KINO

Novo kino s Kariba (Ciklus kubanskoga filma u kinu Tuškanac)

Dani Kube u Zagrebu (11-15. rujna 2008)

Poznata je činjenica da prije kubanske revolucije 1959. Kuba nije imala autohtonu filmsku produkciju, odnosno ni sto snimljenih filmova, te da je prvih deset postrevolucijskih godina poznato kao zlatno doba (Decada de Oro) kubanskoga filma, poglavito zbog naslova kao što su Lucía (1969) Humberta Solása i Sjećanja na nerazvijenost (Memorias del subdesarrollo, 1968) Tomása Gutiérreza Aleje, nastalih pod paskom čuvene kulturne institucije ICAIC (Instituto Cubano del Arte y la Industria Cinematográficos) - Kubanskog instituta za umjetnost i znanost filma. Već se onda odbacuju komercijalni holivudski utjecaji i metode rada, odnosno preuzetni europski artizam, te se teži stvaranju filmova koji će biti oruđe političko-socijalnih promjena; suvremeni pak kubanski film slijedom zasada postaje čista forma artističkog izričaja i asimilator eksperimentalnih i nekomercijalnih težnja europske avangarde. Karakteristike su mu počesto energična montaža, pomno kadrirana fotografija i smisao za ljepotu prizora (bojom i životom okupane su čak i sirotinjske četvrti), teme pak socijalna marginalizacija, povijest i suvremena realnost, njene nesigurnosti i neizvjesnosti, potom putovanja – stvarna, metafizička ili imaginarna, dileme 'otići ili ostati', bol zbog rastanka te posljedice donošenja određenih odluka, a motivi neizostavna politika (mahom revolucija), djeca kao protagonisti te obvezan religijski moment. Misaone drame, protkane lirskim, ali i posebnom vrstom humora – poglavito je duga tradicija ironijskog, satiričnog, crnog, zajedljiva humora (koji je možda najvidljivije uskrsnuo u Jagodi i čokoladi) – svjedoče o povijesnoj i kulturnoj realnosti, ali i bogatu kulturnom iskustvu burne Kube, novim stilističkim filmskim snagama kreirajući jednu od najvitalnijih i najzanimljivijih nacionalnih kinematografija, izrazite eluzivnosti.

Jagoda i čokolada, T. G. Alea, 1994

Spomenuta Jagoda i čokolada (Fresa y Chocolate, 1994) modernističkog veterana, redatelja i teoretičara Tomása Gutiérreza Aleje (supotpisnik je i Juan Carlos Tabío), jednog od najvećih kubanskih filmaša, ali i najkontroverznijih (Castrov pristaša i podupiratelj kubanskog socijalizma, jedan od utemeljitelja ICAIC-a, ujedno potpisnik Historias de la Revolución iz 1960, koji ipak nikad nije radio pamfletski ni propagandistički), prvi je kubanski film nominiran za Oscara te najpoznatiji naslov novije nacionalne kinematografije, adaptacija kratke priče Senela Paza iz 1990. El bosque, el lobo y el hombre nuevo. Portretirajući prijateljstvo između homoseksualca i mladoga pripadnika Unión de Jóvenes Comunistas (mladih komunista), strastvena ljubitelja umjetnosti Diega i studenta političkih znanosti Davida u Havani 1979, Jagoda i čokolada govori o netoleranciji, nikad o zavođenju tijela – uvijek uma; poziva na promišljanje podižući ozbiljna pitanja poput samoizražavanja, slobode religije i protuistablišmentskeumjetnosti, ali i seksualne orijentacije; pokazuje vezu između politike i privatnog života, prezentira hard-line dogmu komunizma i mračnost marksističke ortodoksnosti kroz primamljive buržujske radosti svijeta skulpturalne umjetnosti, vintaž-interpretacije opere, zabranjene poezije Octavija Paza, nepoželjne proze Marija Vargasa Llose ili Jorgea Luisa Borgesa. Odnos mentora i učenika, s različitim ideologijama, doduše nameće neizbježne asocijacije na pigmalionske verzije Educating Rita i My Fair Lady (ali i Diegova priča, nadahnuta onom Rogera Salasa, homoseksualnogaKubanca koji je prebjegao u Španjolsku, evocira Prije noći Juliana Schnabela, o životu kubanskoga književnika, homoseksualca Reinalda Arenasa, kojega režim odvodi u progonstvo). Pritom je riječ i o dva oprečna karaktera, zapravo tipa, jer unatoč vrsnoj i kompleksnoj interpretaciji Jorgea Perugorríje (odnosno poprilično slaboj ljepuškastoga Vladimira Cruza) još ostaju više stereotipovi negoli punokrvni likovi; čak alegorijski aspekti Kube – u podupiranju režimske dogme s jedne, odnosno snažnom klerikalno-religijskom i umjetničkom s druge strane. Ipak, najperceptivniji u opisu nemogućeg prijateljstva, Jagoda i čokolada dokument je suvremene Kube jednako kao i didaktički komad, a maestralni Alea uravnoteženom perspektivom vrlo vješto (i svježe!) impregnira kontradiktorne koncepte arta i propagande (restriktivna vlada dala mu je čak i financijsku potporu!). Slojevit uradak vrlo otvorene perspektive o socijalnim i kulturnim pitanjima politički radikalne, a kulturalno konzervativne Kube, najbolji je u tihim dramskim trenucima i umijeću izbjegavanja otkliznuća u melodramatsko, a najslabiji prilikom otrcanih podzapleta s Davidovom bivšom djevojkom (prekrasna Marilyn Solaya) i 'kurvom zlatna srca' Nancy (Mirta Ibarra).

Benny, J.L. Sánchez, 2006

Glazbena pak biografija Benny (El Benny) Jorgea Luisa Sáncheza iz 2006, sljednica recentnih oskarovaca Ray (biopic o Rayu Charlesu) i Hod po rubu (priča o Johnnyju Cashu), balada je o najvećoj kubanskoj zvijezdi svih vremena, mambo-kralju Bennyju Moreu (1919–1963), talentu urođene muzikalnosti, ekspresivno frazirana fluidna tenora, majstoru žanrova poput montuna, mamba, guarache, cha cha cha, cancióna ili bolera. Koloritan film koji pršti plesno-glazbenim brojevima, kreće se po poznatu teritoriju svih već viđenih glazbenih drama o veličinama iz svijeta glazbe (zbivanja su prikazana kronološkim slijedom uz poneke flashbackove); ipak, njegovo ponešto dulje trajanje nije naporno. Posebno priznanje pritom svakako ide glavnom interpretu – Rennyju Arozareni, nesporno karizmatičnu glumcu kojemu je to prva glavna uloga, izvedena neobičnom dinamičnošću i životnošću.

Lude godine, Pavel Giroud, 2005

Dva su izričito dječja filma prikazana u ciklusu Lude godine (La Edad de la peseta, 2006) redatelja Pavela Girouda i kubanski kandidat za Oscara, Viva Cuba (2005) redatelja Juana Carlosa Cremate Malbertija i Iraide Malberti Cabrera. Posljednji se pritom sofisticiranijoj publici može učiniti odveć banalnim, ponešto manirističnim, čak kalkulantskim, nakrcanim simbolikom koja referira političku zbilju, a svakako odveć zašećerenim. No dječja odiseja (film ceste) i priča o odrastanju tipičan je film s ugroženim djetetom, koji krasi Malbertijev izrazit smisao za fotografiju i ljepotu kadra, prepun neobičnih krajolika, tropskih vinjeta – pastoralne slikovitosti pejzaža. Malberti također bježi od predznaka anti-happy end neorelističnog svršetka otežana pitanjima poput imigracije, segregacije i osobnih sloboda, nastojeći turobnosti realnosti doskočiti imaginacijom - zanimljivim rezovima, posebnim zvučnim efektima, čak i elementima fantastike. Dječak i djevojčica koji njeguju snažno prijateljstvo iako potječu iz klasno, religijski i politički različitih obitelji, u redateljevoj odi nevinosti i iskrenosti djetinjstva (koji pomalo podsjeća na španjolski El Bola Achera Manasa iz 2000.), priči o tome kako odrasli počesto ne slušaju što djeca imaju reći, postaju svojevrsni kubanski Romeo i Julija. Giroudove pak Lude godine – sjećanja scenarista Artura Infantea o dječačkom životu s naivnom majkom i ekscentričnom bakom u osvit Castrove Kube 1950-ih, ispisane su nostalgičnim tonovima i obojene vrlo retro, vibrantnim koloritom, kremastom pastelnom paletom, kreirajući svojevrsnu toniranu i retuširanu viziju prošlosti, gotovo verziju Haynesova Daleko od raja, s neizbježnim utjecajima Fellinija i Tornatorea, evocirajući ciljanu eru skromno, no efektno. Iako se može reći da se i ovdje ulazi na već viđen teren, Giroud i Infante zaslužuju priznanje za izbjegavanje jeftinih dosjetki i prevelike sentimentalnosti. Radije donose likove sa slabostima, kreirajući znalački, vizualno živ i oštrouman, sporadično zajedljiv debi, film o odrastanju dovoljno gledljiv i stiliziran da pridobije i zahtjevniju publiku.

Viva Cuba, Malberti-Cabrera, 2005

Stoga se može zaključiti da je, počesto zasjenjen kinematografijama španjolskoga govornog izričaja – primjerice Argentine, poglavito Španjolske – kubanski film konačno dostojno zastupljen na ključnim svjetskim tržištima te je dobio pozornost kakvu zaslužuje, a to je potvrđeno i na Danima Kube, gdje je novija kubanska kinematografija u najboljem svjetlu ilustrirala svestranost i kreativnost modernih nacionalnih filmaša.

Katarina Marić