta, ne samo zbog prethodnog znanja o navedenim sklonostima njezinih autora, nego ponajprije zbog spisateljskog stila i pristupa, a potom i zbog formalne opreme i predstavljanja samog artefakta kojima su filmska stremljenja izravno naglašena.

Podnaslovljen kao Hrvatski horror, roman Krizu zasigurno nije nimalo pogrešno doživjeti ili čitati kao romansirani scenarij nesnimljenog filma, a po takvoj se osebujnosti on posve uklapa u prethodne pomaknute pothvate složnog autorskog para. Osvjedočeni poklonici filmskog trasha, Mihalinec i Grgić osmislili su jednu takvu karakterističnu, čak uvelike stereotipnu priču koju bismo mogli opisati kao akcijsku zgodu strave koljačkoga tipa, onu u kojoj je posebna pažnja posvećena potankim opisima razaranja ljudskoga tijela izazvanog  uporabom sile. Radnja Krize smještena je u Zagreb današnjice ili vrlo bliske budućnosti, a nevolja koja pokreće radnju nastaje kad su NATO-vi zrakoplovci iznad hrvatske metropole nehotice ispustili opasni virus koji ljude pretvara u krvožedne zombije i to u onu rjeđu vrstu živih mrtvaca koja se kreće iznimno brzo. U nizu kratkih, vremenski diskontinuiranih epizoda, ispisanih dinamikom američke filmske strelovitosti, pratimo kako se Hrvati raznoraznih profila, od predstavnika male raje do pripadnika državnog vrha, nastoje nositi s izvanrednim stanjem uzrokovanim pošasti poznatom nam ponajprije iz američkih filmova fantastike.

Premda ne poštuje doslovnu formu scenarija, odnosno ne sadrži didaskalije takvog predloška, roman je pisan upravo kao scenarij: razmjerno precizan pismeni zapis onoga što vidimo na ekranu, odnosno onoga što bismo vidjeli i čuli kad bi taj film doista postojao, odnosno onoga što scenarist zamišlja da ćemo gledati i slušati u budućem filmu. Ključni su pojmovi ovdje vidjeti i čuti, što će reći da je opisana samo i isključivo površina, a to, uostalom, i jest imanentno svojstvo filmskoga scenarija koji u biti i nije samostalno djelo nego svojevrsno sredstvo sporazumijevanja i komunikacije među izrađivačima filma. Čarolija sedme umjetnosti postiže se ili ne tek nijansama kakve omogućava pretvaranje scenarističkog predloška u pokretne slike. A premda poneki majstorski oblikovan scenarij može biti uistinu uzbudljivo i vrsno štivo, u većini slučajeva riječ je o tek nacrtu lišenom završnog dodira.

Filmskost ovog književno-multimedijalnog pokusa nedvojbeno naznačuju mnogi pokazatelji. Ponajprije dio samoga teksta koji opisuje zabavno osmišljenu špicu filma, a potom i dodaci glavnom tekstu parodijski izrađeni po uzoru na dodatne materijale kakvi prate filmska DVD-izdanja. To je jedanaest poglavlja nazvanih, između ostalog: Alternativne scene, Izbačeni dijelovi ubačenih scena, Izbačeni dijelovi izbačenih scena, Izbačeni likovi itd. Integralni dio knjige čine i dodaci iz pera dvojice hrvatskih redatelja srednje generacije, Kristijana Milića i Dalibora Matanića, čiji senzibiliteti, pretpostavljamo po mišljenju Mihalineca i Grgića, odgovaraju onome što bi Krizu učinilo filmom kakav je zamišljen, kada bi do takve realizacije doista došlo. Milić i Matanić zabilježili su svoja razmišljanja o načinu pretvaranja teksta u slikopis, pri čemu je Milić priložio nekoliko stranica skica za storyboard, odnosno risani predložak te upozorio na vremensko-financijsku zahtjevnost projekta, a Matanić je naglasio kako bi jedan od najvažnijih elemenata morao biti naglasak na lokalnoj autentičnosti. Ne treba sumnjati da bi kao eventualni redateljski realizator bio pozvan i Nevio Marasović, samo da se njegova futuristička drama The Show Must Go On (2010) smještena u Zagreb, hrvatski film najbliže okusu Krize, nije pojavila tek nakon što je Kriza dovršena i objavljena. Naslovnica ovitka knjige izvedena je kao filmski plakat (fotografija Domagoj Kunić, grafički urednik Davor Horvat), a priložen je i CD s četrdesetijednom minutom tzv. originalne knjiške glazbe koju je skladao, producirao i izvodi je Karlo Stojčević. Stojčevićev CD, ne preskočimo, uvelike nadmašuje štosno-prigodnu funkcionalnost soundtracka romana. Riječ je o glazbi ujednačenog, pretežito ugodnog noćno-melankoličnog ugođaja što će povremeno podsjetiti na industrijski rock Toma Waitsa ili na skladno spajanje gitarističkog rocka i elektronike u stilu U2, na glazbi koja djeluje usporeno, blagotvorno i umirujuće, a ne brzo, jezovito i uznemirujuće te u misli radije priziva kakvu romantičnu američku preriju negoli zbivanja, lokacije i dinamiku Mihalinec-Grgićeva teksta, i u kojoj se može uživati posve nezavisno od njezine prvotne namjene.

Mihalinec i Grgić pišu tečno, živo, s puno pozitivne energije, crnohumorno duhovito, ironično pa i samoironično, a cjelina je obilno prošarana raznoraznim, često vrlo zabavnim dosjetkama i domišljajima. No, ukupni je dojam da je riječ o pomalo jednoličnom nizu u osnovi vrlo sličnih događaja istoga, nevelika doživljajno-psihološkoga registra koji nam naposljetku ne govori mnogo više od toga da su autori strastveni obožavatelji akcijskih filmova strave te da bi se i sami rado okušali u stvaranju nečeg sličnog. Pa kad već, iz kojih god razloga, ne mogu doista snimiti takav film, onda da barem napišu njegovu knjišku verziju.

Šteta je možda i to što nije bolje iskorištena prilika da se ova uvozna, našem podneblju još uvijek manje-više nepripadajuća dioptrija situacije američkog filma strave odlučnije sučeli s hrvatskom stvarnošću današnjice te da  se na taj način sagleda uz neuobičajene, moguće posebno perceptivne zapažalačke rezultate. Unatoč tome što je otprilike tucet likova nazvan prema stvarnim i asocijativno prepoznatljivim osobama iz hrvatskog javnog života, kao i tome da su mnogi drugi likovi izabrani kao mogući prototipovi pripadnika hrvatskog društva, malo je tko od njih uistinu prepoznatljiv građanin Hrvatske. Većina ih je tek preslika američkih filmskih tipova. Dojmu automatizma u prenošenju pridonose i pojedinosti poput brzine kojom je organizirana obrana grada ili hitrosti djelovanja hrvatskih forenzičara, koja čak nadmašuju onu poznatu nam iz američkih televizijskih serija. Vrlo neuvjerljivo i nehrvatski, osim ako nam je promaknuo ironični rakurs. Uz zamjenu imena likova i mjesta, posve bi se ista priča mogla događati u bilo kojoj urbanoj sredini bilo gdje u svijetu. Svojevrsnim komentarom, odnosno slikom hrvatske sadašnjice mogao bi se ocijeniti tek roman sam po sebi, u tom smislu da se uklapa u trend mehaničkog preuzimanja inozemnih modela onako kako se, primjerice, na televiziji, bez prilagodbe ovdašnjem duhu, navadama ili tradiciji, preuzimaju formati kao što su Big Brother ili razni (Super)Talent šouovi. 

Manjak, odnosno nepostojanje opisa ili upečatljivijih nagovještaja o psihi i karakterima likova nedvoumno je dijelom uvjetovano spomenutim zadatostima i ograničenjima scenarističkoga pisma, ali čini se da Mihalinec i Grgić niti nisu imali želju u bio kojem pogledu zagrebati ispod površine. Možda je riječ i o tome da su namjerno slijedili staze nižeproračunskih filmova trash poetike u kojima se ne gubi vrijeme na tananosti unutrašnjih stanja, tonalitete međuljudskih odnosa, a često ni društvenog komentara, ali time su, reklo bi se, umanjili potencijal jačeg konačnog dojma Krize. No, nije isključeno ni da navedena prosudba ovisi o čitateljevu razumijevanju ili nerazumijevanju, odnosno senzibilitetu za tipične akcijske trash filmove strave sa zombijima na kakve su se Mihalinec i Grgić ugledali. Jer, nagrada SFere ipak govori da je rezultat uvelike iznadprosječan.

Kako god bilo, Kriza je bez dvojbe zanimljivo, u nas jedinstveno ostvarenje izrađeno u osvježavajućem, zarazno igralačkom duhu, što su obilježja koja svakako valja cijeniti.

Janko Heidl