U POVODU PRODUKCIJE HFS-a

Dodir stopala, dodir ruke

Zapisi o nastajanju audiodokumentarnog filma

U četvrtak 5. siječnja 2009. završeno je snimanje mog prvog audiodokumentarnog filma u produkciji HFS-a. Direktor fotografije je Vedran Šamanović, producentica Vera Robić Škarica. Film linearno kronološki prati nastanak taktilnih skulptura-tapiserija u tvornici za izradu tapiserija Regeneracija d. d. koji su sponzori izrade.

Skulpture tapiserije instrumenti su za istraživanje taktilne mekoće unutar mog istraživačkog projekta na poslijediplomskom umjetničkom doktorskom studiju kiparstva na ALU u Zagrebu koji sam upisala u lipnju 2008. (mentor je Peruško Bogdanić). Ovaj dokumentarni film ima dvostruku ulogu: dio je vizualnoga prikupljanja podataka i autonomno funkcionira kao umjetničko djelo.

Dodir stopala, dodir ruke, Ivona Biočić-Mandić, 2009.

Naziv filma potječe od najintimnijega trenutka između čovjeka i umjetničkog djela – dodira, kao načina percepcije koji je posebno uvjetovan za dobivanje informacija o djelu kod slijepih osoba, ali i kod osoba koje vide. Taktilnim skulpturama i filmom želim dati svoj mali doprinos integraciji slijepih osoba u kulturni i društveni život zajednici. Senzibilizirati javnost za populaciju slijepih osoba i njihove probleme.

Dokumentarni film za mene predstavlja način razmišljanja u mediju koji je svojevrsna simbioza mom kiparsko-slikarskom razmišljanju. Film gradim iznutra, kao jedan od likova, i izvana kao scenaristica i redateljica. Prvo su nastale skice za tapiserije, sinopsis za film, a nakon toga posjetila sam tvornicu tapiserija. Prostor sa svim svojim sadržajima pomogao mi je da film sagledam, moja potreba da ne vizualnim montažnim crnilom uvedem videću publiku u svijet slijepih osoba. Jednominutnim trajanjem crnog i monologom kao posvetom uvodim publiku u film. Vizualnim djelom filma pratimo proces od crteža do gotove tapiserije koja se postavljanjem u prostor i podizanjem u gornjem dijelu pretvara u skulpturalnu lisnatu instalaciju. Osobno s povezom preko očiju taktilno percipiram tapiserije hodajući po njima. Detalj dodira ruke i tapiserije, dodira stopala i tapiserije stavljam u prvi plan. U redateljsku koncepciju uvodim i misao o zlatom rezu intuitivno postavljenim, u montaži filma tražim idealno vrijeme trajanja i ritam u odnosima detalja i cjeline. Crno-simbolički predstavlja ne-vidnu estetiku, podcrtava vizualne dijelove filma, nosi monolog, tišinu, zvuk i ritam. Kontinuirano na tom ustrajavam od početka do kraja filma. Ovaj film je poput skulptura -tapiserija prilagođen slijepim osobama.

Istraživanje skulpturalnih formi prilagođenih slijepim osobama započela sam 1992.

Susret i život sa slijepom studenticom Sekom o kojoj sam se brinula usmjerio me prema taktilnoj percepciji. Do danas sam napravila devet kamenih taktilnih skulptura koje su postavljene na javnim mjestima. Taktilna skulptura povezana je ponajviše s kamenom (dokumentarni film Kamena gozba), a posebno sa skulpturalnom kompozicijom u višeosjetilnom parku na Jarunu.

Iako su se provlačili različiti materijali, u propitkivanju taktilnosti (s početka priče metal, kamen i drvo) u najnovijem ciklusu počinjem skulpturama većih formata tapiserijama nastavljam malim formatima broncom (taktile) ...reljefima izrazite i prenaglašene taktilnosti.

Način na koji gradim film unošenjem autobiografskih elemenata često me dovodi u situaciju da istovremeno imam i nemam odmak i distancu, prepletanje velike subjektivnosti i minimalne objektivnosti. Posebno sam osjetila objektivnost, ali i subjektivnost trenutka dok je radnik nanosio ljepilo na površinu tapiserije. Meni je izgledao kao slikar koji bijelom bojom preslikava sliku; bilo mi je žao da sam u tom trenutku bila redateljica na distanci od filma, a ne radnik koji običnu radnju pretvara u umjetnički čin.

Osim početne skice u obojenoj glini, crteža–skice, moje sudjelovanje se sastojalo od davanja uputa za likovna rješenja i nadzora izrade, povremenog šišanja viška vune.

Iako je ovo iskustvo bilo pasivno, ipak je i zanimljivo, jer dosad je moj odnos prema djelu koje nastaje prije svega bio aktivan; nastojala sam biti radnik i stvaratelj.

Nedostajali su mi kamena prašina, prljave ruke, slatki umor od rada, hladnoća otvorenoga prostora. Kratki trenuci za vrijeme snimanja filma kad me san svladao sjedeći i stojeći odnose se na neprospavane noći u pokušajima da teoretski dio mog istraživanja kvalitetno zapišem.Vedran je po običaju bio uživljen u svoj snimateljski rad.

Jedan od razloga zašto baš želim da on snima moje filmove jest to da s njim nikad nije dosadno. Od njega učim. Zanimljiv mi je način na koji snima u zadanom prostoru i njegov odnos prema elemetima unutar prostorne kompozicije. Moja je redateljska koncepcija uključivala odnos detalja i cjeline, uvođenje paralene radnje, pisanje i čitanje monologa kao načina prilagodbe filma slijepim osobama. Sagledavanje koncepcije zlatnog reza u montažnim odnosima filmskih kadrova, između detalja, totala i polutotala.

Direktor fotografije i ja u razgovoru smo zajedno pokušali naći kvalitetno tehničko rješenje, koje će ujedno biti i kreativno, a neće narušiti filmsku sliku i gledanje filma.

Film je moja utjeha i način da utažim potrebu za stvaranjem koja nije zatvorena u kamenu. Kad sam dosegnula svoj ideal radnika kojem je proces rada važniji od rezultata morala sam taj koncept prilagoditi novim životnim prilikama. Morala sam utišati radnika u sebi ...postaviti se na subjektivnu distancu koju prije nisam imala.

Film je za mene svojevrsno društvo, komad kamena koji obrađujem poštujući timski rad. Izazov novih početaka...

Od osamljene kiparice do društvene redateljice.

Film sam predala Staši Čelanu, montažeru, s popisom izabranih kadrova u time codeu.

Redateljska je koncepcija montaže filma po zlatnom rezu, paralelnih radnji s prilagodbom slijepim osobama. Staša i ja priredili smo verzije filma na hrvatskom i engleskom jeziku. Sama čitam vlastiti monolog u offu. U više navrata pregledavala sam montirani materijal, a prilagodba filma slijepim osobama zahtjevala je više redateljskoga promišljanja u montaži.

Film je gotov, a premijera će se održati u rujnu u velikoj dvorani kina Tuškanac.

Svaki film treba publiku, a ovaj moj integriranu publiku slijepih i videćih osoba. Nadam se da će pronaći svoj put i ostvariti moj cilj...da ga gledaju i slijepe i osobe koje vide.

Ivona Biočić Mandić