POVODI

BREGI IMAJU OČI

Uz premijeru kratkometražnog filma Zagorski specijalitet Davida Kapca

Nakon akcijskog trilera Vrijeme ratnika Dejana Šorka iz 1991, te prošlogodišnje satirične horor-triler drame Šuma summarum Ivana Gorana Viteza, kratkometražni crnohumorni horor Zagorski specijalitet studenta režije Davida Kapca treći je hrvatski izdanak svojevrsnog holivudskog podžanra koji američka kritika naziva backwoods brutality, a kod nas se prevodi kao gorštački horor. Nekoliko je prepoznatljivih obilježja tog podžanra, započetog davne 1971. sjajnom psihološkom triler-dramom s elementima horora Psi od slame Sama Peckinpaha, a nastavljenog nizom naslova kao što su  Posljednja kuća na lijevo Wesa Cravena, glasovito Boormanovo Oslobađanje,  Teksaški masakr motornom pilom Tobea i Brda imaju oči Tobea Hoopera, ali i antologijska Južnjačka utjeha Waltera Hilla. Gorštački horor i naslovi koji ga u manjoj ili većoj mjeri dotiču filmske priče smještaju u zabite, ruralne i u pravilu izrazito negostoljubive predjele u koje civilizacija još uvijek nije stigla ili je prisutna u rudimentarnom obliku. U pravilu je riječ o dalekim i divljim predjelima (u američkom filmu, o jugu), na čijim brdima ili u močvarama obitavaju nerijetko tjelesno deformirani, mentalno hendikepirani, incestuozni te manje ili više kanibalizmu skloni ljudi organizirani u primitivne i naglašeno patrijarhalne zajednice. Gdjekad su to tzv. gradovi duhova čije je mještane nuklearnim pokusima, kemijskim eksperimentima i sličnim djelovanjem psihofizički deformirao upravo onaj „civilizirani“ i „napredni“ dio društva, a ponekad tek zabačena koliba u šumi koja krije strašne tajne i još strašnije stanovnike. Ambiciozniji i promišljeniji autori takve priče koriste za stvaranje alegorijskih djela o kontrastu urbanog i ruralnog, o njihovom dubinskom nerazumijevanju i o opasnostima koje drugo predstavlja za prvo, kao i o kolektivnom podsvjesnom, odnosno o mračnom društvenom naličju koje uvijek prikriveno vreba prijeteći izlaskom na površinu i nemilosrdnom, krvavom destrukcijom. Protagonisti takvih filmova su osobe mlađe ili srednje životne dobi, najčešće budalasti studenti, a u obzir dolaze i razmaženi sredovječni poslovni ljudi ili pak vojnici na vojnoj vježbi, koji negdje u zabiti daleko od civilizacije postaju lake mete nerijetko krvoločnog lokalnog stanovništva lakog na oružju i sklonog masakriranju nesretnika, koji ponekad bivaju konzervirani i za zimnicu. Sukobi senzibilnog i agresivnog, urbanog i ruralnog te navodno civiliziranog i primitivnog u ishodištu su ostvarenja u kojima često moralno i socijalno neprihvatljivi predstavnici civilizacije i urbaniteta, da bi opstali i izvukli žive glave, prije ili kasnije moraju poprimiti neke osobine i preuzeti metode djelovanja onih protiv kojih se bore.

David Kapac

Šorkovo Vrijeme ratnika, priča o lovu dvojice prijatelja koji će se, negdje na Banovini, od lovaca pretvoriti u objekte lova iracionalno neprijateljski raspoloženih lokalnih progonitelja, (nažalost) savršenim tajmingom anticipiralo je tragična ratna zbivanja koja će uslijediti. Dva desetljeća kasnije daroviti i provokacijama sklon Ivan Goran Vitez srodan je zaplet iskoristio za oslikavanje aktualne stvarnosti i za izricanje angažiranih društveno, medijski i posredno politički kritički intoniranih stavova. U filmu Šuma summarum, storiji o vikend team-buildingu skupine egoističnih i arogantnih poslovnih ljudi mlađe i srednje dobi, djelatnika jedne zagrebačke marketinške agencije koji će se pretvoriti u žrtve ubilački raspoloženih članova po svim pravilima podžanra profilirane lokalne obitelji, Vitez je dao bespoštednu i povremeno ne sasvim artikuliranu kritiku kapitalizma,  u kojem se pohlepni i rasizmom obilježeni šefovi inozemnog podrijetla rješavaju viška neprofitabilne radne snage njihovim doslovnim usmrćivanjem. Istodobno, i ti radnici pesimistički bivaju predočeni kao mizantropi i egoisti koji se u cilju ostvarivanja karijernih ambicija ne libe ubiti konkurenta.

Zagorski specijalitet

Na temelju ukratko opisanog konteksta razvidno je da se Kapčev jasno žanrovski usmjeren, svim osobinama gorštačkog horora obilježen i pretenzija za izricanjem širih socijalnih stavova većim dijelom pošteđen Zagorski specijalitet ne može smatrati filmom blizancem filma Šuma summarum, što je nakon njegova ljetošnjeg prikazivanja u Puli tvrdio dio kritike. Ponajmanje zato što je Vitez superiorniju i artikuliraniju Šumu... koncipirao po uzoru na francuski horor Granice i spomenuti Cravenov klasik Brda imaju oči, dok je Kapac prema vlastitim riječima bio nadahnut Hooperovim Teksaškim masakrom.... Istina, i u djelu realiziranom kao studentski rad na Akademiji dramske umjetnosti protagonisti su mladi zagrebački poslovni ljudi koji, unatoč otvorenoj međusobnoj netrpeljivosti, dan provode na korporacijski organiziranom paintballu u šumi u Hrvatskom zagorju, a Luka Petrušić u oba naslova tumači praktički identičnu rolu. Među mladim yuppiejima su i zlovoljna Lea (odlična Ivana Roščić) i narcisoidni Ozren (vrlo dobar Filip Juričić), koji se tijekom dana izgube u šumi, da bi ubrzo neočekivano naišli na obiteljsko imanje prilično ekscentričnih lokalnih stanovnika. Uz grubog oca Štefa (sugestivni Draško Zidar), tu su njegova supruga, sinovi Joža (Robert Ugrina) i Ivek (Luka Petrušić) te kći Marija (Iva Mihalić), a svi se oni hvale izvrsnim vinom i iznimno ukusnom kotlovinom iz kućne radinosti. Dok Ozren smjesta počne uživati u vinu i kotlovini, Leu muče zle slutnje i želi što prije otići. A kad padne mrak oboje će se na krvav način suočiti sa zastrašujućom istinom o Štefovoj obitelji i njihovoj kotlovini.

Zagorski specijalitet

Oni koji su svojedobno na Danima hrvatskog filma ili u nekoj drugoj prigodi pogledali kratke filmove Kud puklo da puklo i Hotel Pariz, a na ljetošnjoj Puli i Igra tucanja Davida Kapca, mogli su steći predodžbu o njegovim autorskim ambicijama i tematskim preokupacijam, te  zaključiti kako je riječ o neosporno talentiranom, premda ne sasvim artikuliranom autoru koji preferira bizarne teme, pomaknute likove i osebujnu poetiku Akija Kaurismäkija. U Kud puklo da puklo Kapac je tako kreirao urbanu burlesku, komediju situacije i karaktera o mladom paru čiju noćnu zabavu poremete iznenadno mladićevo krvarenje, dolazak hitne pomoći ali i prerani povratak mladićevih roditelja. U Hotelu Pariz, pak, autor je ponudio iščašenu horor-priču o zagonetnim noćnim zbivanjima u derutnom hotelu iz naslova, a najveće mane cjeline efektnog ugođaja krile su se u antipatičnom protagonistu i suvišnom nejasnom posezanju za nerazrađenim egzistencijalističkim motivima. Dijelom sličan ranom Kaurismäkiju, i Kapac je autor čije filmove obilježavaju ironijski odmak, sugestivno tjeskobno ozračje, uglavnom opravdano umetanje elemenata burleske te vizualne stilizacije s apostrofiranjem crnog humora. I zapletom derivativni Zagorski specijalitet, u kojem Draško Zidar baš kao i u Kotlovini Tomislava Radića, opet s mnogo ljubavi i entuzijazma pripravlja mrsno jelo, s tom razlikom što su ključne namirnice posve suprotnog porijekla, vrlo je dobro režirano ostvarenje efektno nelagodnog i paranoidnog ugođaja te gotovo opipljive mizantropije.

Zagorski specijalitet

Ograničen minutažom i novčanim sredstvima, a u želji da stvori prvi „pravi“ tuzemni gorštački horor, makar i kratkometražni, Kapac nije želio krenuti Vitezovim stopama te njegovo djelo ponajviše pamtimo po naturalističkim prizorima nasilja, učinkovitom gradiranju tjeskobe i strave, mjestimice vrlo uspjeloj groteski i raspoloženim glumačkim kreacijama. Zagorski  specijalitet ne posjeduje provokativnost, beskompromisnost, radikalizam i jasnoću vizije Šume..., no budući je riječ o mladom autoru od kojeg ambicioznije projekte tek možemo očekivati, i ovakav predstavlja dovoljno kaloričan i zasitan filmski obrok.

Josip Grozdanić