SJEĆANJE NA TOMISLAVA GOTOVCA (1937-2010)

SVE JE TO ART

In memoriam Tomislavu Gotovcu (1937-2010)

Draga Zora, draga Sarah, dragi prijatelji i poznanici i štovatelji velikog  umjetnika Tomislava Gotovca,

„Kraj je uvijek tužan“, rekao je Tom Gotovac prije više od mjesec dana kada ga je u bolnici posjetio prijatelj, fotogra Žarko Vijatović.

Kraj je došao 25. lipnja, sasvim simbolično na Dan državnosti. Napustio nas je Tomislav Gotovac, čuveni filmski i likovni umjetnik, prvi i najznačajniji naš performer.

Pripadao je hrvatskoj, ali i jugoslavenskoj i svjetskoj umjetničkoj sceni. Bio je uključen u mnoge domaće i međunarodne projekte, izložbe, festivale performansa, a njegovi se eksperimentalni filmovi vrte na svjetskim projekcijama u kinotečnim dvoranama i galerijama. Izlagao je u New Yorku, Point Blank – instalaciju i performans u Franklin Furnace Archive 1994. Na Biennalu u Veneciji 2003. kustos Hans Ulrich Obrist uključio ga je u autorsku izložbu Stanica Utopija. Živo se sjećamo sjajne zadnje samostalne izložbe Krajiška 29 u Galeriji Waldinger u Osijeku 2008. Njegovi se radovi mogu vidjeti do 19. srpnja na izložbi Obećanja iz prošlosti koja traje u Centru Georges Pompidou u Parizu.

Rođen je u Somboru prije 74 godine, a s roditeljima se doselio u Zagreb kao dječak od deset godina. Rano se počeo zanimati za umjetnost i baviti njome, daleko prije svog formalnog obrazovanja na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu gdje je diplomirao režiju 1976. Autor je ranih eksperimentalnih filmova iz šezdesetih godina, a paralelno se bavio vizualnom umjetnošću i performansom. Njegov filmski rad, kao i djelovanje na području vizualnih umjetnosti, međusobno su isprepleteni i čine neraskidivu cjelinu, pri čemu je iskustvo filma ključno za njegov opus.

„Sve je to movie“ bila je umjetnička i životna filozofija Tomislava Gotovca. Opčinjen filmom, još kao dječak gledao je pokretne slike u zagrebačkim kinodvoranama, i do kraja ostao strastveni filmofil. Sate i sate provodio je pred filmskim platnom, gledajući isti film ponovo više puta, i svaki put novim očima. Njegova sposobnost pronicanja u bit medija pokretnih slika bila je fascinantna, kao i moć strukturalne analize i prenošenja tih zapažanja. Tom nas je učio kako gledati filmove. Iako nikad formalni predavač na školi ili akademiji, bio je vrhunski autoritet, živa enciklopedija, učitelj i mentor čije su stavove o vizualnoj kulturi umjetnici, a naročito mlađi, upijali, uvažavali i služili se njima kao smjernicama za vlastiti rad.

Minimalistički po formi, s motivima ponavljanja i produljenog odvijanja, njegovi eksperimentalni filmovi poput Prije podne jednog fauna, 1963, trilogija Pravac, Plavi jahač i Kružnica, snimljeni 1964., ušli su u sve filmske antologije.

Prvi likovni rad koji je Gotovac napravio su Glave, 1960., serija od pet fotografija s vlastitim likom u prvom planu. Ranih šezdesetih godina počinje raditi kolaže potaknut kolažima Kurta Schwitersa koje je vidio na izložbi u Modernoj galeriji u Zagrebu 1959. Za Tomislava Gotovca kolaži su oblik vođenja intimnog dnevnika ili „citati stvarnosti“ jer je kao likovnu građu koristio nađene predmete preostale iz svakodnevnih aktivnosti: novine, tramvajske karte, ulaznice, otpatke, ambalažu.

Tijekom sedamdesetih godina uključuje se svojim multimedijalnim, a ujedno konceptualnim radovima u likovna zbivanja kao protagonist Nove umjetničke prakse.

Performans je ipak područje u kojem je Gotovac najupečatljiviji, u koje unosi svoju pojavu i izgled i koristi vlastito tijelo kao izravno sredstvo ekspresije. Ješa Denegri, likovni kritičar, zapaža da sve što Gotovac radi nosi snažni biljeg njegove osobe, kako tjelesne tako i duhovne.

Tijelo je prvi put koristio u akciji Happ naš, izvedenoj 1967. u Zagrebu. Za potrebe snimanja filma Plastični Isus redatelja Lazara Stojanovića, trčao je gol ulicama Beograda 1971.

Ipak, Zagreb je bio „njegov“ grad, na zagrebačkim je ulicama i trgovima Tomislav Gotovac izveo niz performansa i akcija kroz godine i desetljeća vaninstitucionalnog djelovanja strategijom „osamljenog strjelca“. Prisjetimo se najznačajnijih: 100, 1979. u sklopu programa 10. Muzičkog Biennala, Umjetnik u prošenju, 1980., Šišanje i brijanje u javnom prostoru, 1981., Srp, čekić i crvena zvijezda, 1984., Kolportiranje časopisa Polet, 1984-85. Svakako je najpoznatiji kultni peformans Ležanje gol na asfaltu i ljubljenje asfalta – Zagreb, volim te! Izveden je u petak, 13. listopada 1981. i sadržava ključne odlike njegovih performansa na javnim mjestima: nenajavljen je, počinje točno u podne kada su ulice i trgovi puni ljudi, sraz je čvrste strukture i iznenadnog slučaja, prate ga i fotografiraju prijatelji fotografi.

Godine 2005. Tomislav Gotovac je uzeo majčino prezime i od tada se u nastupima potpisivao kao Antonio G. Lauer. Majka je imala posebnu ulogu u njegovom životu, kao čvrsta potpora i kao osoba koja ga je podržavala u bavljenju umjetnošću.

Zadnjih je godina bio prijateljski i umjetnički povezan s našom istaknutom umjetnicom i performericom Vlastom Delimar i njezinim partnerom Milanom Božićem. Od prve međunarodne umjetničke manifestacije Moja zemlja Štaglinec koju je inicirala Vlasta Delimar 2005. redovito je i s radošću sudjelovao i pomno pripremao svaki novi performans.

S Vlastom Delimar i Milanom Božićem izveo je i zadnji performans Dva muškarca i jedna žena u rano jutro 2. rujna 2009. Troje je performera obnaženo hodalo Ilicom prema Oktogonu, naizmjenično se približavajući jedno drugome i primajući se za ruke, a potom razdvajajući se, čime su simbolično prikazali svoj suodnos kao trokut harmonije i prijateljstva.

Komunikacije s ljudima, razgovor, priča, za Toma su bili važan medij. Bio je pasionirani narator koji beskompromisno iznosi i brani svoje stavove o umjetnosti i životu, o politici, institucijama. Srdžba, galama, psovke, ponekad su bile sastavni dio te komunikacije i svi smo znali da je to u ime i u službi umjetnosti. Na sebi svojstven način, nasilan i bučan, izražavao je svoj nihilistički svjetonazor. Prema Beuysu, i izgovorena je riječ građa umjetničkog djela. U Tomovom slučaju granica između umjetnosti i stvarnog života bila je do kraja izbrisana.

Volio je družiti se s umjetnicima, surađivati s fotografima, snimateljima, raditi na zajedničkim projektima. Utjecao je na formiranje generacija mladih umjetnika, redatelja, snimatelja, fotografa, performera. Upravo su mu kolege (DHLU) dodijelile nagradu za životno djelo 2008. Ne trebamo zaboraviti da je surađivao s kritičarima i kustosima i utjecao na njihove stavove. Ima svoje štovatelje i poklonike ne samo u Hrvatskoj već i u Beogradu gdje je živio i studirao, Ljubljani, Sarajevu, posvuda...

Ne sjećam se da su mediji prenijeli toliko puno informacija o nekom umjetniku u njegovim zadnjim danima kao u slučaju Tomislava Gotovca. Volio je medije, a mediji su voljeli njegovu karizmatičnu ličnost i intrigantnost i beskompromisnost njegovog rada.

Poznavali su ga i voljeli obični, mali ljudi koji su ga susretali povremeno ili slučajno. Kuharice iz Štaglinca, njegovateljice u domu, sestre u bolnici, imale su samo riječi hvale i simpatije za stasom golemog, a dušom i srcem blagog, nježnog čovjeka.

Mladi ljudi, đaci, studenti koji o njemu pišu seminarske i diplomske radnje fascinirani su slobodom koju je Tomislav Gotovac osvojio u prostoru umjetnosti i raznolikošću oblika i medija njegovog umjetničkog djelovanja.
         
Dvije meritorne kulturne institucije, preciznije, stručni djelatnici Hrvatskog filmskog saveza i Muzeja suvremene umjetnosti pratili su Tomislava Gotovca od početaka njegovog umjetničkog djelovanja. Kustosi Muzeja suvremene umjetnosti uključivali su  Gotovca na izložbe i otkupljivali njegove radove. Muzej je sa Hrvatskim filmskim savezom suizdavač monografije Tomislava Gotovca, s opsežnom foto dokumentacijom i vrsnim tekstovima Ješe Denegrija i Hrvoja Turkovića, izdane 2003. Iste godine u Muzeju na Katarininom trgu 2 organizirana je samostalna izložba koju je Gotovac naslovio Speaking of Pictures, na kojoj su prikazani svi njegovi radovi, ukupno 21, iz fundusa MSU: kolaži, fotografije, filmovi, knjiga umjetnika, objekt i grafika. Danas je u muzejskom stalnom postavu izloženo nekoliko antologijskih radova i prikazuju se njegovi eksperimentalni filmovi. Tom je bio na otvorenju Muzeja te večeri 11. 12. prošle godine, hodaao je izložbenim prostorom razgledavajući radove, doimao se zadovoljnim, a nas je sve veselilo da ga vidimo opet u formi. Dvije matične ustanove i nadalje će brinuti o filmskom i likovnom opusu Tomislava Gotovca kako bi se njegov neprocjenjiv rad sačuvao, stručno obradio, interpretirao i posredovao publici.

„Sve je to movie“, rekao bi Tom Gotovac. Sve je to art, možemo reći danas sagledavajući njegov intenzivni život i prebogati rad, jer sve čega se Tom Gotovac doticao pretvarao je u art.

Draga Zora, draga Sarah, otišao je vaš i naš voljeni Tom. I dalje ćemo na zagrebačkim ulicama očekivati i priželjkivati vidjeti njegov markantni lik i dojmljivu figuru u akciji.

Znajte da dijelimo vaš ponos što smo živjeli s jedinstvenim, sjajnim, senzacionalnim umjetnikom i čovjekom Tomislavom Gotovcem.

Zagreb, 19. lipnja 2010. 

Jadranka Viterhalter