KINO
RAZGOLIĆENA LJUBAV
Zajedno, dokumentarna drama, 87 min, Hrvatska, 2009, r. Nenad Puhovski
U svom novom dokumentarcu Zajedno, premijerno prikazanu u studenom 2009. na jednom od najvećih svjetskih festivala dokumentarnog filma, IDFA u Amsterdamu, Nenad Puhovski – redatelj, scenarist i producent – istražuje među nama uvijek nazočnu, vječno intrigantnu i nikada dokraja razjašnjenu temu ljubavi. Točnije, onaj njezin odsječak koji u ljudskom biću stvara želju ili potrebu da bude uz voljenu osobu, izabranika svog srca (ili čega li već), da ima nekoga s kime će dijeliti stol i postelju, dobro i zlo, svakodnevno pregalaštvo...
Filmski, a i na druge načine bezbroj puta obrađenoj temi o kojoj, unatoč njezinoj vječnoj zagonetnosti, kao da se i ne može otkriti nešto osobito novo, ovom je prigodom pristupljeno usredotočavanjem na pet ljubavnih slučajeva (u Zagrebu, danas, barem se tako čini), odnosno na osmero ljudi koji, osim udovice Marije, pripadaju svojevrsnim manjinskim skupinama: Hrvoje je tjelesno hendikepiran, Vlado i Marija hendikepirani su mentalno, Krešo i Branka izrazito su slabog imovinskog stanja, Milena i Ratka lezbijski par. Baš kao ni većina ostalih, ni oni ne žele biti sami.
Izabravši te protagoniste, a ne prosječne građane – nehendikepirane, heteroseksualne, dobro(prosječno)stojeće – čija bi svjedočenja zasigurno mogla biti podjednako zanimljiva, Puhovski je staru (ali neiscrpnu) temu osvijetlio iz netipična kuta i ponudio očuđavajuće stajalište s kojega ćemo je još jednom promotriti s novim zanimanjem. Tim je izborom, također, skrenuo pozornost na tematske rukavce koji se (u običnim razmatranjima o ljubavi) često i olako previđaju. Ne treba zanemariti ni to da je, bez naglašavanja „posebnosti“ protagonista – utvrđenih tek na elementarnoj razini činjeničnoga stanja – nenametljivo i nekako usputno, ali zato ništa manje dojmljivo, suosjećajno oslikao svoje junake i njihovo specifično, uglavnom otežano, ali i univerzalno prepoznatljivo „nošenje sa životom“ te tako bez podizanja prsta i udaranja uskličnika djelom pokazao što znači tolerancija i razumijevanje među različitima i drukčijima koji to zapravo nisu. Iako je razmjerno očito da je autor, kako i valja, u film uvrstio samo one prizore i razgovore što se izravno odnose na glavnu temu, ljubav i pojam „biti zajedno“, mali je možebitni nedostatak što u Zajedno nisu ukomponirani podaci o tome od čega ti ljudi žive.
Najčešće odgovarajući na pitanja što stižu iza kamere, a koja povremeno i čujemo, oni iskreno govore o svojim željama, očekivanjima, osjećajima, razmišljanjima i odnosima s najvoljenijima. Djelići epizoda s pojedinim protagonistima ili parovima kolažno se izmjenjuju te se od zasebnih komadića postupno gradi mjestimično vrlo dojmljiva freska koja još jednom potvrđuje kako je pojam ljubavi bio i ostao tajnovit i neuhvatljiv.
Uočljivo je kako su Puhovski i njegova filmska ekipa zadobili veliko povjerenje protagonista, koji se pred kamerom ponašaju prilično slobodno i otvoreno pa Zajedno nudi nekoliko prizora iznimne životne uvjerljivosti. Riječ je o neponovljivim kriškicama stvarnosti koje se ne mogu režirati, kakve ne bi mogli osmisliti i za snimanje organizirati ni najveći majstori igranog filma istine i kakve, vjerojatno, svaki dokumentarist priželjkuje uhvatiti na vrpcu svog ostvarenja, opravdano smatrajući da će one njegovu filmu dati dragocjeni dodir jedinstvenosti. Govoreći o vlastitim ljubavnim žudnjama i iskustvima, protagonisti filma nužno ljušte slojeve vlastite intime, a koliko će daleko u tom razotkrivanju ići, prepušteno je njihovoj odluci. Zanimljivo je zapaziti kako su stariji sudionici – možemo ih nazvati i pripadnicima stare škole – poput udovice Marije ili socijalnih slučajeva Branke i Kreše, premda nesumnjivo iskreni, mnogo suzdržaniji od najmlađih, Ratke i Milene, koje se pred kamerom, odnosno pred širokim gledateljstvom od nekoliko stotina ili tisuća poznatih i nepoznatih osoba, ne skanjuju psihički razgolititi do mjere koja je uobičajeno rezervirana za prostor između četiri zida, što nalikuje onome što smo unatrag nekoliko godina, barem u nas, naučili gledati u reality i njima srodnim formatima, a ne u ozbiljnim dokumentarcima. Tu vrstu besramnosti dosad smo – izvan televizijskih emisija – najčešće susretali u dokumentarcima čiji su protagonisti Amerikanci, dok je u nas ona donedavno bila manje-više nepoznata pojava.
I tu na vrata razmišljanja o dokumentarcu kucka (barem) jedan upitnik: Je li taj stupanj pripuštanja javnosti u duboku privatnost, a pripisat ćemo ga utjecaju rečenih realityja, uopće dobrodošao sloj za kakvoću i izražajnost autorskog ili umjetničkog dokumentarca?
Jedno je gledište da je dobar dio naboja u mnogim nereality dokumentarcima ostvaren baš silnicama nastalima u sudaru protagonistove želje da bude snimljen i njegove istovremene nelagode pred kamerom, odnosno pred širokim auditorijem. Kada se protagonist potpuno otvori i opusti, kao da nestaje čari kojom svoju zanatsko-umjetničku umješnost iskazuje ključni oblikovatelj dokumentarca, njegov autor. S druge pak strane nastojanje što vjernijeg i vjerodostojnijeg bilježenja inače skrivenih zakutaka istine nedvojbeno pripada u dokumentaristove temeljne zadaće, a sposobnost da to uistinu i učini pripada u njegove neosporne vrline. Ako uopće postoji, odgovor na pitanje reality – da ili ne? naposljetku ovisi o osobnom izboru i ukusu autora i gledatelja.
Ta bi se dvojba prigodno slikovito mogla usporediti sa sekvencom iz filma o kojem je riječ. Onom u kojoj su, nimalo slučajno, u neposrednoj blizini ponuđena dva prizora. U jednom Ratka, Milena i njihovo žensko-muško društvo vrlo slobodno i neposredno – mjestimično rječnikom koji, također prema ukusu i osjećaju, možemo okarakterizirati bilo vulgarnim bilo nelicemjernim – govore o svojim ljubavno-seksualnim navikama, ponašanju i nazorima. U drugom udovica Marija i njezine prijateljice prilično simpatično zastupaju mišljenje kako je ljubav, u vrijeme njihove mladosti gotovo zabranjeno, a u svakom slučaju od starijih rođaka vrlo strogo nadzirano voće, mogla postati ozbiljnom i važnom upravo zato što u vezi s njom nije bilo toliko slobode i dostupnosti kao danas. Što je, dakle, u ljubavi, bolje i zanimljivije – spretno uobličena tajna ili potpuna otvorenost?
A u umjetnosti dokumentarnoga filma?
Konačnog rješenja, dakako, nema pa će i zaljubljeni i dokumentaristi i dalje iskušavati razne inačice i kombinacije. Jer kada bi postojala definitivna formula za jedno i za drugo tema ljubavi više ne bi bila tako izazovna, a dokumentarci o njoj postali bi manje-više suvišni.
Janko Heidl
|
