DOKU-KINO

DRUKČIJI PATRIOTIZAM PETRA KRELJE

Uz premijeru filma Domoljubni vremeplov (2011)

Domoljublje je rak-rana svakoga patriota.

Ono mu je putokaz u svim životnim nedoumicama, ali i teško breme samog življenja. Stoga je i pravi zalog domoljublja – znati »osloboditi ga se« na pravi način. Umjetnički je iskaz upravo takav način sublimacije i oslobođenja!

Petra Krelja podario nam je – u već drugoj premijeri ove jeseni, nakon biografskog filma Slavenka ili o boli – svoj umjetnički iskaz »domoljublja«. Primjereno, film nosi naziv Domoljubni vremeplov.

Autor je u ovom ostvarenju ponudio »filmove u filmu«. Domoljubni vremeplov dugometražni je dokumentarac sastavljen od četiri druga Kreljina filmska dokumenta vremena, što ih je snimio tijekom posljednja tri i pol desetljeća. Sam »intro« u film, također primjereno temi, čini isječak iz Budnice (1970). Jer, radi se o Hrvatskoj!

A znamo što u nacionalnom osvješćivanju znače budnice (i davorije!).

Krelja, dakle, film kontekstualizira međuigrom materijala iz arhiva HRT-a i drugih televizija, te svojih dokumenata o tzv. 'običnim ljudima'. O njima govore sva četiri citirana ostvarenja, iskazujući dosljednost autorske poetike.

Što su to 'obični ljudi'?

Iako sam izraz 'obični ljudi' predstavlja ponajveću apstrakciju u govoru o nama, kod Krelje oni postaju nositelji čitavog univerzuma. 'Obični ljudi'smo svi mi... I ne čini nam se da time gubimo dignitet svoje osobnosti i subjektivnosti!

Kreljin film  obilježava još jedan – počesto mitizirani – toponim bliske povijesti.
Riječ je  o tzv. Hrvatskom proljeću. Naime, prošla su već četiri desetljeća od zbivanja koja su nagovijestila sve ono što nam se dogodilo u posljednjih 20 godina.

Arhivski materijali Savkina govora na prepunom tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu podsjetili su nas na povijesni kontekst buđenja samog (mas) pokreta.
Zasigurno, ti momenti bude »trnce« u osjetilima svakog „domoljuba“!

No, da krenemo ispočetka.

Recital

Najraniji Kreljin autocitatni film u Domoljubnom vremeplovu jest Recital (1972). To ostvarenje dojmljivo nam podastire ideološki kontekst Jugoslavije u svom najčistijem agit-prop umjetničkom iskazu. Pritom mislim na ispreplitanje patetičkog materijala zabilježenog na filmu i blage autorske ironije.

Po svom postavu, Kreljin rani rad podsjeća na poetiku Miloša Formana iz njegova Konkursa (1964), ali i na srodan mu groteskni pandan sadržan u Papićevu filmu Mala seoska priredba (1971).

No, ako se pogleda malo bolje, ispod naslaga proteklog vremena uočava se materijal na koji i ne moramo gledati tek podsmješljivo ironijski. Posebice, ako ne zanemarimo historijski kontekst kasnijih zbivanja na ovim prostorima.
Naime, parole što ih u recitalu izgovaraju mladi umjetnici-amateri ne razlikuju se baš puno od govora prvog nam demokratskog hrvatskog predsjednika! Ista doza patetike, glumljene ostrašćenosti, na koncu... tragičke gluposti.

Poslije štrajka

Drugi Kreljin film prije stjecanja hrvatske samostalnosti jest Poslije štrajka (1988). Autorska bilješka u njemu dokumentira štrajk labinskih rudara nekoliko godina prije raspada jugoslavenske federacije. Svojim tonom film se podosta razlikuje od Recitala. Krelja bira četvero izravnih aktera kako bi pred kamerom ispričali svoje pripovijesti: partijskog povjerenika, sindikalnog vođu, direktora, last but not least, politologa Tonča Kuzmaniča, koji promišljeno, teorijski poantira film. Naime, Poslije štrajka dokumentira raspad ideologije »radničke države«. Kreljini 'obični ljudi' otvoreno govore o svojoj pobuni;  njihov je glas bolan. Jugoslavija je pred izdisajem, a njezin će krvavi raspad nagovijestiti snimke govora Slobodana Miloševića na Ušću i Gazimestanu te slike nasilja na kosovskim ulicama.

Za svoje vrijeme hrabar Kreljin film prebire po 'otvorenim ranama' ideologije!
Slijedi za svakog domoljuba najupečatljivije poglavlje. Arhivski materijali što ih autor slaže u svoj mozaični film djeluje još uvijek kao svježa rana iz domovinskog rata. Razaranje Vukovara, Dubrovnika, egzodus nesretnih ljudi nakon velikosrpske agresije, ne samo da budi emocije domoljuba, nego i odslikava užas u njegovoj univerzalnoj dimenziji.

No, Krelja nipošto  nije pristran u vlastitu »domoljublju«. Stradanju Hrvata, supostavljena su TV-izvješća o ubojstvu obitelji Zec, kao i slike poklanih Srba zabilježene nakon Oluje kamerama stranih televizija. U tome se i općenito iskazuje osebujan autorski, umjetnički nerv  Domoljubnog vremeplova. 'Obični ljudi' postoje u svakoj naciji i vjeri!

Na sporednom kolosijeku

Kreljin prilog hrvatskoj ratnoj dokumentaristici bilježimo i u dojmljivu ostvarenju Na sporednom kolosijeku (1992). Sposobnost bilježenja sudbina što ih pred kamerama iznose pojedinci, ali i čitave porodice, ovdje posebice dolazi do izražaja. Na sporednom kolosijeku željezničke postaje u Klanjcu, žive ljudi izbjegli od ratnih razaranja. No, razgovor s njima svjedoči o »razorenim dušama«. Krelja maestralno suponira pitomu prirodu Hrvatskog Zagorja zastalome vlaku. Motiv zajedničke molitve u čekaonici emotivna je katarza filma. Vješto izbjegavši vlastite komentare, ali i bilo kakvu patetiku, Krelja jednostavno nudi neke od najtragičnijih sudbina zabilježenih u HR-filmskom dokumentu 90-ih. Tema izbjeglica, ipak, ovdje još nudi domoljubni ponos i nadu.

Tomu zacijelo neće biti slučaj u posljednjem Kreljinom autoreferentnom uratku Domoljubnog vremeplova. Film Drugi Dubrovnik (2007) nadograđuje temu ratnih izbjeglica motivima beskućništva. Autor, naime, nakon uvodne 'razgledničke' sekvence nudi potresnu priču o nekom drukčijem Dubrovniku.
U Staroj bolnici, smještenoj u ulici domoljubnog naziva (Hrvatskih branitelja), svoje utočište nalaze svi poniženi, uvrijeđeni, bijedni i prezreni. U digitalnoj teksturi Kreljina uratka, s iskazima bijednih i bolesnih ljudi, isprepliću se snimke ekstravagantne kazališne predstave. Ispod površine hrvatske državotvornosti izbijaju socijalna nepravda i gubitak ljudskosti, a film se poentira jednom smrću u socijalnoj ustanovi.

Nakon dokumentarnih slika koje sežu do najbliskije nam prošlosti (Sanaderov govor na splitskoj Rivi, uhićenje Zagorca, dolazak Jadranke Kosor na vlast), sekvenca autorova dubrovačkog filma konačno razotkriva narav Kreljina »domoljublja«. Njegovi 'obični ljudi', doista, postaju 'veći od života'.
Dokument o tim ljudima, dokument je i Kreljina osebujnog patriotizma.
Jer, ponajprije, svakom je pravom umjetniku najviše stalo do ljudi.
Nijedna povijesna osobnost koja se pojavljuje u Domoljubnom vremeplovu neće zasjeniti pripovijesti tzv. 'malih ljudi' iz Kreljina autorskog kozmosa.
Meta-dokumentarac što nam ga autor nudi dokument je dokumenta sàmog.
»Metodologija« Domoljubnog vremeplova autoreferentno upućuje na vlastitu poetiku.

Kreljin film istodobno je zabilješka o hrvatskome patriotizmu i »povijesnim stremljenjima«, ali i svjedočenje o navlastitom dokumentarističkom prosedeu.

Svoje, pak, domoljublje Krelja poentira vrlo efektno.

Nakon »drugog Dubrovnika«, završna nas sekvenca vodi na čuveni koncert Prljavog kazališta na središnjem zagrebačkom trgu.

Stihovi o »svim isplakanim suzama« iz »Hrvatske Ruže« – sve nam govore...
Kreljin je Domoljubni vremeplov sve prije negoli apoteoza naciji i rodu.
Njegovo je domoljublje doista breme što ga je trebalo skinuti s ramena!
 Što još reći o metodologiji Kreljina ostvarenja?

U prepisci s kolegom Damirom Radićem, on je ustvrdio da je spajanje četiriju autorovih ostvarenja u novu cjelinu izvršeno »mehanički«. Nadalje, on tvrdi da su svi ti filmovi dobri ponaosob, dok u novoj cjelini oni ne dobivaju primjereni vezivni materijal... Ukratko, Domoljubni vremeplov rabi »ultraopća mjesta«.

Moj je stav drukčiji. Iako se ne može osporiti svojevrsna općost mjesta u odabiru arhivskih materijala, njegov je uradak ipak vrijedan kao nova cjelina iz starih filmova. Zašto? Moj razlog je vrlo osobne prirode. Ono što se provlači kroz Domoljubni vremeplov jest ideja »drukčijeg patriotizma«. Kritičkog, socijalno osviještenog, nacionalno umjerenog...

Svaki film uklopljen u cjelinu ponaosob govori o tomu.

Ideogram Domoljubnog vremeplova neosporno je dobrodošao u hrvatski film.

Ne bi ga trebalo dovoditi u pitanje ni metodološki. Ideje Kreljina ostvarenja bliske su i subjektivnom stajalištu pisca ovih redaka.   

Nakon što nas je početkom listopada, u prepunoj dvorani glamuroznog kina Europa počastio ne baš uspjelim filmom Slavenka ili o boli, u znatno manje raskošnom ambijentu kina Tuškanac Krelja nas je dočekao s dojmljivijim uratkom.

Slavenka ili o boli pomalo je zastarjeli patchwork s biografskim citatima.
Domoljubni vremeplov pak, film je za filmofile.

Zašto?

Pa, vidjeli smo pet cijelih filmova u jednome!

Recital, Poslije štrajka, Na sporednom kolosijeku i Drugi Dubrovnik doista pripadaju samom vrhu hrvatske dokumentaristike. Njihova je osebujna osjetljivost za prikaz tzv. 'običnih ljudi' primjer danas posvuda zatomljenog humanizma.

A domoljublje?

Domoljubni vremeplov vratio je vjeru piscu ovih redaka da bi i sam mogao biti dionikom takva »patriotizma« što nam ga podastire Petar Krelja.

Uskoro, svi će Hrvati u »kino Europa«...

Biti, pak, Hrvatom u Tuškancu i moj je navlastiti odabir!

Marijan Krivak