Filmska arhivistika

AKTUALNI PROBLEMI U ZAŠTITI I RESTAURACIJI AUDIO-VIZUALNOG GRADIVA

I. Filmsko gradivo
(Opće naznake, teze i prijedlozi)

1. Temeljni dokumenti, osnivanje filmskih arhiva i ključni povijesni trenuci uništenja filmske baštine

Tek 1980. UNESCO na Generalnoj skupštini održanoj u Beogradu donosi Preporuku o čuvanju i zaštiti pokretnih slika. Europska konvencija o zaštiti audio-vizualnog nasljeđa donesena je tek 2001, a Hrvatski sabor verificirao ju je u rujnu 2007. Pored zaštite filmskoga gradiva predviđa provođenje mjera zaštite specijaliziranih audio-vizualnih arhiva i dokumentacija pri televizijskim kućama.

Najveći filmski arhivi osnovani su tek tridesetih godina (Pariz, London, Berlin, Moskva, New York i drugi) pa zatim u drugom valu pedesetih godina i nije začudno što je više od 90 posto svjetske baštine iz pionirskog razdoblja kinematografskog medija zauvijek uništeno.

Ključni trenuci u povijesti kinematografskog medija ’pogubni’ za čuvanje filmskoga gradiva pored pionirskog razdoblja do 1910. jesu otkrivanje zvuka 1927. Publika gubi interes za nijeme filmove i u filmovima želi čuti filmske zvijezde. Tih godina uništeno je 50 posto filmskog nasljeđa iz nijemoga razdoblja kinematografskog medija. Slijedi pojava acetatne filmske vrpce kao sigurnosnoga filma 1951. (u hrvatskoj kinematografskoj praksi 1954), kada dolazi do masovnog uništavanja filmskog gradiva na nitratnoj filmskoj vrpci zbog čestih pojava požara koji imaju karakteristike eksplozije i složenosti trajne pohrane ove filmske vrpce.

Istraživanje Nacionalnog centra za kinematografiju u Francuskoj utvrđuje da je u razdoblju od 1895. do 1995. od 100.000 snimljenih filmova u Francuskoj sačuvano samo 20.000 naslova.

Fotokemijska metoda zaštite — izradba zamjenskog izvornoga filmskog gradiva

Iako od osnutka (1980.) Hrvatska kinoteka sustavno provodi mjere zaštite pojedinih filmskih naslova izradbom sigurnosnih kopija i eventualno inter-pozitiva ili dubl-pozitiva ovisno o dobivenu novcu, tek Projektom cjelovite zaštite i restauracije Nacionalne filmske zbirke 1995, zahvaljujući potpori Ministarstva kulture, omogućena je cjelovita zaštita, restauracija i rekonstrukcija ugroženoga filmskog gradiva. Na taj način Hrvatska kinoteka ispravlja pogreške neprimjerena čuvanja filmskog gradiva u spremištima producenata te nepravodobne izrade zamjenskoga izvornog filmskog gradiva.

Najčešće rabljena metoda zaštite filmskoga gradiva jest izradba zamjenskog izvornog filmskog gradiva (inter-pozitiva ili dubl-pozitiva, novoga ton-negativa) te sigurnosnih kopija.

Popravcima vrpce originalnih negativa i ton-negativa, primjenom metode ’mokrog’ kopiranja (wet gate) uz niz očitanja svjetla i proba na kraju su dobiveni vrlo dobri rezultati u izradbi novoga zamjenskog izvornoga filmskog gradiva. Riječ je o 30 posto poboljšanih slikovnih kvaliteta filmskog zapisa: boje, veća gustoća i kontrast uz bitno smanjenje mehaničkih oštećenja. Nova poliesterska filmska vrpca Eastman Kodak omogućuje tim filmovima u uvjetima trajne pohrane od 5-10 °C i 35 posto vlage trajanje i dulje od tristo godina.

Neprimjerena pohrana filmskoga gradiva

Sva osnovna oštećenja filmske vrpce, koja možemo pratiti u posljednjih 25 godina, rezultat su neprimjerene pohrane u spremištima producenata, u kojima je vlaga često bila 90 posto, a temperatura je imala oscilacije od 5 °C zimi do 30 °C u ljetnim mjesecima. Znanstvenim istraživanjima o trajnosti i ponašanju nitratne i acetatne filmske vrpce u određenim uvjetima, posljednjih petnaest godina intenzivno se bave znanstvenici u tri ugledna znanstvena instituta za plastične mase u Rochesteru, Manchesteru i Madridu.

Filmski arhivisti dobili su precizne zadaće od znanstvenih ustanova što činiti s trajnom pohranom filmskoga gradiva: ako čuvate filmsku vrpcu na 2-5 °C i 35 posto vlage, filmsko gradivo sačuvat ćete slijedećih oko 500 godina. Ako istu vrpcu čuvate na 21 °C i 50 posto relativne vlage, onda će se njezin vijek trajanja smanjiti na 50 do70 godina, ako je acetatna filmska vrpca, i manje.

U posljednjih pet godina veliki europski filmski arhivi započeli su ili izgradili nova filmska spremišta (Lisabon, Madrid, Bologna, Helsinki, Berlin, Oslo) i čuvaju filmsko gradivo na temperaturama od 2 do 5 °C i 35 posto vlage.

Zaštita filmske vrpce na nitratnoj podlozi

Ta posebno cijenjena filmska vrpca zbog svoje izdržljivosti i posebnih slikovnih vrijednosti bila je sustavno u uporabi od 1895. do 1951. u europskom i svjetskom filmu. U našoj zemlji ta je vrpca u uporabi sve do 1954.

Zbog starosti i neprimjerenih uvjeta dugotrajne pohrane filmsko gradivo i fotografije na nitratnoj vrpci potrebno je hitno presnimiti na novu poliestersku filmsku vrpcu.

Nitratna filmska vrpca, što se odnosi i na fotografske zbirke, stalno se pronalazi u muzejskim zbirkama ili kod privatnih posjednika i predaje se na pohranu u Hrvatsku kinoteku, koja odmah provodi mjere zaštite (izradba novih zamjenskih izvornih materijala na poliesterskoj filmskoj vrpci) jer često je riječ o filmskoj vrpci starijoj od 70 godina. Traži strogo čuvanje jer stalno emitira dušični dioksid, koji bi se u posebno izgrađenim spremištima stalnom izmjenom zraka trebao odvoditi iz spremišta. Za tu namjenu potrebno je graditi posebna spremišta u kojima se čuvaju manje količine nitratnoga filma (najnoviji primjer spremišta izgrađenog u Berlinu), jer se s godinama točka samozapaljivosti stalno smanjuje.

Pri zapaljenju stvara se efekt eksplozije zbog oslobađanja kisika. Stručnjaci predlažu da spremišta budu izgrađena izvan arhivskih zgrada, najmanje na 300 m udaljenosti od bilo kojeg objekta. Potrebno ih je čuvati na 5 °C i 40-50 posto vlage.

Filmska vrpca s acetatnom podlogom

Svi filmovi u našoj zemlji snimljeni u razdoblju od 1954. do 2000. snimani su na acetatnoj — kiseloj podlozi, podložni su utjecaju visoke vlage i temperature pa ako ih čuvamo na 21 °C i 90 posto vlage za samo 21 mjesec kiselost će narasti do razine koju ocjenjujemo brojkom 3. Maksimalna kiselost filmske vrpce označava se brojkom 4 i riječ je o nepopravljivim oštećenjima filmske vrpce. To je stupanj razlaganja filmske vrpce bez mogućnosti popravka osim hitnog presnimavanja, da bi se sačuvao slikovni zapis i spriječilo kontaminiranje filmskoga gradiva u spremištu.

U našoj zemlji od početka 2000. u zaštiti i restauraciji filmskog gradiva u uporabi je poliesterska filmska vrpca koja nije zapaljiva, baza nije kisela, ali ostala je i nadalje vrlo osjetljiva emulzija koja se lako oštećuje. Zanimljivo je da je ta vrpca otkrivena još daleke 1955, ali nerado se rabila zbog iznimne čvrstoće. Naime, moguće ju je prerezati amo škarama, te je izazivala kvarove na projekcijskim aparatima.

Europski filmski arhivi nakon pojave nove generacije kvalitetnih intermediat-negativa i negativa ’finog’ zrna započeli su je rabiti u zaštiti i restauraciji filmskoga gradiva tek početkom 2000. Do tada ta se filmska vrpca zbog svoje čvrstoće koristila samo za izradbu filmskih kopija.

2. Zaštita filmskoga gradiva na ’malim’ formatima (9,5mm, 8mm standard i super 8mm)

Za kinoklubove, autore neprofesijskoga filma, muzejske ustanove i pojedine biblioteke, privatne posjednike ovog filmskog gradiva od posebnog je interesa naći rješenje za zaštitu, ali i učiniti dostupnim filmsko gradivo na substandardnim formatima, 9,5mm, 8mm standard i super 8mm. Sačuvani muzejski primjerci kinoprojekcijske tehnike zbog svoje starosti i činjenice da nema rezervnih dijelova za njihov popravak više ne omogućavaju kvalitetnu projekciju ni identifikaciju navedenoga filmskog gradiva.

Treba naglasiti da su najvrednija ostvarenja hrvatskoga filma iz razdoblja od 1927. do 1938. godine nastala na vrpci formata 9,5mm. Od pedesetih do sedamdesetih godina omiljena vrpca naših filmskih ’amatera’ bila je standardna filmska vrpca 8mm. Zatim, do polovice osamdesetih, slijedi super 8mm filmska vrpca, koja je imala mogućnost dodavanja zvučnoga zapisa (magnetskog ili optičkog).

Kako te formate i snimljeno gradivo identificirati, učiniti dostupnim istraživačima?

Tu nam pomaže digitalna tehnologija jer se uz projekciju na specijalnim novokonstruiranim projekcijskim aparatima s boljim svjetlom i stabilnom slikom omogućuje presnimavanje digitalnom kamerom s kvalitetnih ekrana. Na taj način mogu se dobiti prihvatljivi preslici slikovnoga zapisa na digitalnim formatima i tako presnimljeno gradivo može se rabiti u obrazovne, znanstvene i druge svrhe.

Kad pogledamo u bogatu prošlost amaterskoga filma, velik broj vrijednih amaterskih filmova snimljen je velikim dijelom na 8mm standard i super 8mm filmskoj vrpci od pedesetih do osamdesetih godina. Kao hitnu mjeru zaštite, da ne bi došlo do mehaničkog i drugog uništenja navedenoga filmskog gradiva, potrebno je izraditi prioritetnu listu vrijednih naslova, koje treba u što kraćem roku trajno zaštititi. Najbolja je metoda presnimavanje (blow up) na 16mm vrpcu, što je vrlo složeno i skupo.

Druga je mogućnost najvrednije neprofesijske filmove odmah presnimiti na DVD za primjenu, a za dugotrajnu pohranu na digitalnu betu ili hard disc, kao vanjsku jedinicu. Tako će se sačuvati do pojave nekoga novog digitalnog formata.

Potrebno je hitno odvojiti magnetske ili perfo-magnetske vrpce od izravna dodira s filmskom vrpcom, jer znaju pokrenuti proces povećanja kiselosti filmske vrpce (vinegar sindrom), što može kontaminirati čitavo spremište filmova. Odmah treba zamijeniti hrđave kutije plastičnima izrađenim od ’neutralne’ plastike.

II. Zaštita videogradiva i zvučnih zapisa pred novim izazovima

Uvodna napomena

Živimo u vremenu takvih brzih promjena na području digitalne tehnologije koja nužno svim ključnim kulturnim ustanovama: muzejima, arhivima, bibliotekama i drugim imateljima audio-vizualnog gradiva nameću donošenje brzih odluka i hitno provođenje mjera zaštite određenih formata koji nestaju ili su u fazi razgradnje.

Mnoge su djelatnici u kulturnim institucijama prije petnaest godina pojavom formata VHS smatrali da presnimavanje filmskoga gradiva na taj format olakšava uporabu, a i neke su bitne informacije ili audio-vizualna djela izvorno i nastala na ovom formatu. Veliko UNESCO-ovo savjetovanje i rezultati istraživačkoga rada nacionalnih ustanova u Nizozemskoj, Australiji i Kanadi pokazuju da su ugrožene informacije i na novim digitalnim formatima DVD ili CD. Ustanovljeno je da je njihovo trajanje od pet do deset godina. Svjedoci smo da je format VHS ’mrtav’ više se ne može kupiti ni oprema za reprodukciju, a niti VHS-kasete za presnimavanje.

DVD kao relativno novi digitalni format boljom kvalitetom slikovnoga zapisa, jeftinoćom opreme i samih disketa osvojio je tržište i prije nestanka potpuno potisnuo VHS-kasete. Pojedine ustanove imaju velike zbirke vrijedna gradiva presnimljena na VHS-kasete.

Što nam je činiti?

1. Zaštita videogradiva na elektronskom i digitalnom zapisu

Činjenica da posjednici videozapisa na VHS i U-matic-videovrpcama hitno moraju prići izradi prioritetnih lista za zaštitno presnimavanje videogradiva na DVD (koji traje samo pet ili deset godina) i to jedan master za pohranu i čuvanje na 18 °C i jedan DVD za uporabu.

Kvalitetniji oblik zaštite ujedno je i skuplji, presnimavanje na analognu ili digitalnu Betu — jedan sat presnimljena gradiva i kaseta koštaju oko 300 do 400 kuna, a traju oko dvadeset godina. Pojedini stručnjaci ozbiljno razmišljaju svoje najvrednije videogradivo pohraniti na hard-discovima. Treba istaknuti da je na jedan hard disc moguće pohraniti dvadesetak dugometražnih igranih filmova ili tridesetak sati trajanja. To otvara niz drugih problema, od čuvanja na određenim temperaturama, konvertiranju i slično.

2. Gradivo snimljeno na VHS i U-matic videovrpcama

Posebno je ugroženo gradivo snimljeno na VHS i U-matic-videovrpcama čiji je vijek trajanja petnaest godina. Taj kritični trenutak već je prošao i možemo ustvrditi da kod pojedinih videovrpci dolazi do razgradnje (gubljenje slikovnog zapisa) koju nije moguće rekonstruirati ili restaurirati. Sve kulturne ustanove koje posjeduju te zbirke videogradiva moraju hitno popisati sveg gradiva, valorizirati snimljeno gradivo te utvrditi listu zaštitnog presnimavanja bilo na DVD ili hard disc. Ista je situacija s videogradivom na tim formatima koji svjedoče o početku stvaranja hrvatske države sve do završnih oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata započeo je stvarati vlastitu zbirku VHS-kaseta i sustavno ih presnimavaju na DVD-format za korištenje, a na hard discu za dugotrajnu pohranu. Sustavno se stvara cjelovita baza podataka sveg snimljena video-gradiva o nastanku hrvatske države i Domovinskog rata koje se nalazi u Hrvatskoj televiziji, Hrvatskom informativnom centru, Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu obrane, kod privatnih posjednika gradiva, posebno kod filmskih snimatelja koji imaju vlastite privatne zbirke.

3. Zvučni zapisi

S pojavom elektronskih i posebno medija na digitalnim formatima stari nosači zvuka, decelitne, šelakove i gramofonske ploče na drugim nosačima u opasnosti su od potpuna uništenja. Zaseban je problem kako zaštititi iznimno vrijedne zvučne zapise s početka stoljeća do 1945. s jedne strane, a zatim i goleme fonoarhive koji su stvoreni u radiostanicama. Sustav štednje i brisanja vrijednih zvučnih zapisa postoji, kao i kod televizije kad je riječ i magnetskim vrpcama, već više od dvadeset godina. Nikad nećemo saznati koliki je dio tog dijela kulturne baštine zauvijek uništen.

Svi navedeni problemi oko trajne pohrane i zaštite zvučnih zapisa godinama su neriješeni pa se čak ni u velikim fonotekama ne provode sustavne mjere zaštite, ne postoje liste prioriteta zvučnih zapisa koji traži hitnu intervenciju i zaštitu, a ni razvidni sustav kojim se odobrava brisanje pojedinih emisija, intervjua, dokumentarnih zapisa i slično.

Zvučni zapisi također su dio velike porodice, koju u članku 2. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima nazivamo ‘arhivskim gradivom’. To mnogi arhivisti još ne prepoznaju kao svoj problem.

Hrvatska kinoteka, koja djeluje u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva, uz pomoć vanjskih stručnih suradnika od 2000. sustavno provodi mjere zaštite zvučnih zapisa iz razdoblja od dvadesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i to prijenosom zvučnih zapisa sa starih nosača zvuka (decelitne i šelakove gramofonske ploče, magnetofonske vrpce) na zaštitne magnetofonske vrpce. U tom procesu odstranjuju se mehanička oštećenja i druge natruhe nastale s vremenom.

Sa zaštitne magnetofonske vrpce (analogni zapis) u profesionalnim studijima uz pomoć posebnih računalnih programa na računalnom sustavu restaurira se zvučni zapis i prijenos na digitalni medij. Cilj je da korisnik na kraju može dobiti sačuvani zvučni zapis u digitalnom obliku (CD).

III. Prijedlozi:

— Svi posjednici filmskog gradiva (pa i privatni) trebali bi predati izvorno filmsko gradivo na trajnu pohranu nacionalnom filmskom arhivu (Hrvatskoj kinoteci) zbog metoda i uvjeta čuvanja, obrade i provođenja mjera zaštite, čime se ne dovodi u pitanje njihovo vlasništvo nad određenim materijalom. To je predviđeno i Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima (1997), ali i Europskom konvencijom o zaštiti audio-vizualnog gradiva (2001).

— Najveći problem u čuvanju filmskog gradiva jest problem acetatne (kisele) filmske vrpce koja traži stalni nadzor temperature i vlage u spremištima. Europski filmski arhivi postavili su novi prioritet u svom radu a taj je gradnja novih spremišta s uvjetima dugotrajne pohrane filmskog gradiva na 5 °C i 35 posto vlage. Treba imati na umu da svi europski filmski arhivi u svojim filmskim zbirkama čuvaju 70 posto ’kisele’ filmske vrpce.

— Potrebno je sustavno provoditi kontrolne preglede svih vrsta materijala te utvrđivati njihovo fizičko stanje, oštećenja, da bi se pravodobno mogle provoditi mjere zaštite. Svakodnevno je potrebno u više navrata kontrolirati temperaturu i vlagu u spremištima i o tome voditi preciznu evidenciju. Arhivsko gradivo (film, elektronski ili digitalni zapis, mikrofilm) koje je uzeto na obradu po završetku radnog dana mora se vratiti s radne temperature u spremište u primjerenu temperaturu za pohranu.

— Kombinacijom hlađenja i odvlaživanja mogu se postići djelotvorni uvjeti za trajnu pohranu filmskog gradiva. Treba nastojati u našim uvjetima i ovisno o financijskim sredstvima za crno-bijelo izvorno filmsko gradivo i filmsko gradivo u boji snimljeno na acetatnoj filmskoj vrpci osigurati uvjete dugotrajne pohrane od 5-10 °C i 35-40 posto vlage, a filmske kopije do 15 °C i 40 posto relativne vlage. Kad je riječ o filmskom gradivu snimljenu na nitratnoj filmskoj vrpci, zbog visoke starosti filmske vrpce potrebno ih je čuvati na 5 °C i na 40-50 posto vlage ovisno o isušenosti filmske vrpce.
Spremišta za čuvanje acetatne i nitratne filmske vrpce moraju imati ugrađene sustave izmjene zraka najmanje 4 puta u 24 sata.

— Zabluda je mnogih posjednika audio-vizualnog gradiva da su i elektronski i novi digitalni formati vječni. Prema najnovijim istraživanjima i CD i DVD, koji je još nestabilan medij i nije medij za trajnu pohranu, njihovo je trajanje ograničeno na 5-10 godina. Umjesto da ih čuvamo na sobnim temperaturama, treba ih čuvati u zasebnim spremištima na 18 °C i do 50 posto vlage.

— Potrebno je hitno izraditi prioritetne liste videogradiva, koje je potrebno sačuvati na dulje razdoblje i presnimiti ih ili na DVD (za korištenje-trajanje 5-10 godina) digitalnu Betu (trajanje do 20-30 godina) ili hard disc.

— Kad se za to stvore financijski i prostorni uvjeti, svi filmski arhivi morali bi ostvariti cilj koji su izgradnjom novih arhivskih spremišta ostvarili filmski arhivi u Lisabonu, Madridu, Bologni, Berlinu, Parizu, Helsinkiju: čuvanje svih filmskih materijala na 2-5 °C i 35 posto vlage. To zahtijeva gradnju novih objekata na posebnim lokacijama, s točno proračunatim izolacijskim slojevima u samoj gradnji objekata te sofisticiranim klimatizacijskim sustavima.

— U situaciji kad postoje financijska ograničenja najgore je ne poduzimati ništa i ostavljati svoje fotografske, filmske, mikrofilmske ili muzejske zbirke s raznovrsnim materijalom na milost i nemilost vlazi i oscilacijama temperatura. Bolje je da je, primjerice, filmska vrpca ili neko drugo gradivo na konstantnoj temperaturi od 17 °C i 40-50 posto vlage nego dopustiti oscilacije temperature ovisno o ljetnim i zimskim uvjetima.

— Nažalost, ni jedna arhivska zgrada u Republici Hrvatskoj nije građena za trajnu pohranu arhivskog pa ni filmskog gradiva. Nije mi poznata činjenica koliko je muzejskih depoa građeno s osiguranjem stalnih i propisanih uvjeta za trajnu pohranu.

— Fotografsko gradivo, posebno negativi, bilo crno-bijeli ili u boji, traže iste uvjete čuvanja kao i filmska vrpca.To se odnosi i na mikrofilmove, koji su istoga kemijskog sastava kao i filmska vrpca za snimanje filmova.

— Filmska vrpca na novoj poliesterskoj podlozi uz primjerene uvjete pohrane osigurava trajanje filmske vrpce od 300 do 500 godina i nadalje je jedini medij za trajnu pohranu filmskog gradiva, ali i mikrofilma. Digitalne formate (CD, DVD) treba rabiti samo u svrhe brza prenošenja informacija do korisnika.

— Treba zadržati ’hibridnu’ metodu koja se djelotvorno provodi u presnimavanju arhivskih dokumenata u Fotoslužbi Hrvatskoga državnog arhiva. Master se izrađuje na (mikro)filmskoj vrpci, a kopije se skeniraju na CD radi lakše uporabe.

Izvori

Izvori za čuvanje, zaštitu i restauraciju filmskog gradiva

Etički kodeks, FIAF, Prag, 1998.
Konvencija o zaštiti audio-vizualnog nasljeđa, Bruxelles, Vijeće Europe, 2001.
Kukuljica, Mato: Zaštita i restauracija filmskog gradiva, Hrvatski državni arhiv — Hrvatska kinoteka, Zagreb, 2005.
Peterlić, Ante: Osnove teorije filma, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2001.
Preporuka o čuvanju i zaštiti pokretnih slika, Generalna skupština UNESCO-a, Beograd, 1980.
Škrabalo, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj (1896-1997), Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.
Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, Narodne novine, 105/1997.

Izvori za područje zvučnih zapisa

Guidelines for the Preservation of Digital Heritage, National Library of Australia, Canberra, 2003.
Honorre, Paul, A Handbook of Sound, Recording, A Text for Motion Picture and General Sound Recording, New York, London, A.S. Barnes — Thomas Yoseloff, 1980.
Marie France, Calas i Jena Mark Fontaine: La Conservation de Documents Sonores, Curs Editions, Paris, 1996.
Mohlhenrich, Janice, Preservation of Electronic Formats, Highsmit Press, W 5527 Higlway 106, Fort Atkinson, Wisconsin

Mato Kukuljica