Nove knjige o filmu
Četiri knjige o glumi
Anja Šovagović Despot, Kad se ima kome dati; Bogdan Diklić, O glumi bez glume, Aleksandar Đuričić, Posle fajronta – Knjiga o Paji, Zoran Radmilović, Zalažem se za laž
Jedna od najčešće citiranih izjava nekoga filmskog redatelja o suradnji s glumcima jest ona Alfreda Hitchcocka, koji je nekom zgodom rekao da su glumci – stoka, odnosno da bi se prema njima trebalo ponašati kao prema stoci. Veliki Luis Buñuel u autobiografskoj je knjizi Moj posljednji uzdah (Beograd: Institut za film, 1983) napisao kako je jedva dočekao uvođenje pokretnih kontrolnih monitora na filmski set, jer je tada napokon dobio mogućnost režirati iz susjedne prostorije. To ga je, piše, poštedjelo neprestana izravnog kontakta s glumcima i toga da im svako malo mora govoriti gluposti, odgovarajući na njihova pitanja o motivaciji lika i sličnome. Ipak, govoreći o svojim umjetničkim postupcima i razlažući tajne zanata, većina će filmskih redatelja, uključujući i one najveće, u prvi plan istaknuti važnost dobre podjele uloga, odnosno rada s glumcima. Takva ćemo razmišljanja, među ostalim, pronaći i u nas prevedenim ukoričenim razgovorima s redateljima poput Roberta Altmana, u knjizi Altman (Zagreb: Pozitiv film, 2009) Davida Thompsona, Krzystofa Kieslowskog u knjizi Kieslowski (Zagreb: Pozitiv film, 2009) Danusie Stok ili u knjigama Moj prvi film (Zagreb: Propeler film, 2006) i Moj prvi film 2 (ZFF, 2008.) u kojima Stephen Lowenstein intervjuira velikane kao što su Pedro Almodóvar, Joel i Ethan Coen, Alejandro Gonzalez Inarritu, Mike Leigh, Ken Loach, Oliver Stone ili Bertrand Tavernier.
Poželimo li doznati i naučiti nešto više o tome kako sebe i svoj posao doživljavaju glumci, odnedavno su nam na raspolaganju četiri, nazovimo ih, glumačke knjige: Kad se ima kome dati Anje Šovagović Despot, O glumi bez glume Bogdana Diklića, Zalažem se za laž Zorana Radmilovića i Posle fajronta – knjiga o Paji Aleksandra Đuričića.
Najfilmskija među njima je Posle fajronta – knjiga o Paji (176 str., 30 c/b fot.). Riječ je o romansiranim biografskim zapisima o Pavlu Vujisiću (Beograd, 1926–1988) srpskog novinara Aleksandra Đuričića. U tridesetdvogodišnjoj karijeri Vujisić je odigrao čak 172 uloge pred kamerama i jedan je od malobrojnih ovdašnjih glumačkih velikana koji nisu nastupali u kazalištu. Izvanredno prirodan i nenametljivo ekspresivan naturščik kojeg malotko neće svrstati među najbolje srpske, odnosno jugoslavenske filmske glumce svih vremena osvojio je, između ostaloga, četiri Zlatne Arene, a nastupima u filmovima kao što su Ponedjeljak ili utorak (1966) i Događaj (1969) Vatroslava Mimice, Kad čuješ zvona (1969) Antuna Vrdoljaka ili Razmeđa (1973) Kreše Golika uvelike je obilježio i hrvatsku kinematografiju.
Kako je sam naveo, Đuričić nije želio napisati klasičnu biografiju umjetnika nego svojevrsnu antologiju glume, boemije i priču o velikoj ljubavi Paje i njegove supruge Mirjane, također filmske djelatnice, sekretarice režije, s kojom je Vujisić 32 godine bio u braku. Rezultat je djelo pomalo rastresite i razbarušene, odnosno neuredne forme u kojoj se poglavlja katkad čine nabacanima bez prepoznatljivijeg sustava. Napisana iz bespogovorno pohvalna kuta prema protagonistovu liku i djelu, Posle fajronta nudi brojne anegdote s filmskih snimanja – katkada uz nepotrebne opise prizora u kojima je Vujisić glumio – zgode i nezgode iz privatnoga života te ponajprije daje određenu sliku glumčeva prevrtljiva i osebujna karaktera, a nešto manje uvida u samu filmsku i glumačku umjetnost.
S jedne strane, Paja je znao biti „zabavan i zanimljiv sugovornik, drugar i trošadžija“, s druge je mogao „nepojamno vređati i maltretirati filmsku ekipu“. Tako je, primjerice, na snimanju Mimičina Posljednjeg podviga diverzanta Oblaka (1978) došlo do paradoksalne situacije da su članovi ekipe navečer uživali u Pajinu društvu, a danju, na setu, trpjeli njegove uvrede i omalovažavanja, zbog čega su neki čak i napustili snimanje. Vujisić je tražio i dobivao goleme honorare – smatra se da je bio najskuplji jugoslavenski filmski glumac – a uloge je znao odbiti jer mu je draže bilo sjediti na splavi na kojoj je živio jednostavnim životom, uživajući u nekoliko običnih stvari koje je osobito volio: u rijeci Savi, u izgradnji brodova (koji su ga mnogo koštali, da bi ih, uz moto: „Nije brod da ga napraviš, nego da ga gradiš“, jeftino prodavao), jelu, piću, druženju, miru i slobodi koju mu je omogućavala dobra zarada koju je isto tako bio spreman potrošiti na licu mjesta, kako bi počastio filmsku ekipu.
Uz Pajina privatna pisma supruzi ili šaljivo zapisane kulinarske recepte navedeni su i citati njegovih razmišljanja o glumi kao o djelatnosti o kojoj, barem za javnost, nije imao visoko mišljenje. Među tipičnim su omalovažavajućim izjavama o poslu kojim se bavio, primjerice:
„Ne mogu reći da prezirem glumu, ali ne mogu da joj priznam status koji ona uživa u društvu i umetnosti. Smatram da je toliko daleko od umetnosti, da u stvari i nije umetnost.“ Ili: „Gluma nije ništa, ja samo igram samoga sebe. Više glume ima na ulici i u autobusu nego u najboljem filmu.“ Ipak, kako svjedoče svi s kojima je radio, ne samo oni navedeni u ovoj knjizi, Vujisić je glumačke obveze obavljao s punom ozbiljnošću i predanošću. Pripremajući se za uloge, ponajprije je nastojao proniknuti u ono što je želio scenarist, a ne što želi redatelj, a na samu je setu redovito bio maksimalno spreman i svoje je kadrove mogao vrhunski odglumiti već u prvoj repeticiji. Problemi su nastajali, odnosno probleme je počeo stvarati, tek onda kada ostali sudionici snimanja ne bi svoj dio posla obavljali jednako zadovoljavajuće.
Među zanimljivijim pozadinskim uvidima opisi su glumačkih nadmetanja i nimalo džentlmenskih trikova kojima bi neki glumac, zbog taštine i samoljubivosti, nastojao drugoga izgurati iz prizora – čemu je, prema ovoj knjizi, osobito sklon bio Danilo Bata Stojković, koji je s Vujisićem, između ostaloga, glumio u Ko to tamo peva (1980) i Maratonci trče počasni krug (1982) Slobodana Šijana – a među najlucidnijim izjavama kratko je Vujisićevo objašnjenje o tome zašto ne daje intervjue (tijekom cijele karijere samo je Ranku Munitiću svojevoljno dao petnaestak rečenica iz vlastitih usta) i zašto su oni iluzorni i potpuno besmisleni.
Razjašnjena je, naposljetku, i dvojba oko toga zašto je njegovo prezime podjednako učestalo pisano kao Vujisić i kao Vuisić. Službeno, zvao se Vujisić, no slovo j ga je iz nekog razloga smetalo pa se osobno potpisivao s Vuisić i nastojao da ga se tako potpiše gdje god i kad god je moguće.
Knjiga Zalažem se za laž (163 str., 66 c/b fot.) sastavljena je od bilješki, dnevničkih zapisa, priča, pjesama i intervjua Zorana Radmilovića (Zaječar, 1933 – Beograd, 1985), srpskoga glumca koji je ostvario stotinjak filmskih i televizijskih uloga, a najvažniji filmovi u kojima je nastupio jugoslavenski su klasici W. R. – Misterije organizma (1971) Dušana Makavejeva, Maratonci trče počasni krug (1982) Slobodana Šijana i Otac na službenom putu (1985) Emira Kusturice. Radmilovićeve pisane tragove s očitom je ljubavlju, kao uspomenu na oca kojega je izgubila u jedanaestoj godini života, izabrala i priredila njegova kći, novinarka Ana Radmilović, potpisnica prigodno sentimentalne uvodne i završne riječi.
Dio Radmilovićevih priča i stihova, ponajprije onih namijenjenih vlastitoj kćeri, odiše šaljivošću i zaigranošću, no istodobno i svojevrsnom mudrom sjetom, dok je u drugima, kao i u izvacima iz dnevnika, nerijedak motiv razmišljanje o konačnosti života, o bolesti i o smrti, što je, čini se, bila posljedica glumčeva učestala pobolijevanja i boravka u bolnicama. Za razliku od Vujisićeva omalovažavajućeg stava prema glumi, Radmilović o toj umjetnosti razmišlja kao čovjek koji joj se ozbiljno posvetio i smatra je životnim pozivom. On ne glumi zbog taštine, ekshibicionizma ili mogućnosti dobre zarade, nego na taj način traži smisao. Prema njegovu mišljenju, umjetnost ima opravdanje ako je humana, odnosno ako uspije oplemeniti sve sudionike, one koji je stvaraju i one koji je konzumiraju. „Srećan sam“, zapisuje Radmilović, „ako je ljudima bilo lepo. Divota! Šta ćeš više?“ No isto će tako dodati kako je gluma majmunski, zabavljački posao i da je, zapravo, laž, bez obzira na to što su se glumac i gledatelj dogovorili da će se pretvarati da nije. Otud, dakako, potječe i naslov knjige u kojoj je, s temom glume, osobito zanimljiv dio u kojem Radmilović ležerno definira razliku između beogradske i zagrebačke škole. Zagrebačka je škola, smatra, odigrati ulogu točno onako kako treba, ni manje ni više od toga, savršeno, precizno, profesionalno. U beogradskom, pak, „maniru uvijek postoji jedna velika doza duše u svemu, veselosti. To je ta 'granica više' koja privlači publiku, strašno; to 'zrno ludila'...“.
Kad se ima kome dati (170 str., 14 c/b fot.) druga je knjiga hrvatske glumice Anje Šovagović Despot (Zagreb, 1963) čije su najpoznatije filmske uloge one u Steli (1990) Petra Krelje i u Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005) Tomislava Radića za koju je nagrađena Zlatnom Arenom. Slično kao i njezin književni prvenac Divlja sloboda (Mozaik knjiga, 2003), Kad se ima kome dati zbirka je autobiografski nadahnutih razmatranja o glumi. Iako će se većina upućenih složiti s mišljenjem da se način glume u kazalištu i na filmu razlikuje, procesi glumčeva usvajanja lika i odnosi s redateljem u osnovi su poprilično slični. Nastojeći otvoreno, duhovito, ali nimalo površno, mjestimice začudno iskreno i hrabro proniknuti u vlastiti odnos prema glumi, ponajprije kroz primjere s kazališnih dasaka, Anja Šovagović otkriva mnogo toga o razmišljanjima glumca, odnosno glumice. I o glumi kao takvoj, bez obzira bila ona kazališna ili filmska. Na koncu gluma je gluma, a razlika između interpretacije na daskama koje život znače i one pred kamerom tek je nijansa u vrsti koncentracije i raspodjele unutarnjih snaga. Autorica ipak priznaje da je njoj osobno kazalište neusporedivo veća strast i užitak od filma. Sročena živo, barem naizgled lakom rukom i nedvojbeno s dobrim uhom za pismeno oponašanje govornog jezika, Kad se ima kome dati nudi i nekoliko sentimentalno zabavnih anegdotalnih sjećanja iz vlastitoga obiteljskoga života u kojima je protagonist njezin pokojni otac, velikan hrvatskoga glumišta Fabijan Šovagović.
Ovogodišnji dobitnik Zlatne Arene na Festivalu igranog filma u Puli za sporednu mušku ulogu u filmu Sedamdeset i dva dana (2010) Danila Šerbedžije, srpski glumac Bogdan Diklić (Bjelovar, 1953) iza kojega je više od 120 filmskih i televizijskih uloga i koji je iznimno uvjerljivo znao odigrati i zagrebačke kitove (U raljama života, 1984, Rajka Grlića, Turneja, 2008, Gorana Markovića...), u zgodno osmišljenoj i dizajniranoj knjižici (dizajn Boris Kuk) O glumi bez glume (192 str., 4 c/b fot.) zapisuje 78, kako ih sam naziva, O-izama. Riječ je o svojevrsnim malim mudrostima, duhovitim, ali ne i neozbiljnim, katkad ironično, pa i cinično nemilosrdnim aforizmima što odgovaraju na pitanja o glumi kao profesiji i kao umjetnosti, a kakva si vjerojatno svakodnevno postavlja svaki glumac. Pravi glumac. Jer, kako kaže Diklićev o-izam koji je poslužio kao moto knjige: „Nije gluma sve što sija, nit' je glumac svak' ko glumi.“
Diklić se, kako navodi u bilješci o autoru, usuđuje pomisliti da mu je u proteklih trideset pet godina povremeno uspijevalo da bude glumac, a zapisi su plod tog višedesetljetnog iskustva, glumačkog (i ljudskog) života na pozornici i pred kamerama.
O-izmi su naziv dobili zbog toga što svako poglavlje, odnosno svaka točka govori o određenoj temi, primjerice O glumcu („Postoje glumci i oni koji se samo bave glumom.“), O glumi („Ne delimo je na dobru ili lošu – ona jednostavno jeste ili je nema“), O liku („Nit' si ti on, nit' je on ti – a ipak ste jedno“), O šminki („Da je trebalo da se podmladiš i ulepšaš, tu ulogu bi igrao neko mlad i lep“), O podeli („Ako misliš da je loša, a i ti si u njoj – izađi iz nje, učini je boljom“), O ljubomori, O šmiri, O „glupim“ predlozima na probi, O alkoholu i glumi, O „cvrčanju“ mobilnog telefona u sali...
Iako je riječ o zaključcima i stavovima kompetentnog stručnjaka, o-izmi (diklićizmi?) nisu pravila ni imperativi nego poticaji za dodatno razmišljanje koji će sadržajno zabaviti svakoga čitatelja zainteresirana za film i kazalište – a time i za glumu i glumce – a ljudima iste profesije, zelenima i prekaljenima, nedvojbeno može poslužiti kao dobrodošao Intimni priručnik za glum(i)ce, što je i bio jedan o mogućih naslova knjižice.
O glumi bez glume sadrži i popriličnu količinu praznih stranica predviđenih za vlasnikove bilješke i komentare. Označen kao neurednik izdanja, urednik je knjižice Goran Navojec, Diklićev mlađi kolega po profesiji i mjestu rođenja.
Spomenimo još da su Posle fajronta, Zalažem se za laž i O glumi bez glume napisane i objavljene na srpskom jeziku, kao i to da fotografije u Posle fajronta i u Zalažem se za laž nisu, nažalost, ni potpisane ni datirane.
Sve su četiri knjige zanimljivo pa i korisno štivo, kako za one zainteresirane za glumu, film i kazalište, tako i za one koji žele doznati nešto više o samim protagonistima, odnosno autorima knjiga – Pavlu Vujisiću, Zoranu Radmiloviću, Anji Šovagović Despot i Bogdanu Dikliću.
Janko Heidl
|
