Filmska arhivistika

O IZLUČIVANJU I TRAJNOJ POHRANI FILMSKOGA GRADIVA

Problem vrednovanja filmskoga gradiva iznimno je složen postupak i pred filmskog arhivista, koji mora svakodnevno odlučivati o izlučivanju ili trajnoj pohrani filmskoga gradiva, postavlja neke istovjetne, ali i niz drukčijih problema i polazišta od vrednovanja klasičnog arhivskog gradiva.

Stvaranje hrvatskoga filma — sustavi odlučivanja

Filmska ostvarenja u Republici Hrvatskoj, najvećim dijelom nakon šezdesetih godina, nastala su kao pojedinačno htijenje filmskih redatelja i producenata da se ostvare filmska djela s određenom estetskom razinom i vrijednošću. Nakon 1945. bio je ustrojen oblik državne, strogo kontrolirane kinematografije, od faze odobravanja scenarija do realizacije pojedinoga filmskog ostvarenja.

Taj direktivni oblik kinematografije u raznim razdobljima i političkim okolnostima poprimao je samo drukčije oblike, primjerice, samoupravne, fondovske ili s ustrajavanjem na povjereniku, povjerenstvu, dakle grupnoj ili pojedinačnoj odgovornosti u predlaganju pojedinih filmskih ostvarenja za sufinanciranje Ministarstva kulture. Ali i u takvim razdobljima formirane su, nekad stručnije, a nekad manje stručne, komisije koje su trebale osigurati nadzor i usmjeravati produkciju, posebno dugometražnog igranog filma.

Promatrajući biće hrvatske kinematografije s današnjih stajališta, neobična je činjenica da se u Hrvatskoj šezdesetih do osamdesetih godina uopće uspio probiti i održati autorski film te da su stvorena filmska djela koja su temeljnim političkim odrednicama u potpunosti odudarala od tadašnje državne politike.

Vrste filmskoga gradiva i njihova specifičnost u bilježenju zbilje

Manji dio filmskoga gradiva, posebno u vrsti dokumentarnog i namjenskog filma (obrazovni film, znanstveno-popularni film, propagandni film i sl.) ima za svrhu zabilježiti određeni isječak iz zbilje, bilo da je riječ o autentičnom događaju, ambijentu ili izabranoj ličnosti. Ako to i nije temeljna svrha pojedinih kratkometražnih i dugometražnih igranih filmova, zbog naravi filmskoga medija snimljeni prizori nužno se opiru naknadnom preoblikovanju. U dokumentarnim ili namjenskim filmovima kamerom se često nenamjerno bilježe nedirnutost i autentičnost prostora, obilježja vremena i pojedina usputna zbivanja.

Osim navedenih dokumentarnih i namjenskih filmova, čak i dugometražni igrani filmovi, osim što svjedoče o razini kinematografije u umjetničkom i estetskom pogledu, s vremenom poprimaju obilježje i vrijednost dokumentarnoga prikazivanja života, poglavito ako su snimani u autentičnim ambijentima.

Najgledaniji hrvatski dugometražni igrani film, Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika iz 1970, igrano filmskom metodom rekonstruirao je način života u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata. Mladi gledatelji danas doživljavaju pojedine dijelove ove filmske komedije, bez obzira na njezinu žanrovsku određenost, kao istinitu sliku života u Zagrebu u to doba. Vjerno su dočarani izleti ’samoborčekom’ u Samobor, nedjeljna atmosfera u parku Maksimir, kupalište na Savi, pojedinosti svakodnevnoga života na Gornjem gradu. Ta se tvrdnja može izreći i za velik broj drugih dugometražnih igranih filmova domaće i strane proizvodnje. Stoga nije začudna često citirana izreka francuskoga redatelja Jeana Luca Godarda da ne postoji granica između igranog i dokumentarnog.

Trajna pohrana i izlučivanje filmskoga gradiva

Pri odluci o trajnom čuvanju filmskoga gradiva potrebno je poznavati povijest hrvatskoga filma, imati izgrađene filmološke, ali i kriterije koji polaze s filmskoarhivističkog stajališta trajne pohrane filmskoga gradiva kao dokumenta te filmske tehnologije. U zemljama s malom filmskom produkcijom, iako se tog načela drži većina zemalja, još je naglašenija potreba čuvanja svega proizvedena filmskog gradiva.

Tko je taj koji bi mogao odlučiti da se izluče, primjerice, manje estetski usmjereni filmovi, kao što su reklamni ili namjenski filmovi o tvornicama Pliva i Kraš, kad su ti namjenski filmovi također filmski dokumenti tehnološke razine tih poznatih tvornica i pokazatelj dosegnute razine hrvatske kinematografije u tim podvrstama filma.

Koliko je stručno složeno, istodobno osjetljivo i teško pitanje izlučivanja filmskoga gradiva, ponajbolje govori podatak da je Hrvatska kinoteka tek početkom 1990, dakle nakon jedanaest godina sustavna rada na obradi filmskoga gradiva i stečena vlastitog iskustva, uz primjenu iskustava mnogih drugih zemalja, odlučila izraditi Kriterije za preuzimanje i trajnu pohranu filmskog gradiva. Ponudila ih je filmskim producentima na razmatranje i oni su usvojeni i primjenjuju se od 15. svibnja 1990.

U navedenim Kriterijima precizno je utvrđeno što se trajno čuva u Hrvatskoj kinoteci, a što se nakon određenoga broja godina čuvanja izlučuje, zbog tehničkih razloga (primjerice perfo-magnetska vrpca s prvim zapisom zvuka) ili činjenice da je prikupljen sav izvoran materijal, pa je određeni film na taj način trajno zaštićen. Izlučivanje se provodi, kad je o domaćem filmu riječ, na dijelu filmskoga gradiva koje s vremenom postaje s tehničkog (kopije loše kvalitete, postoji ton-negativ pa ne treba čuvati tonski zapis na perfo-magnetskoj vrpci i slično), ali i sadržajnog polazišta, nepotreban ’balast’.

1. Dugometražni igrani film

Kod dugometražnog igranog filma izlučuje se najčešće filmsko gradivo, odnosno kadrovi i sekvence koji nisu bitne sastavnice filmskoga djela. Riječ je o takozvanim klapama ili o glumačkim ponavljanjima određenih kadrova. Trajno se ne čuvaju ni ostaci (restovi) radne kopije (montaže) ni ostaci (restovi) negativa (košare) dugometražnih igranih filmova. Hrvatska kinoteka čuva radnu kopiju svakoga filmskog ostvarenja do trenutka dok ne dobije tonsku kopiju zadovoljavajuće kvalitete ili izvorne negative slikovnog i zvučnog zapisa. Nakon toga nema svrhe čuvati radnu kopiju jer njoj nedostaje cjelovita komponenta zvuka (šumovi i glazba), a zbog velike uporabe u procesu nastajanja filmskog djela u vrlo je lošem tehničkom stanju. Dok ne dobije izvorni materijal Hrvatska kinoteka čuva tonsku kopiju, kao izvorno filmsko gradivo.

Pri izlučivanju (ostataka) restova dugometražnih igranih filmova treba biti temeljit i sačuvati one kadrove koji nisu ušli u neko filmsko djelo iz određenog razloga, a nisu glumačke scene ponavljanja. U dugometražnom igranom filmu Ludi dani Nikole Babića iz 1977. cenzura je izbacila pet minuta filma. Tek nakon 1990. redatelj Nikola Babić mogao je pokazati u javnosti verziju filma s navedenih pet minuta, koje podcrtavaju naglašenu političku obojenost i važne su za dramaturšku cjelinu i uvjerljivost filma.

Filmsko djelo u dugoj povijesti nastajanja kinematografske djelatnosti, kad je dovršeno, smatra se zauvijek dovršenim. Sve češće zbog zatvaranja financijskih konstrukcija pojedinih filmova i sufinanciranja od strane televizije, filmski redatelji od TV-serija rade dugometražne igrane filmove, ili obratno. Primjerice, tako su nastali dugometražni igrani film Glembajevi redatelja Antuna Vrdoljaka iz 1988. i film Dora redatelja Zvonimira Berkovića iz l993.

Ta činjenica upozorava filmske arhiviste da je potrebno čuvati filmska djela u svim poznatim i dostupnim preradbama. Posljednjih nekoliko godina, u doba Domovinskog rata i velikih poteškoća u proizvodnji dugometražnih igranih filmova, zbog nedostatka novca filmovi su se snimali bez potrebna kontinuiteta, u većim vremenskim razmacima ili pak u mnogo kraćem vremenskom roku, što rezultira potrebom da se nakon određene vremenske distance premontiraju ili nanovo sinkroniziraju. To dosad, u normalnom ritmu filmske proizvodnje, nije bio slučaj (Anđele moj dragi, redatelj Tomislav Radić).

2. Kratkometražni film

Hrvatski kratkometražni film, najčešće dokumentarni, bio je gotovo sve do polovice osamdesetih godina dramaturški koncipiran da traje petnaestak minuta. U prošlosti zbog autorove, producentske ili pak državne cenzure velik dio snimljenih kadrova nije uvrštavan u filmsko djelo. Ne smijemo zaboraviti da je najviše zabranjenih filmova bilo među dokumentarnim filmovima, dva filma Petra Krelje (Recital iz l972. i Splendid isolation iz l973), jedan Nikole Babića (Bino oko galebovo iz l973) a i niz dokumentarnih filmova bio je na rubu zabrane, posebno dokumentarni filmovi Krste Papića (ponajprije Specijalni vlakovi).

Tek osamdesetih godina u dokumentarnom filmu prihvaćena je duljina od trideset do šezdeset minuta, što je uobičajeno trajanje televizijskih emisija. To je dovelo i do drukčije dramaturgije dokumentarnih filmova, duljih kadrova i sekvenci. Hrvatski kratkometražni film, ponajviše dokumentarni, izgubio je na taj način svoj originalni i prepoznatljivi ritam.

Zbog gore iznesenih činjenica, kao i podatka da u većinu dokumentarnih filmova, u prosjeku najmanje dvije trećine snimljene filmske građe, nije ušlo u konačnu verziju filma, potrebno je čuvati sve ostatke (restove) snimljena filmskog gradiva. Temeljno obilježje te vrste filmova jest da najizravnije svjedoče o vremenu, određenim ličnostima i njihovim sudbinama. U njima su sačuvani dragocjeni fragmenti života iz vremena kad su nastali, koji će jednom možda ugledati i svjetlo dana.

Tako sačuvano filmsko gradivo omogućit će budućim istraživačima raznovrsna istraživanja od filmoloških, socioloških, političkih te istodobno pomoći u otkrivanju ’tajni’ redateljskog postupka, ali i autocenzure pojedinih filmskih redatelja. Bilo bi zaista zanimljivo utvrditi što Petar Krelja nije uvrstio u svoj film Splendid isolation ili što Krsto Papić nije svojedobno mogao od snimljene građe unijeti u svoje gotovo zabranjene dokumentarne filmove Nek se čuje i naš glas i Specijalni vlakovi.

Strani film i obveza pohranjivanja u nacionalnim filmskim arhivima

Strani film Hrvatska kinoteka dobiva na pohranu nakon isteka prava prikazivanja na temelju Zakona o kinematografiji iz godine 1978. s izmjenama 1990. i Zakona o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. Članci koji reguliraju obvezu iz gore spomenutih zakona obvezuju sve uvoznike filma da Hrvatskoj kinoteci u svojstvu Nacionalnoga filmskog arhiva predaju jednu kopiju uvezenoga filma nakon isteka prikazivanja. Svi nacionalni filmski arhivi pored nacionalne filmske zbirke posjeduju i čuvaju vrijedne filmske zbirke svjetskog filma. To je slučaj i s Hrvatskom kinotekom.

Uska stajališta da nacionalni filmski arhivi ne bi trebali čuvati ili zaštićivati strani film znače, kad je o hrvatskoj kulturnoj situaciji riječ, pojednostavnjenje i reduciranje potreba kulturnih i obrazovnih institucija. To je u suprotnosti s radom svakoga nacionalnog filmskog arhiva koji je član bilo Međunarodnoga — svjetskog — udruženja filmskih arhiva (FIAF) ili Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE). U statutima tih udruženja ustrajava se, to je preduvjet i za prijem u članstvo tih organizacija, na čuvanju cjelokupne svjetske filmske baštine bez obzira u kojoj se nacionalnoj filmskoj zbirci nalaze njezini dijelovi.

Tu stručnu isključivost i uskoću u sagledavanju zaštite filmskoga gradiva prebrodio sam pri osnivanju Hrvatske kinoteke. To više nije upitno, kao što nije upitno da svaki student književnosti na katedri kroatistike, primjerice, mora poznavati temeljna djela europske i svjetske književnosti da bi komparativnim istraživanjima i znanstvenim spoznajama obogaćivao saznanja o hrvatskoj književnosti i njezinu europskom kontekstu.

Izlučivanje kopija stranoga filma provodi se utvrđivanjem fizičkoga stanja pojedinih kopija, te na osnovi estetskih vrijednosti pojedinoga filmskog djela. O tome posebno ovisi broj kopija koje će se trajno pohraniti. Veći dio dobivenih filmskih kopija u vrlo su lošem tehničkom stanju, jer riječ je o kopijama filmskih djela stranoga filma iz osamdesetih godina, koje su se prikazivale na cijelom području bivše Jugoslavije.

Statut Međunarodnoga udruženja filmskih arhiva (FIAF) odobrava prikazivanje filmova kojima je isteklo pravo prikazivanja samo u vlastitoj kinodvorani i to u nekomercijalne svrhe. Filmski fond klasičnih djela filmske umjetnosti godinama je unitarnim konceptom razvoja bivših saveznih institucija koncentriran u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu.

Ni nakon osnutka nacionalnih filmskih ustanova, poslije donošenja novog ustava bivše Jugoslavije l974, koji je doveo do ukidanja saveznih institucija, primjerice, Jugoslovenske kinoteke, Filmskih novosti, Jugoslavija filma, Instituta za film i sporazuma, a razdioba tako stvaranih filmskih dobara nastalih ulaganjem novca svih republika i pokrajina bivše Jugoslavije prema tada čuvenom nacionalnom ključu, u zbilji se nikad nije dogodila.

Jugoslovenska kinoteka postala je, formalno, nacionalna institucija Republike Srbije, ali je zadržala filmski fond u cjelini te sve kontakte sa svijetom. Tek osnutkom hrvatske države omogućena nam je razmjena sa svijetom, uključivanje u međunarodna udruženja (FIAF — 1993. i ACE — 1997) i ravnopravno sudjelovanje u vođenju kulturne politike na području filma. Tako je sav klasični filmski fond i nadalje ostao u Beogradu. Iako se činilo da je ovaj složeni proces na logičnom putu rješenja nakon višegodišnjega zastoja, ne vidi se način provođenja odredbi iz ostvarenog sporazuma između pojedinih država sljednica bivše države Jugoslavije.

Prihvaćena su temeljna arhivska načela u međunarodnoj arhivskoj praksi, od kojih su za filmsko gradivo posebno važna dva načela: povrata filmskog i ostalog arhivskog gradiva oduzeta ili odnesena iz drugih država te povrata gradiva koje je izvorno nastalo u drugoj državi. No i nadalje treba čekati dogovor predstavnika dviju država.

Hrvatska kinoteka odmah je, po utemeljenju l979, prestala slati kopije stranoga filma u Beograd, ali praznina u formiranju fonda filmova svjetske klasike tako je velika, da će trebati godine truda i mnogo novca da se prikupi najmanje tisuću reprezentativnih djela svjetskoga filma. Time bi se tek djelomično zadovoljile potrebe kulturnih i obrazovnih ustanova u Republici Hrvatskoj.

Prikupljene kopije stranoga filma od 1979. posebno do kraja osamdesetih godina u lošem su tehničkom stanju, pa je mnoga poznata filmska djela moguće prikazati, uz veliku pažnju, samo na montažnom stolu i to u reduciranu obliku. Tako se za stručne i znanstvene svrhe pregleda, iako pojedinim kopijama nedostaje i više od deset posto od ukupne dužine originalne verzije, čuvaju filmovi kao što su Stanar i Macbeth Romana Polanskog, Krici i šaputanja i Jesenja sonata Ingmara Bergmana, Krvavi prijesto i Dersu Uzala Akira Kurosawe, Proba orkestra i Satiricon Federica Fellinija, Strogo kontrolirani vlakovi i Selo moje malo Jiríja Menzela i druga klasična djela europskog i svjetskog filma.

Status pohranjena filmskog gradiva — otvoreno pitanje vlasništva

Filmsko gradivo pohranjeno u Hrvatskoj kinoteci najvećim dijelom ima status deponirana filmskog gradiva, osim gradiva koje je Hrvatska kinoteka otkupila, dobila na dar, razmijenila ili je Ministarstvo kulture financiralo izradbu novih trezor-kopija i izvornog materijala teško oštećenih i ugroženih filmova. Upitno je vlasništvo filmskoga gradiva koje čini dio Nacionalne filmske zbirke, a pohranjeno je u Hrvatskoj kinoteci ili kod producenata. Iako nastalo radom filmskih producenata i filmskih djelatnika, zbog specifičnog načina financiranja, sva ta filmska djela vlasništvo su hrvatske države.

Dugometražni igrani filmovi snimljeni pedesetih i šezdesetih godina država je financirala sa sto posto, potkraj sedamdesetih i dijelom osamdesetih sa 80 ili 90 posto, ali nikada s manje od 60 posto. Kratkometražni filmovi financirani su s 90 do 100 posto iznosa. O vlasništvu tako proizvedena filmskog gradiva i pravu producenata na komercijalno korištenje morat će zauzeti konačno stajalište resorno Ministarstvo kulture i zakonodavac, u skladu s novim ustrojem hrvatske države, poštujući odredbe međunarodnoga prava i prihvaćenih konvencija.

Nesporna su prava autora filma na autorska prava u realiziranim filmovima, koja su im producenti oduzimali nametanjem potpuno neprihvatljivih ugovora. Morali su ih potpisivati ukoliko su željeli režirati vlastita filmska ostvarenja. Zauvijek su se odricali autorskih prava uključujući i nove medije koji će se u međuvremenu pojaviti! Na temelju novih europskih konvencija o autorskim i srodnim pravima, svi će se ti ugovori morati revidirati, jer pojedina autorska prava ne zastarijevaju pedeset do sedamdeset godina.

Zakonska obveza i dobrovoljna pohrana filmskoga gradiva

Konvencija o zaštiti europskog audio-vizualnog nasljeđa iz 2001. najvećim je dijelom posvećena problemu pohrane filmskog gradiva na temelju zakonske obveze (legal deposit) te dobrovoljne pohrane (voluntary deposit). Hrvatska kinoteka od osnutka na temelju Zakona o kinematografiji iz l980. provodila je zakonsku obvezu producenata o predaji jedne nekorištene kopije svakoga novo proizvedenog filma, čiju je izradbu u financijskom planu određenoga filma financiralo Ministarstvo kulture te kopije stranog filma od strane uvoznika i distributera, a nakon isteka prava prikazivanja.

Predaja izvornoga filmskog gradiva do 1997. bila je na dobrovoljnoj osnovi (voluntary deposit), a tek Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. utvrđena je obveza predavanja izvornoga negativa slikovnog i zvučnog zapisa godinu nakon proizvodnje filma. Dotad formalno su vrijedile odredbe gore spomenuta Zakona o kinematografiji iz 1980. i 1990. Stajalište o obvezatnoj predaji izvornoga filmskog gradiva, godinu nakon dovršenja filmskoga djela, mjerodavnom nacionalnom filmskom arhivu prihvaćena je i unesena u tek manji broj zakona o filmskoj djelatnosti u europskim zemljama, a na temelju Preporuke UNESCO-a o čuvanju i zaštiti pokretnih slika iz 1980.

Hrvatska kinoteka poticala je dobrovoljnu pohranu filmskoga gradiva zbog loših uvjeta u kojima je čuvana kod producenata. Može se ustanoviti da su svi najvažniji producenti predali Kinoteci izvorni materijal, iako ih na to osamdesetih nije obvezivao zakon. Preuzimanje filmskoga gradiva odvijalo se bez poteškoća jer su bili svjesni da će biti čuvano u primjerenim uvjetima. Hrvatska kinoteka, osim filmova koje sufinancira Ministarstvo kulture, čuva i zbirke filmova Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar, Hrvatskoga filmskog saveza (neprofesijski film), Etnološkog instituta Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Kršćanske sadašnjosti, Akademije dramske umjetnosti (studentski radovi), Svjetskog festivala animiranih filmova te određeni broj filmskih kopija niza filmskih redatelja te privatnih posjednika filmskog gradiva, posebno na formatima 9,5mm i 8mm standard.

Vrednovanje filmskoga gradiva

Odluka o čuvanju, trajnoj pohrani ili izlučivanju filmskog gradiva već je čin vrednovanja. U toj prvoj fazi obrade kriteriji prosudbe ukupnoga fizičkog stanja filmskog gradiva polaze od tehničkog stanja i sagledavanja svih tehnoloških aspekata o pojedinom filmu. To pretpostavlja poznavanje svih faza nastanka filmskog djela, laboratorijskih postupaka potrebnih za restauraciju i zaštitu filmskoga gradiva.

Rad na obradi filmskoga gradiva proces je koji kreće od pregledača filma, čija je zadaća utvrditi tehničko stanje filmske vrpce, do filmskih montažera koji daju konačnu ocjenu, filmologa i filmskog tehnologa, koji predlažu mjere zaštite, rekonstrukcije i restauracije filmske vrpce. Svi su zajedno tim stručnjaka što donosi odluku o pohrani ili izlučivanju te potrebnim mjerama i metodama zaštite. To je iznimno odgovorna zadaća u kojoj svaka kriva procjena ili ocjena znači život ili nestanak pojedinoga filmskog ostvarenja. Mora se ostvarivati s posebnom stručnom i znanstvenom utemeljenošću.

Filmsko gradivo često dolazi u Hrvatsku kinoteku kao unikatan primjerak pa je utoliko zadaća brige, zaštite i trajnoga čuvanja odgovornija. Kad je riječ o malim fomatima (9,5mm, 8mm standard) ili vrpci starijoj od pedeset i više godina (posebno nitratna filmska vrpca) traže posebnu pozornost i provođenje mjera hitne zaštite i izradbe novoga zamjenskog izvornog materijala. Često je unikatna i sama filmska vrpca, koja je po kemijskom sastavu (posebno nitratna i acetatna filmska vrpca) osjetljiva na temperaturu i vlagu i traži stalnu brigu i nadzor.

Izvori

• Kukuljica, Mato: Čuvanje, zaštita i vrednovanje hrvatske filmske baštine, magistarski rad, Zagreb, prosinac 1996.
  
• Peterlić, Ante: Osnove teorije filma, Filmoteka 16, Zagreb, 1982.
• Škrabalo, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj (1896-1997), Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997.
• Gregor, Ulrich i Patalas, Enno: Istorija filmske umetnosti (Gescichte des Films), Institut za film, I-III, Beograd 1977.
• Sadoul, Georges: Povijest filmske umjetnosti, Naprijed, Zagreb 1962.
• Archiving the Audiovisual Heritage, I and II, FIAF, FIAT, Berlin, 1987, Otawa, 1992.
• Arhivistički standardi i postupci Državnog arhiva Quebec, Quebec, 1993. (skupina autora), prijevod Hrvatskog državnog arhiva, 1994.
• Recommendation for the Safeguarding and Preservation of Moving Images, General Conference, UNESCO, 1980.
• Keeping Archives, editor Judith Ellis, Australian Society of Archivist, II. izdanje, Melbourne, 1993.
• Bowser, Eileen et Kuiper, John: Manuel des archives du film, FIAF, Gerland Publishing, New York — London, 1991.
• The Evolution of Basic Appraisal Principles, Some Comparative Observations’, American Archivist, vol. 55, Winter 1992.
• The Book of Film Care, Eastman Kodak, Rochester — New York, 1992.
• Zakon o arhivskoj djelatnosti, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1997.
• Zakon o kinematografskoj djelatnosti, Zagreb, 1978, izmjene 1980. i 1990. i Nacrt, 2000.

Mato Kukuljica