SJEĆANJE NA TOMISLAVA GOTOVCA (1937-2010)

VELIKI SLOBODNI TOM

Kada sam na samom početku 1980-ih došla studirati u Zagreb, jedan od prvih gradskih likova koji se nametnuo svojom sveprisutnom pojavom, bio je upravo Tomislav Gotovac. Golemog, markantnog i prijeteći visokog tijela s 'nulericom' na glavi, u to se vrijeme mogao vidjeti posvuda: na ulicama i trgovima gdje je performerski kolportirao omladinski tisak, po umjetničkim galerijama gdje je obilazio izložbe, u gradskim kinima a ponajviše i svakodnevno u Kinoteci u Kordunskoj, kamo je odlazio da bi po tko zna koji put gledao film koji je mojoj generaciji u to doba bio potpuna nepoznanica. Vidjelo se odmah da je upravo u tom prostoru kao kod kuće, a često se i ponašao kao samozvani kućni redar: intervernirao bi glasno, često i psovački, na svako ometanje „svete“ projekcije, ušutkavao gledatelje ili nestašnog prevoditelja koji bi iz dosade dijalozima stao dodavati i svoje komentare, a potom bi izlazeći iz kina s poznanicima među filmofilima zaneseno komentirao detalje odgledanog filma. Kada se pak, onog legendarnog 13.  studenog 1981, kao od majke rođen bacio na pločnik u Ilici (a nije mu to bio ni prvi ni posljednji ulični „striptiz“), izjavljujući ljubav Zagrebu pred zabezeknutim prolaznicima, bilo mi je jasno da je riječ o „izvanserijskoj“, beskompromisnoj i strastvenoj pojavi koju ne treba izgubiti iz vida. Zapravo, to nije bilo ni moguće, jer „metropola“ je bila puna uvijek budnog Gotovca i sljedećih desetljeća. Izazovi stvarnosti zaražene raznim ideologijama svih tih godina bili su prejaki da bi ih njegov anarhistični um i „performersko“ tijelo prešutjeli, odmirovali - sve donedavno, kada su se onemoćalim Gotovcem počeli puniti stupci hrvatskoga tiska.

Kao grom iz vedra neba, medijski je prostor odjednom pogodila javna „briga“ za smrtno oboljelog i ubogog umjetnika čije je djelo - za službeno kulturu sumnjivo i 'kontroverzno', a za poklonike neupitno i kultno - netom prije smrti postalo zanimljivo i „institucijama“, nakon što su ga već bili načeli i počeli naveliko reciklirati umjetnički paraziti raznih „alternativnih“ profila.

Uzalud! Tom Gotovac svoj je autentično slobodan „film“  u istome stilu odživio do kraja kao svoja vlastita „institucija“, koja je tijekom godina promijenila samo ime u znak simboličnog otpora „patrijarhalnom“ modelu Gotovca-oca. Umro je s majčinim prezimenom, kao Antonio G. Lauer, no ta činjenica ništa ne mijenja u percepciji njegove „radikalne volje“, jedne od najautentičnijih koju je hrvatska kultura ikada imala. Dakako, takav se 'naslov' ne zaslužuje tek upornim sjedenjem u kinu, povremenim  pretvararanje ulice u pozornicu a grada u vlastiti dnevni boravak, pa ni diplomom filmske režije koju je stekao 1976, s 'odgodom', nakon političko-kaznenene bojne protiv filma Lazara Stojanovića Plastični Isus u kojem je zapravo igrao samoga sebe. U izboru riskantnih, neisplativih i nenaplativih umjetničkih uloga na kulturnoj margini trebalo je dugo izdržati, a pritom uvjeriti barem sebi sklonu, manjinsku javnost da u vlastitom umjetničkom „ludilu“ ili otporu protiv „sustava“ postoji čvrst kreativni „sistem“.

A Gotovac ga je najranije našao upravo u filmu. Iako je gutao cijelu raspoloživu kino-ponudu svoga vremena, a osobito holivudske klasike, kao autora i kreativca od početka ga je privlačila drukčija vrsta filma,  'oslobođena' i budžeta i iluzija i naracije, ali ne i „voajerskih“ strasti usmjerenih na ogoljavanje i dekonstrukciju stvarnosti, što je uostalom bio cilj i njegovih performansa. Odabranom metodom i vlastitim pogledom, tu je stvarnost trebalo fiksirati (Prijepodne jednog fauna, 1963), usmjeriti (Pravac [Stevens-Duke] - , 1964), defokusirati (Plavi jahač [Godard-Art], 1964), zaokružiti ili zavrtjeti (Kružnica [Jutkevič-Count], 1964; Glenn Miller I., 1977; Glenn Miller 2000, 2000), a istodobno joj dopustiti da se ispuni nepredvidivim slučajnostima i postane vidljiva u drugom svjetlu.  Nije zato čudno što je svoje filmove Gotovac prije svega smatrao dokumentarcima, makar oni formalno pripadaju korpusu eksperimentalnog (strukturalnog) filma. U tom pristupu pak, bio je pionir u svjetskim relacijama, a kasnije se s pravom ljutio što zapadnjački „autoriteti“, premda su vrlo rano (već 1970-ih) imali prilike upoznali njegov rad, to prešućuju, jer ne vide dalje od svojeg 'velikog' dvorišta. Gotovac pritom nije prekidao vezu s filmskom klasikom, a čvrsto je održavao i onu uspostavljenu s glazbom (jazzom), pa su rani filmovi, nominalno ili putem citata, bili posvećeni nekom od njegovih filmskih ili glazbenih uzora.

Druga bitna, također po mnogo čemu pionirska crta u njegovu pristupu, bila je izrazita osobnost, „intimnost“ dijela ranijih filmova, bilo da je riječ o portretiranju bliskih osoba (majke, sestre, prijateljica u T, 1969),  opservaciji prostora iz stana ili oko zgrade na sada već legendarnoj adresi u Krajiškoj 29 (Osjećam se dobro, 1966;  Alamo, 1969), o „performansu“ pred kamerom, kao što je listanje erotskog časopisa  (S, 1966) koji je preteča kasnijih video-performansa, ili o radikalnijim (pornografskim) autoportretima. Nakon izrazito akcijaškog, performerskog angažmana tijekom  1980-ih, kada je odigrao i najviše sporednih ili cameo-uloga u filmovima svojih prijatelja (Zorana Tadića, Francija Slaka, Želimira Žilnika i dr.), Gotovac u zreloj filmaškoj dobi počinje s rekapitulacijama vlastita opusa počevši od jednominutne autobiografije Tomislav Gotovac (1996) i konceptualnog autoportreta Identity Number (2001), preko dokumentarnog Tramvaja 406 (2000.) do autobiografskog found footage-kolaža Dead Man Walking (2002). U jednom trenutku, prepustio se čak filmofilskom sentimentu i nostalgiji, napravivši  seriju ready-made-sjećanja od inserata iz svojih omiljenih filmova (Mjesto pod suncem, Mladić s  trubom, Glenn Miller Story) ili apstraktno vizualizirane glazbe, između ostalog, i svoje omiljene Billie Holiday. Jedan od najanarhističnijih, najradikalnijih i najkritièkijih oblika »reciklaže« pronađenog materijala — Gotovac koristi na neuobičajen, gotovo konzervativan način — ne da bi destruirao, dekomponirao ili dekonstruirao već stvorene sekvence, već da bi izrazio poštovanje i udivljenje prema klasičnim filmskim majstorijama.

Tu, dakako, nije završila filmofilska i kreativna cjeloživotna avantura Tomislava Gotovca, koji je nastavio i dalje sjediti u kinu (ponajviše u Tuškancu) kao u svojem novom dnevnom boravku. Jednako tako, doduše sporije i tromije, nastavio je stopalima i tijelom obljubivati Zagreb, svoju intimnu sobu i artističku pozornicu nad kojom se danas prijeteći nadvija dizalica sa svijetlećom reklamom Hoto-grupe. Od te ga pošasti nije uspio duhovno obraniti, no bitka pod rubrikom “Gotovac/Lauer” bit će jednako teška: vrijeme je da se sačuva i konačno zaštiti njegovo neusporedivo djelo!           

Izvorno objavljeno u Vijencu, 1. srpnja 2010.

Diana Nenadić