41. REVIJA HRVATSKOG FILMSKOG I VIDEOSTVARALAŠTVA U SPLITU

Pomicanje granica

Ocjenjivanje filmova sa svrhom izabiranja najboljih radova bilo je mnogo teži zadatak nego što sam očekivala. U prvom redu sam (naravno, u najpozitivnijem smislu) bila osupnuta brojem prijavljenih radova, no ono što me istinski iznenadilo broj je kvalitetnih i zanimljivih filmova. Imala sam prilike vidjeti niz filmova sa zaokruženim pričama, koji su konceptualno jasni, vješto režirani, stilski definirani, vizualno dojmljivi. Autori i autorice istražuju, eksperimentiraju i mnogi od njih pomiču granice tradicionalnih filmskih vrsta i žanrova. Nove medijske tehnologije primjenjuju se na kreativan način i proširuju se prostori za nove načine izražavanja.

U kategoriji kratkih igranih filmova izdvojila bih film Danijel Hane Jušić, Epilog Josipa Žuvana, Crveno Sonje Tarokić, Kinkachoo Daine Oniunas-Pusić, Dan mrtvih Darija Lonjaka, Noćna vožnja Andrije Mardešića; autori dokumentaraca koje bih ovom prilikom spomenula su Tonči Gaćina – 22:22 Split Zagreb, Branko Vilus – Predsjednički vlak, Ivana Rupić – Dvi, tri beside, Ante Žuljević – Vis podmorje, Davor Sanvincenti – Ana je otišla, Nikica Klobučar/Tomislav Šoban – Zelena granica, Igor Bezinović – Nepovratno.

Od autora eksperimentalnih filmova spomenula bih Igora Lušića – We Are Not Alone, Marija Papića – All That Jazz,  Darka Ribarovića – Missing in Action, Ratka Ilijića – Treptaj, Bruna Pavića – U grobu mome. Animirani film koji je na mene ostavio poseban dojam je Ironija Alena Mušića.

Možda više nego ikada ranije, Revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva postavlja pitanje materijalnosti filma. Uporaba novih tehnologija upućuje na načine na koje se tehnološki procesi filmske proizvodnje renoviraju. Postavlja se pitanje ne samo da li je vrijeme filma prošlo nego se prisjećamo pitanja koje je postavio Andre Bazin – što je film? Sjajni filmovi sudionika Revije ukazuju na način na koji taj medij redefinira svoj identitet u jeku novih tehnologija prikazivanja. Dojmljiv broj prijavljenih radova te njihova iznimna kvaliteta postavljaju Bazinovo pitanje na nov i zanimljiv način – filmovi naime dokazuju da, iako zbog primjene novih tehnologija sam fotografski proces dolazi u pitanje, filmska reprezentacija kao i kinematičnost filmske slike jest postojana, vitalna i stvarna.

Saša Vojković