DOKU-KINO

DVA POGLEDA U YU-PROŠLOST

Jedna žena – jedan vek, Želimir Žilnik, 2011; Cinema Komunisto, Mila Turajlić, 2010

U dvadesetak godina, koliko je prošlo otkad su bivše europske socijalističko-komunističke zemlje  odbacile dotadašnju ideologiju i društveno-politički ustroj te se preusmjerile na demokraciju i kapitalizam, u njima se ne primjećuje osobit napredak - ni ekonomski, ni civilizacijski, ni što tiče ugleda u svijetu. Tako je nekako prigodom predstavljanja svog najnovijeg filma, dokumentarca Jedna žena – jedan vek (prethodno u nas prikazanog u konkurenciji Motovunskog filmskog festivala) u zagrebačkom kinu Tuškanac, u sklopu 9. Human Rights Film Festivala/Filmskog festivala ljudskih prava, prozborio srpski redatelj Želimir Žilnik (1942).

Kao što znamo, iz takozvanih okova komunizma istočna je Europa izišla na prijelazu osamdesetih u devedesete godine prošloga stoljeća, a Jugoslavija tijekom rata započeta 1991. godine, nakon kojeg su dotadašnje federativne republike postale samostalne države.

Osim za one najspretnije u organizaciji financijsko-političkih transakcija, med i mlijeko nisu potekli, a nakon dva desetljeća novog poretka postalo je razmjerno jasno da je budućnost ovdje, da više, opet Žilnikovim riječima, nema grijanja na tihoj vatri nade da će kapitalizam uspostaviti red, tržište, kompetentnost i blagostanje, kako je glasila unisona mantra. Mnoge tehnike vladanja koje su devastirale socijalizam, kao što su prednost političke podobnosti nad kompetentnošću ili partitokratski feudalizam onih koji su istovremeno i najveći branitelji nacije i najveći pljačkaši iste, zadržali su se i u demokratskom kapitalizmu.

S takvim osjećajem svijeta, Žilnik se u novom filmu okrenuo ovdašnjoj prošlosti, zabilježivši životnu priču Dragice Srzentić, partizanke i poslijeratne službenice Ministarstva vanjskih poslova Federativne narodne republike Jugoslavije, koja je 1951. završila na robiji kao neprijateljica države.

Pretpostavljamo da su se slična razmišljanja i preispitivanja vrzmala i glavama još dvoje redatelja čiji se novi cjelovečernji dokumentarni filmovi osvrću na prošlost ovog podneblja, uspoređujući je - implicitno ili eksplicitno, sa sadašnjošću. Riječ je o Domoljubnom vremepolovu (2011) hrvatskog redateljskog veterana Petra Krelje (o kojem u ovom tekstu neće biti puno riječi, jer o njemu u ovom broju Zapisa piše Marijan Krivak), te o filmu Cinema Komunisto Žilnikove sunarodnjakinje, dugometražne debitantice Mile Turajlić.

Od ta tri filma koja gotovo da pozivaju na sastavljanje jednog tematskog programa, koji bismo mogli nazvati „Dokumetarni pogled unatrag – dvadeset godina nakon raspada SFRJ“ – Jedna žena–jedan vek u osnovi obuhvaća razdoblje otprilike od desetih do pedesetih godina prošloga stoljeća, Cinema Komunisto od 1945. do 1991, a Domoljubni vremepolov od 1971. do 2007. godine – Žilnikov je koncepcijski i izvedbeno najjednostavniji. Suprotno svojem uobičajenom filmotvoračkom pristupu izbjegavanja konvencija, Žilnik se ovom zgodom opredijelio za klasični model filma-intervjua, za bilježenje narativno urednog autobiografskog izlaganja protagonistice u krupnom planu ispred kamere i mikrofona filmske ekipe. Posve opravdano, jer postupak u žargonu pomalo podsmješljivo zvan krušku pod njušku vjerojatno i jest bio najprimjereniji način za snimanje životne priče devedesetdevetogodišnje žene iznimne sudbine, dobrim dijelom izravno povezane s nekim važnim političkim događajima u bivšoj državi. K tome žive i zanimljive (su)govornice te dobre pripovjedačice koja o svojim junaštvima govori skromno, o nedaćama uz osmijeh, a ekran i gledatelja osvaja, između ostaloga, samom svojom vitalnošću. Prisjećanja Srzentićeve prošarana su arhivskim materijalima i duhovitom - nazovimo je tako - doku-animacijom, a u sve je umetnuta i druga pripovjedna linija u kojoj dokumentarno pratimo Dragičino putovanje u Moskvu, organizirano u produkciji i za potrebe filma. Ta će epizoda, rascjepkana duž filma, uroditi i najzabavnijim trenutkom, susretom protagonistice s oponašateljima njezinih ideoloških lučonoša, pokojnih sovjetskih komunističkih vođa, Vladimira Iljiča Lenjina i Josifa Visarionoviča Staljina, na prvomajskom skupu na moskovskom Crvenom trgu. A to će, dakako, podsjetiti na Žilnikov film Tito po drugi put među Srbima iz 1993, u kojem je redatelj dokumentarno bilježio reakcije običnih građana Srbije na ulične susrete s glumcem površno prerušenim u pokojnog jugoslavenskog komunističkog vođu Josipa Broza Tita.

Jedna žena – jedan vek

Jedna žena – jedan vek s lakoćom drži pažnju svih svojih sto minuta trajanja i u tom pogledu doista nema zamjerki. No, u cjelini ipak ostaje pomalo nezadovoljavajući dojam da je film zgotovljen pomalo zbrzano, da je ostao ne toliko nedovršen, koliko nedorađen. Jedan je problem u tome što mnoge informacije iz života Srzentićeve, o kojima smo mogli čitati ili čuti u medijima u tekstovima vezanima uz film, pa čak i u promotivnim materijalima, u samom filmu nisu predstavljene dovoljno jasno. Primjerice, taj tako razglašen događaj -  da je Dragica Srzentić 1948. osobno u Moskvu nosila pismo u kojem Tito Staljinu kaže „ne“ -  u filmu jednostavno nije čitljiv. Shvaćamo da je ona poslana s pismom u Moskvu, ali o čemu je točno riječ, ne saznajemo. Također, naprasnim se, čak pomalo nevjerojatnim čini da film završava u razdoblju Dragičina robijanja. O tome što je bilo poslije nema ni riječi, a otad je prošlo pedeset godina, dakle pola života junakinje koja, kako film implicira, danas živi u lijepom stanu, dobro zbrinuta. Kako to? Pa, danas mnogi ljudi, koji nikad nisu bili u nemilosti, već u manje dubokoj starosti žive puno lošije nego ona. Dobro, možda sve to poslije nije bilo ni uzbudljivo ni važno kao ono prije, no po završetku filma ostaje osjećaj manjkavosti, osjećaj da je Jedna žena – jedan vek, kako god znala i mogla, trebala ispričati, ako ništa drugo, priču o povratku izopćenice u normalan život. Osim toga, junakinja kakvu smo upoznali, zacijelo ima mnogošta zanimljivo reći i o preostala tri desetljeća života u komunističkoj Jugoslaviji, do i nakon Titove smrti, kao i o raspadu Jugoslavije, o ratu i o čarima demokratskog kapitalizma s balkanskim začinima. Uostalom, oduzimanje uvida u posljednjih pedeset godina njezina života izravno iznevjerava dio naslova filma koji nam obećava jedan vek, a umjesto toga nam daje samo pola veka.

Dojam da je rad na filmu zaključen prije no što je trebao sugerira i činjenica da je nakon otprilike trećine filma, ako ne i ranije, napušten dotad jasno uspostavljen princip dinamiziranja iskaza Srzentićeve umetanjem bljeskovito kratkih kadrova pojedinih slova abecede i svojevrsnim redateljskim komentiranjem uz pomoć ubacivanja izvanredno pomno izabranog arhivskog materijala, koji isprva uvelike nadilazi standardno ilustrativnu funkciju, da bi poslije postao samo to.
 
Ukratko, dakle, najnoviji film veterana Želimira Žilnika Jedna žena – jedan vek zanimljivo je ostvarenje koje jednostavno, ali upečatljivo oslikava sudbinu jedne žene, a djelomično i jedne zemlje, no dojam je da je film samim sobom pokazao da je mogao biti još bolji nego što jest. 

Za Cinema Komunisto Mile Turajlić moglo bi se reći da je osmišljen najatraktivnije od tri spomenuta filma. Rođena u srpnju 1979, otprilike godinu dana prije Titove smrti (svibanj 1980.), život u zemlji komunizma s ljudskim licem Turajlićeva je okusila samo kao dijete. Želja za otkrivanjem dijela života države u kojoj se rodila, a koja više ne postoji, u njoj je, veli, izrasla iz svojevrsnog bunta prema činjenici da je njezina generacija lišena informacija o tome kako se živjelo u SFRJ. Njezin pogled na bivšu državu upućen je kroz perspektivu kinematografske proizvodnje koja je u toj zemlji bila uvelike usmjeravana s političkog vrha. Osobito, dakako, njezin takozvani mainstream, sačinjen od filmova naglašeno propagandne intonacije, uglavnom partizanskih, koji su veličali tekovine Narodnooslobodilačke borbe i bratstvo i jedinstvo, a probleme sadašnjice to jest ondašnjice, prikazivali kao nužne korake do ostvarenja bolje sutrašnjice u kojoj će, citirajmo, „sve biti džaba i svi će ljudi biti srećni“. Zanimljivo je kako gledajući film Cinema Komunisto, mnoge tadašnje parole, za koje bismo pomislili da su bili tek prozirno, zastarjelo i prevladano ideološko oruđe u rukama one vlasti, prepoznajemo i u suvremenoj demokratsko-kapitalističkoj stvarnosti, doduše u ponešto ublaženom, marketinško-PR-ovski umilozvučeno-neizravnijem obliku. Kroz priču o glavnom i najvećem srpskom kinematografskom poduzeću, filmskom gradu Avala film smještenom u beogradskom naselju Košutnjak, Turajlićeva nudi i svojevrsnu društveno-ekonomsko-političku povijest SFRJ od 1945. do 1991, uobličenu od niza isječaka iz onovremenih filmova, arhivskog i svježe snimljenog materijala druge vrste te razgovora s filmskim djelatnicima poput svojedobnog šefa studija Gile Đurića, pomoćnika režije Stevana Petrovića, scenografa Veljka Despotovića i Vlaste Gavrika, redatelja Veljka Bulajića, Titovog osobnog kinooperatera Leke Konstantinovića i svejugoslavenske filmske zvijezde Bate Živojinovića, junaka desetaka partizanskih filmova u kojima je ubio stotine okupatora, zbog čega je nastao vic da je Hitlerova posljednja želja bila „Ubijte Batu Živojinovića!“. U SFRJ film je bio shvaćen i prihvaćen kao važna umjetnost, moćno propagandno sredstvo, a njegovu je opstanku i razvoju uvelike pomoglo i to što je predsjednik države bio strastveni filmofil. Prema Konstantinovićevoj evidenciji, Tito je, uglavnom zajedno sa suprugom Jovankom, gotovo svake večeri u svojoj rezidenciji, gdje god se nalazio, gledao po jedan film, odnosno nikad manje od dvjesto filmova godišnje, a godine 1957. njih čak 365! Zacijelo nije slučajnost da su inicijali naslova filma CK, u našim krajevima nekad svima poznatog akronima Centralnog komiteta, važnog tijela unutar vlasti komunističkih partija.

Povremeno nespretno izveden, većim dijelom odveć usporen, sastavljen uglavnom od nedovoljno zaokruženih istržaka rečenica i misli, u ponekim odsječcima ne na puno višoj razini od kakve brzinski sklepane reportaže, Cinema Komunisto u konačnici ipak tvori zanimljivu i dojmljivu sliku. Ugođaj je, katkad se može pomisliti, jugonostalgičarski, no razmislimo li bolje, nije tu riječ o jugo- nego o običnoj, prirodnoj nostalgiji za vremenima koja se iz današnjeg neveselog očišta čine ljepšima, a koja su za sugovornike u ovom filmu to uistinu i bila, jer je svaki od njih tada živio ljepše i kvalitetnije nego sada, ne samo zbog toga što je onda bio mlad. Najbolji trenutak filma je neprocjenjivo dragocjen izraz lica Veljka Bulajića kojim nas redatelj časti dvaput: nakon što ispriča kako je za potrebe snimanja njegova ratnoga superspektakla Bitka na Neretvi (1969) srušen pravi most preko naslovne rijeke i nakon što ispriča kako je sam Pablo Picasso napravio plakat za taj isti film. Njegov izraz lica govori, kako se kaže - više nego milijun riječi, o tome kakav je osjećaj biti uspješan filmski redatelj. 

Koncepcijski najintrigantnijim doima se Kreljin Domoljubni vremepolov, no o njemu više u osvrtu Marijana Krivaka.

Janko Heidl