NOVA IZDANJA HFS-a
Superioran uvid u filmsko-povijesnu građu (Ante Peterlić, Povijest filma: rano i klasično razdoblje, HFS, Zagreb, 2008)
Ante Peterlić, Povijest filma: rano i klasično razdoblje, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2008.
Kao što je poznato, Ante Peterlić nije uspio završiti svoju planiranu povijest filma, jer ga je u tome omela smrt. Napisao je, ipak, dio koji obuhvaća razdoblje od početaka kinematografije, pa do otprilike pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ni taj segment, međutim, nije autor stigao do kraja redigirati, pa je to morao učiniti priređivač rukopisa Nikica Gilić. On je pritom napravio dobar posao, jer je uspio sačuvati sve kvalitete Peterlićeva načina pisanja, a otkloniti nedostatke koji proizlaze iz činjenice da autor nije tekstu dao definitivnu formu. Isto je tako i nakladnik postupio mudro što je odlučio izdati ovo djelo premda je krnje, jer ono će, i kao torzo, mnogo značiti ljubiteljima filma i filmolozima: nije tu tek riječ o dokumentu o djelu Ante Peterlića i o njegovu načinu rada, nego ćemo ovom edicijom dobiti vrlo uporabljivu knjigu iz koje se može mnogo naučiti i koja će biti poticajna kao skup sjajnih ideja o povijesti filma i o odnosu filma prema društvu.
Djelo, naime – i u ovom obliku u kojem je do nas došlo - pokazuje sve vrline Peterlićeva znanstvenog postupka: tu je izvrsno poznavanje građe i široka opća erudicija, tu je smisao za identifikaciju i ocrtavanje temeljnih povijesnih procesa, tu je sposobnost da se provedu logične i uvjerljive generalizacije, tu je pregledan način izlaganja i jednostavan, a elegantan stil. U organizaciji građe Peterlić kao da se držao načela est modus in rebus, pa građi nije nametao nikakve izvanjske okvire, nego je dopustio da se ona, takoreći, sama rasporedi na najlogičniji mogući način. O tome je progovorio i u uvodnom poglavlju, u kojem obrazlaže zašto kani napisati povijest filma i na kojim načelima to namjerava učiniti. Izložio je također uporišne točke svoje periodizacije, jer periodizacija je kod svake povijesti neke umjetničke discipline ključan posao, budući da o periodizaciji ovisi i kako će se shvatiti kretanje same povijesti i kako će se razumjeti smisao pojedinih djela unutar te povijesti. Peterlić je pritom načela periodizacije nastojao izvesti iz same naravi filma, odnosno iz činjenice da se on zasniva na prizorima iz zbilje koji su registrirani osobitim tehničkim postupkom. Zato je kao ključne točke u segmentaciji filmske povijesti označio događaje koji imaju veze s filmskom tehnologijom: posebno mu je razdoblje, primjerice, nijemi film, a posebno zvučni.
Nije, međutim, ni trenutka došao u napast da povijest filma prikaže isključivo kao povijest filmske tehnologije, nego je itekako vodio računa o drugim dvjema važnim komponentama: na jednoj strani o sadržaju filmskih djela, a na drugoj o njihovu odnosu prema društvu i politici. Zbog toga je neke odjeljke povijesti filma prikazao po nacionalnim kinematografijama, uviđajući da se filmska djela oslanjaju u raznim zemljama na različite kulturne tradicije i obraćaju se različitoj publici, a ni njihov odnos prema državi (financiranje, primjerice) nije svuda isti. U drugu ruku pak bavljenje sadržajem filmskih djela navelo je Peterlića da ta djela žanrovski klasificira (čime se i prije bavio u nekim svojim radovima), pa i da neke kinematografije – i cijele odsječke filmske povijesti – prikaže po žanrovima koji su u njima dominirali ili su ostavili najjačega povijesnog traga. U tom je kontekstu važno i njegovo nastojanje da razjasni odnos igranoga i dokumentarnog filma te da rasvijetli one trenutke kad se te dvije discipline osobito približavaju jedna drugoj, ili čak teže da zamijene mjesta. Isto je tako zanimljiv i Peterlićev napor da objasni kako sustav proizvodnje filmova u nekoj sredini (npr. tzv. sustav zvijezda) utječe na izbor tema za filmska djela i na njihovu fakturu. Ipak, ono što najviše zadivljuje filmskog laika – kakav je i potpisani recenzent – svakako je Peterlićeva sposobnost da pronađe i prikaže poveznice između opće povijesti i povijesti filma. On uvjerljivo pokazuje kako ono što zovemo duhom vremena – ili ono što vidimo kao opsesije i tjeskobe ljudi neke epohe – dolazi do riječi u filmskim djelima i biva uobličeno na umjetnički način. Primjer je za to sam kraj rukopisa, gdje se opisuje situacija s početka pedesetih godina, kad je svijet odahnuo nakon rata, ali se potom odmah i podijelio na blokove, a nad njega se nadvila opasnost novoga rata, ovaj put mnogo strašnijega: Peterlić uvjerljivo pokazuje kako su mnogi važni filmovi toga doba izraz upravo takva raspoloženja. A pritome nema u njegovu zaključivanju ni traga sociološkoj simplifikaciji ni navlačenju primjera na kalup unaprijed stvorenih teza, nego sve logično slijedi jedno iz drugoga. Tako je zapravo u cijeloj knjizi: svuda nalazimo superioran uvid u građu i lucidne zaključke o smislu pojedinih procesa, pri čemu čitatelj ima dojam kao da je do važnih uvida došao sam. I doista, jedna je od velikih Peterlićevih kvaliteta i samozatajnost: njemu nije do toga da svoje viđenje povijesti stavi ispred tuđega, nego ga vodi želja za spoznajom. Vodi ga potreba da pred čitateljem ocrta takvu sliku filmske povijesti iza koje će moći stati cjelinom svojega stručnog integriteta, a čitatelj će onda tu sliku prihvatiti kao vlastitu. U tom smislu, ovo što je Peterlić uspio stvoriti – koliko god da je i samo silno vrijedno – ima karakter dokumenta o tome kako je sjajna trebala biti njegova povijest filma. Nju nikad nećemo dobiti, ali i ovako dobivamo mnogo. Zato ovu knjigu preporučujem svima onima koji mogu na bilo koji način pomoći da se ona što prije nađe u rukama čitatelja.
Pavao Pavličić
|
