POVODI

ISTINA O ŽIVOJ ISTINI

U povodu četrdesete godišnjice nastanka Žive istine (nedavno objavljene na DVD-u u izdanju HFS-a), zapaženog cjelovečernjeg igranog prvijenca Tomislava Radića, koji je Božidarki Frajt donio Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu na filmskom festivalu u Puli, objavljujemo Radićeva prisjećanja na snimanje filma iz knjige Radić Janka Heidla, koja će 2012. biti objavljena u nakladi Pozitiv filma. 

...
Nakon snimanja nekoliko dokumentarnih televizijskih reportažnih emisija o osamljenim ženama, došao sam na ideju da snimim film o glumici koja ne uspijeva glumiti nego se prehranjuje kao model ili kao manekena. Takav sam film htio nazvati Biografija. Snimanje mi je omogućio Angel Miladinov, urednik Dokumentarne redakcije na televiziji.
(...)

Živa istina

S glumcima sam uvijek nastojao razgovarati tako da ne glume nešto što nisu oni, nego nešto što je njihov život. Bio sam sklon duljim razgovorima s njima jer mi se činilo da su to ljudi s kojima ozbiljno surađujem, koji nadograđuju moju sliku svijeta. A onda čovjek malo precijeni glumce i njihovo zvanje, učini mu se da su oni mnogo svjesniji toga što rade nego što jesu. Povjeruješ da oni to doživljavaju stvarno krasno i pravo, a onda vidiš da ne, da su oni ipak obični ljudi. Ta spoznaja redatelja može jako razočarati. S druge je strane čovjek sklon i podcijeniti glumce jer su, kao, nekakve naše redateljske lutke koje rade ono što im mi kažemo. Što nije baš uvijek točno. Sjećam se anegdote s Vladom Habunekom koji sjedi na probi, gleda kako namještaju pozornicu, jako je zadovoljan. I veli pred kraj tehničke generalne probe: „Joj, vi'š kak je to sve lepo! I onda budu došli oni glumci i sve budu pokvarili!“ U tome ima istine. Za normalnog redatelja dosta je tipično da oscilira između apsolutne zaljubljenosti i bijesa na te pojedince koji se zovu glumci, koji rade vrlo nezahvalan i vrlo često krivo shvaćen posao. Hoću reći, s Božidarkom Frajt koja je tumačila glavnu ulogu u Biografiji imao sam upravo takav kontakt. Ona je po svemu bila primjer tipične glumice. A valjda sam se ja, od zgode do zgode, i privatno oduševljavao njome ili se na nju ljutio.
(...)

Živa istina

Kako to već ide na televiziji, emisija je dobila šifru, odobrena mi je ekipa - snimatelj, tonac, rasvjetljivač i pomoćnik rasvjete - i svakih smo nekoliko tjedana po jedan dan snimali Biografiju, baš onako kao što sam radio i druge emisije za televiziju. Snimatelj je trebao biti Mario Perušina, no nazvao me večer uoči prvog snimanja i rekao da ne može jer je obećao nešto drugo. U zadnji čas sam našao Drageca Novaka koji je mogao sutradan snimati i on je  ostao do kraja. Dragec nije puno pitao što mi to radimo, njemu je to bio uobičajeni radni dan na televiziji. Uspio sam nagovoriti jednog stolara da nam napravi ormar koji smo stavili u montažnu sobu na televiziji i tu smo slagali snimljeni materijal, nismo ga slali u skladište da se ne izgubi.

Živa istina

Tako se Biografija snimala poludivlje, poluilegalno, paralelno sa svim drugim što sam radio za televiziju. Pod tim imenima drugih emisija, isti redatelj i ista montažerka, Maja Filjak i ja usput smo radili na Biografiji. Malo smo rezali tu, malo tamo i zapravo u montaži stvarali scene i slagali sliku žene koja je glavni lik filma. Tonsku vrpcu bismo dali daktilografkinji da skine tekst i taj stenogram nam je bio važan kao orijentir u montaži. Nakon nekog vremena film smo preimenovali u Živu istinu.

Nije bilo pravog scenarija, odnosno onoga što se smatra scenarijem. Imao sam jednu kao teku, uvezane papire formata A4. Na naslovnici sam narisao slovo B, kao Biografija i tu sam zapisivao ideje kako bi to trebalo izgledati. Ta je teka bila neka vrsta sinopsisa, scenarija i knjige snimanja, sve u jednom. Kada smo snimali, glumci nisu izgovarali neki zapisani i naučeni tekst. Jer takav nije ni postojao. Imao sam otprilike ideju da nađem ljude, izmislim im priču i onda ih pustim da improviziraju, a ja imam ekipu i kao da snimam dokumentarac toga što oni improviziraju.

Božidarka Frait i Mira Wolf

Primjerice, u sceni s Mirom Wolf, njih dvije sjede po noći u sobi u Mirinom stanu i razgovaraju o sceni koju je Boža snimala mjesec dana prije. Boža priča o tome što snima, a Mira ima neke ideje u vezi s time. I onda je iz toga ispao onaj razgovor koji je ostao u filmu. O praznini, ni o čemu. Tema razgovora u Živoj istini uvijek je bila odnos između prijateljica ili tobožnjih prijateljica, nalik onome kakav bi bio razgovor usamljenih žena o životu, pa što ispadne.

Zlatica Dubravčić, koja uz Božu ima najveću ulogu u filmu, bila je manekena, Božina prijateljica. Koliko znam, to joj je bila jedina glumačka uloga u životu. Silno je uvjerljiva. Vjerojatno je bilo nečeg osobnog u njenoj priči o tome kako je našla nekoga tko joj se sviđa, a ima muža i dijete, pa dvoji. Jer ono što sam ja htio napraviti je bilo jedno, a onda je iz toga ispadalo nešto drugo.

Živa istina

Njezin razgovor s Božom snimali smo u jednom stambenom tornju u Novom Zagrebu, pretvorenom u hotel za samce. To je bio jako skroman hotel, preuređen kao serija apartmana koji su se vrlo pažljivo iznajmljivali da ne bi netko unajmio apartman, uselio se, pa se onda neće iseliti. Unajmili smo taj apartman na dva dana. Trebali smo prostor za scenu u kojoj su Boža i Dubravčićka na gostovanju, onako kako su manekene išle od mjesta do mjesta i pokazivale kolekcije odjeće. U filmu ima takva jedna revija, snimljena u Esplanadi.

Snimali smo noću. Prije toga smo se bili posvadili, Boža se bila uvrijedila jer je ekipa zakasnila. Ona je tu jedna glumica i sad čeka nekakvog Drageca Novaka ili koga već. Rekla je: „Dobro, evo ja ću glumiti. Recite mi što treba i ja ću to odglumiti.“ Kao, ona će glumiti što god joj redatelj, to jest ja, kaže. Ona će samo obaviti što se od nje traži. Tješio sam je i  uvjeravao da to nije ništa protiv nje, nego se, eto, dogodilo da je ekipa zakasnila s kombijem. Snimali smo, ponavljali, pa ponovno ponavljali i u tri ujutro napokon snimili do kraja. Nismo imali što jesti osim nekih napolitanki. Netko je bio otišao kupiti ćevape za ekipu pa je i to ušlo u film. Kao, 'ajde, možemo razgovarati i o tome što imamo za jesti. Jel' ima luka? Tu je dosta pomogao i Dragec Novak sa svojim smislom za humor. Nije se dao uvrijediti ili uvući u neki nezgodan odnos, s vremena na vrijeme ubacio bi neki vic. Recimo, kad su stigle te napolitanke dobacivao je glumicama da bi sigurno bile zadovoljnije da su dobile vafle. Ti vafli su mu se očito činili jako zgodni pa je govorio: „A što? Vi bi sad jeli vafle?“ I tako je to od one početne svađe preraslo u zgodnu zezanciju, u prijateljsku atmosferu u kojoj smo snimali bez opterećenja, družeći se.

Živa istina

Dragec je radio kao snimatelj na televiziji, tako smo se i upoznali. Onda je bilo tako: napiše se radni nalog, u tehnici vam odrede tko će s vama raditi, tko je taj dan na poslu, a vi pokušavate isposlovati da ipak dobijete nekoga s kim se razumijete, nekoga s kim ste radili i tko vam je dobar suradnik. Najviše dokumentarnih feljtona sam snimio s Mariom Perušinom. S Dragecom sam snimio dva-tri, ne sjećam se točno, a ponekad bi mi snimatelj bio netko tko je, eto, taj dan bio na rasporedu i tu nisam ništa mogao promijeniti.

Kao i Perušina, Dragec je bio spretan, brz snimatelj koji se snalazio na licu mjesta i tijekom godina rada na televiziji razvio osjećaj da odmah može snimiti štogod je pred kamerom, da zumira ili raširi kadar prema tome što je u tom trenutku pred njim najvažnije i najzanimljivije. I to je radio odlično. Dosta toga što se vidi u Živoj istini jednostavno je posljedica njegovog osjećaja za kadar i za to što se zbiva pred kamerom. Osim toga, on je Živu istinu snimao ne misleći previše o tome da je riječ o nečemu što će biti film za kino. Snimao je kao što je snimao i sve ostalo na televiziji. Iako sam mu ja rekao da mi zapravo radimo film, mislim da je on toga postao svjestan, da je u to stvarno povjerovao, tek kada je Živa istina prikazana u Puli. Jer, mi smo zapravo i snimali „usput“ i u etapama, tako da Dragecu tu i nije bilo neke razlike od svakodnevnog televizijskog posla.

Bio je veseo, drag, simpatičan čovjek, nije iz svog dijela posla radio predstavu. Nije se moralo beskonačno čekati da postavi rasvjetu i ostalih bezbroj detalja o kojima snimatelji već znaju voditi brigu, a što razbija koncentraciju glumaca, pa i moju. Dragec je svojim nenametljivim pristupom jako pomogao da scene budu tako neposredne i prirodne. Da se ne misli o tome da se snima, nego da se događa taj neki prizor, a on ga jednostavno hvata kamerom tako da glumci toga gotovo nisu ni svjesni. Odnosno da se glumci pritom bave svojim poslom i ne moraju razmišljati o tome kako će se okrenuti, gdje će točno stati, na koju će stranu gledati i je li im ruka ovdje ili ondje.

Vjeran Zuppa i Božidarka Frait

Vjeran Zuppa je bio moj tadašnji šef u kazalištu ITD u kojem je on bio ravnatelj, a ja šef tehnike. Učinilo mi se da bi bilo dobro napraviti jednu scenu u kojoj ta glumica, glavni lik filma traži posao, a ne može ga dobiti. Da se vidi kako to izgleda. Tako sam Zuppu, kojega sam, dakle, poznavao, kao stvarnog ravnatelja kazališta, pitao bi li on nastupio u mom filmu i na neki način odglumio, interpretirao, otjelovio ravnatelja kazališta koji odbija glumicu koja se u tom kazalištu želi zaposliti. Pristao je i to smo snimili u njegovom uredu. Ili u mom, ne sjećam se točno. Unaprijed određen tekst dijaloga nije postojao. Upute su bile da Boža traži posao, a da Zuppa, što god ona htjela, na to nikako ne pristaje. I tako su oni to izveli. Ja sam, kao i inače, stajao sa strane i Boži pantomimom, rukom i grimasama, davao upute: sad ga pogledaj, okreni se na drugu stranu, sad još inzistiraj, pitaj ga još nešto, sad šuti, sad sjedni, sad ustani... Kad sam tako prstom na svom licu pokazao da iz oka curi suza, ona se stvarno uspjela rasplakati, jer je uistinu sjajna glumica koja sve glumi pravo, kao da se stvarno događa i ima sposobnost da sve napravi i kaže kao da to radi prvi put.
Snimili smo još jednu scenu sa Zuppom i Božom, u Kavkazu, mislim prije ove. To je zapravo trebala biti ta ista scena, no nije ispala kako valja, pa smo je bacili i odlučili sve snimiti ponovno, ali u ITD-u.

Pretpostavljam da Zuppa nije mislio da će u filmu biti iskorišten, upotrebljen na taj način, u ne baš najboljem svjetlu, no on mi kasnije, nakon što je film prikazan, nije ništa spominjao u smislu da bi se uvrijedio ili tome slično. Ako i jest, svoje je komentare zadržao za sebe, odnosno barem meni nije ništa rekao.

Živa istina

Za scenu u kojoj Boža gleda svoj film iz djetinjstva bilo je dogovoreno da će Branko Supek kolegici glumici stavljati sramotne prijedloge. Boža je na njnih reagirala onako kako je bilo za očekivati da će se ona kao superiorna žena ponašati prema tome balavcu koji joj se kao malo udvara. Činilo mi se da ta besmislenost muškog udvaranja koje nema neke budućnosti može funkcionirati kao dio filma kojeg sam zamišljao. Odigrali su kako su odigrali i meni se sviđalo.

Scena snimanja reklame je čisti dokumentarac. Boža je stvarno snimala reklamu koju je režirao moj kolega Branko Ivanda. Pitao sam Branka možemo li doći s ekipom i to uključiti u film koji snimamo. On se složio i to je bilo sve. Snimatelj Brankove reklame bio je glasoviti Oktavijan Miletić pa se tako u mom prvom filmu slučajno našao i jedan od doajena hrvatske kinematografije.

Tulum smo snimali u stanu Miljenka Vikića koji smo unajmili na jednu noć. Neke ljude je skupio on, neke je dovela Boža, neke sam doveo ja, uglavnom sve smo pokušali organizirati kao pravi tulum koji ćemo usput i snimiti, pa što bude. Skupili smo se navečer u kafiću Mocca u Ilici, na Trgu bana Jelačića, ondašnjem Trgu Republike, i krenuli do Vikićeva stana. Neke od tih ljudi sam vidio prvi put, za neke nisam imao pojma da će doći, neki su došli i onda odustali. Na tulumu se napravila dobra atmosfera, pred kamerom su se neki opustili manje, neki više, a mi smo snimali što nam se činilo zanimljivo. Dogovor je bio da ne smijemo biti glasni, zbog susjeda, i zato je na kraju scene onaj dio gdje svi stavljaju prst na usta i govore „Psst!“ Gospodičnu koja pokaže cicu, cijelo vrijeme forsira seksualne aluzije i na kraju je glavni motor te scene, nadimak joj je bio Štrajfa, doveo je Vikić i on ju je zapravo stalno nagovarao i poticao da se tako ponaša, očito znajući takve njezine sklonosti. Dakle, to se isto na neki način dogodilo a da ja to nisam unaprijed osmislio.       

Živa istina

Za tih nekoliko minuta koliko se na kraju našlo u filmu, u Vikićevu smo stanu snimali otprilike četiri sata, tri-četiri role na sat. U ono vrijeme u Jugoslaviji su se filmovi mogli snimati dosta dugo, jer ljudi nisu toliko koštali, ali se vodilo računa da se ne snima suvišno sirovog materijala. Najviše se štedjelo baš na filmskoj vrpci, jer je ona bila skupa. Ja sam u tom smislu imao sjajne uvjete, jer sam, zahvaljujući velikodušnom Angelu Miladinovu, na raspolaganju imao takoreći koliko god hoću filmske vrpce i iz snimljenog sam materijala mogao izabrati samo ono što je bilo potrebno ili je odgovaralo mojoj viziji filma.

Kopiju smo radili u Ljubljani, a problem je bio u tome što je sva tehnika bila namještena na dvadesetčetiri sličice u sekundi, pa i za prebacivanje sa šesnaestice, a film je sniman televizijskom kamerom koja ima dvadesetpet sličica u sekundi. Tako da je na svakoj sekundi bila razlika od jedne dvadesetčetvrtinke. Zbog toga je nastala zbrka s tonskom kopijom, odnosno ton i slika nisu bili sinkroni pa je trebalo sve napraviti ispočetka i ispalo je da ne možemo stići u Pulu. Onda je Milan Šamec, kojega je Kruno Heidler - direktor FAS-a, Filmskog autorskog studija koji je postao formalni producent Žive istine - bio imenovao direktorom filma, sjeo u auto i odvezao u Pulu pet filmskih kutija na kojima je napisao Živa istina. Unutra je bio nekakav film bezveze, nekakva stara tridesetpetica. Tako je film predao u roku, zadnji dan, dok smo ga mi i dalje dovršavali u Ljubljani. Tri dana kasnije, kad smo bili gotovi, Šamec je ponovno sjeo u auto i u Pulu odnio pravu kopiju filma, zamijenio one kutije i tako je film na vrijeme stigao na festival.
(...)

Izbačeni, neupotrebljeni materijal snimljen za Živu istinu nije sačuvan. Na televiziji je upotrebljen za filaž, tako da ako bi nekome iz nekog razloga palo na pamet da iz obilja snimljenoga pokuša sastaviti neku alternativnu verziju filma, s malko drukčijim scenama u kojima se vode slični, ali drugi dijalozi, to mu ne bi uspjelo.
(...)

Kad je Živa istina dovršena u fazi šesnaestice, nitko nije htio biti producent pa smo nas petero, Boža, Maja Filjak, Arsen Dedić, Dragec Novak i ja potpisali osnivanje umjetničke udruge i tako je producent filma postala Radna zajednica Živa istina. Potpisali smo ugovor po kojem smo u film uložili svoje nepostojeće honorare, jer smo film radili besplatno, a iz prihoda ćemo te honorare vratiti. Kad smo kasnije išli drugi put na Fond takav smo ugovor, po kojem je višak prihoda išao nama, napravili i s FAS-om. Ako se ne varam, film je u Zagrebu vidjelo oko 25 000 ljudi i mi svi smo sa Živom istinom uspjeli zaraditi nešto novaca, iako se tome uopće nismo nadali.

Janko Heidl - Tomislav Radić