Mediji i djeca

ŠTO DJECU I MLADEŽ DANAS ZANIMA O MEDIJIMA?

U proteklih sam desetak godina često posjećivao škole, osnovne i srednje i s djecom razgovarao o našoj medijskoj sceni, kako se to kaže. Često su me intervjuirali za razne školske časopise, radioemisije i slično o toj temi. Učinilo mi se stoga prigodnim, u ovom Zapisu Medijske škole, nešto reći o tome što ih to danas zanima.

Odgovore na njihova odabrana pitanja oblikovao sam kao članak.

Često se govori o utjecaju medija, s time da se najčešće naglašava njihov loš utjecaj, posebice na mlade. Svakako, teško je zaobići činjenicu da mediji imaju neke negativne karakteristike, ali isto tako sadrže i brojne pozitivne. U nekim situacijama nije moguće okriviti samo medije kao glavne krivce. Potrebno je sagledavati cjelokupni kontekst, društvenu zbilju u kojoj se mediji javljaju, obitelj, školu, crkvu... No, najvažnije je mlade od najranijih dana medijski opismenjavati, što nikako ne znači da oni trebaju samo poznavati jezik pojedinih medija, nego se prema njima odnositi i kritički, biti medijski osvješteni. Tako će se znatnije umanjiti loš medijski utjecaj. Agresivnost medija u današnje vrijeme uzrokovat će primjerice pojavu pojedinaca, grupa, udruga koje će pozivati povratak prirodi, bijeg iz medijskoga svijeta. Želimo im, bez trunke ironije, molim, da u tome uspiju. Ako u prirodu, ili među ljude vrate i stotinu osoba, to je već veliki uspjeh. Bitno je o medijima pričati u školi, doma, među prijateljima. Pronalazimo u medijima ono pozitivno, a toga ima mnogo više nego negativnog. Ako s medijima moramo živjeti, a čini se da je tako, budimo spremni za takvo druženje, ali i uživanje u dobru društvu.

Gledajući svjetska istraživanja, s obzirom na mlade, najutjecajniji su mediji računalne igre, zatim internet, televizija, pa film, a onda tek slijede ostali, poput radija, novina i drugih. Računalne su igre najutjecajnije stoga što djeca i mladež uz njih provode najviše slobodnoga vremena, što se uz njih zabavljaju, relaksiraju, ali mogu i mnogo toga naučiti, ovisno koje igre preferiraju. I tu ih treba medijski voditi, ukazivati im na brojne prednosti računalnih igara, a ne prepuštati ih da sami traže smisao.

Kad govorimo o emisijama na televiziji poput reality showa Big Brother i njegova utjecaja na mlade trebamo biti svjesni činjenice da je ta emisija dobar presjek naše mlađe populacije, odgovaralo to nama ili ne. Pritom mislim na stanare u kući. To je iznimna situacija u kojoj se uočavaju ljudske osobine koje su inače manje ili teže uočljive. Drugi je problem u čemu je ljudska potreba da to gledaju, zaviruju u tuđe živote, pri čemu mislimo na gledatelje. Ljudska osobina o kojoj se mnogo ne govori, a javno se osuđuje, kao nepristojnost... A što je drugo potreba za tračanjem nego ulaženje u tuđe živote? Ovo je samo emisija koja to javno potvrđuje. A sve je tako jednostavno. Ako nismo takvi, jednostavno izabiremo drugi kanal i tu nam se nudi već nešto drugo, korisnije, pristojnije... Na to možemo gledati kao na oblik televizijskog medija, cjelodnevni izravan prijenos, nekomu ipak zanimljiviji od, primjerice, prijenosa događanja u Saboru... Televizija prilagođena prosjeku stanovništva, iako nam se nekad možda čini da je ponešto i ispod prosjeka. S obzirom na dosta nizak stupanj obrazovanosti našeg stanovništva, ipak se snima ono što većina želi gledati. S druge smo strane mala zemlja koja će se teško odlučiti za tip programa kakav je primjerice Treći program hrvatskoga radija, koji obrađuje ’ozbiljne’ teme. Radio nije ni približno tako skup kao televizija i film. I u tome se krije cijeli problem. Pojednostavnjeno: ozbiljnu televizijsku emisiju gleda mali broj ljudi, stoga uz nju nitko ne želi nešto reklamirati — sponzorirati emisiju na neki način što je za televiziju gubitak, a ne zarada. Smije li to raditi javna televizija koja živi i od pretplate, drugo je pitanje.

U razmišljanjima o medijima nezaobilazan je film. Jasno, postoje filmovi koji nisu za svaku dob. To se ne odnosi samo na, kako to znamo reći, nepoćudne prizore, nego i teme koje se u pojedinim filmovima obrađuju, a koje mladi čovjek još u potpunosti ne može razumjeti. Potrebno je za takve filmove naći prikladan termin prikazivanja (što je u nas, ali i u svijetu, poseban problem), uvesti, koliko god je to nepopularno, određene preporuke (to bi trebali činiti stručnjaci iz područja pedagogije, psihologije, medijski stručnjaci, svećenici i drugi), kao što se to čini i u svijetu. Kad se na pojedine filmske naslove upozore djeca i mladež, roditelji, nastavnici, da ti filmovi ipak nisu za svaku dob, ako ih netko ipak gleda, čini to na osobnu odgovornost. Protivimo se bilo kakvim većim zabranama, jer je to praktički danas nemoguće provesti. Osim toga, sve što je zabranjeno mlade još više privlači, bilo iz znatiželje ili prkosa.

Mislim da ne bi bilo dobro selektirati sadržaje. Mediji prikazuju, bave se cjelokupnom zbiljom, životom. Kako bismo život mogli prikazivati u segmentima? To bi stvorilo još veće probleme. Trebali bismo imati specijalizirane kanale, primjerice kanal koji se bavi umjetnošću, dječji kanal, kao što postoje sportski, glazbeni, ali i erotski kanali. Nadamo se da će se i u nas pojaviti kanal za djecu i mladež s programom namijenjenom njima, sadržajima koji njih zanimaju, na način koji je njima prihvatljiv, ali uvijek tako, da se bave cjelokupnim životom, njegovim lijepim, ali i ružnim stranama. Televizija mora osposobiti mlade ljude za životno snalaženje, za životnu borbu. I to je njezina zadaća, osim zabave i informiranja. Oni koji rukovode televizijom trebali bi se okružiti brojnim stručnjacima iz raznih područja koji ih mogu savjetovati kako bi program bio što bolji i što zanimljiviji. To nikako nije lagan posao. Vrlo je odgovoran, poglavito stoga što se mora voditi računa o različitim interesima gledatelja, o brojnim područjima koja treba ’pokriti’, a nažalost i neizbježnoj strategiji koja mora pomiriti informiranje, obrazovanje, kulturu, zabavu i zaradu. Televizija je skupa igračka, kao i film, i mora, da bi mogla proizvoditi programe, i zaraditi. A to znači činiti brojene ustupke, od rasporeda programa do reklamnih blokova, do proizvodnje i manje kvalitetnih emisija i serija, koje će, pretpostavlja se, gledati mnoštvo gledatelja, a onda će gledati i promidžbene poruke. Sve je to zatvoreni krug iz kojega je teško pronaći izlaz koji bi baš sve zadovoljio. Kad se kude ili hvale neke emisije, to ovisi o svakom pojedincu. Treba se zalagati za više obrazovnoga programa, koji je praktički nestao s naših malih ekrana, više dokumentaraca, emisija o kulturi i umjetnosti, dobrih filmova i sl. Netko drugi s pravom će zahtijevati više glazbe ili sporta. Sve je individualno. Ono čega bi svakako trebalo biti manje jesu sve one emisije koje zatupljuju i donose zabavne sadržaje na niskoj razini. Koje su to emisije? Ima ih nažalost dosta.

Bilo je pokušaja da se medijski ovisnici izliječe, ali neuspješnih. Uvodi se, primjerice, medijska dijeta, odricanje od gledanja televizije neko vrijeme, ali svi se opet vraćaju pred ekran. Znamo da je za to potrebna snažna volja, kao primjerice u pušača koji želi postati nepušač. Rezultati takvih pokušaja su poznati. Ono što se nikako ne smije događati jest prisiljavanje nekoga da mora čitati, a ne gledati televiziju i slično. Danas su mediji knjige, bajke su danas računalne igre, zbilja se pretvara u zamjensku (virtualnu) zbilju. Kako se u tome snaći? Moramo ponoviti: samo tako da se odgajamo za medije, za život s medijima, a uz to dakako i za život s knjigom. Svjesni smo što govorimo. Znamo da će nas sada mnogi kritizirati, tvrdeći da su djeca i mladež ionako previše uz ekran. Poručujemo im: okrenite se oko sebe. Jasno, da nam nije ni na kraj pameti govoriti protiv knjige, kazališta... Nemojmo samo iz razloga što želimo popularizirati primjerice književnost zapostavljati medije. To bi moglo biti kobno.

Nije baš zahvalno govoriti o budućnosti, pa ni medija. Ono što znamo jest prvo pitanje, kako će se ti novi mediji zvati. Televizija? Možda. Ili će to možda biti mediji pokretnih slika? Dolazi doba multimedijskih sadržaja, gdje se praktički brišu granice na koje smo naučeni kad danas govorimo o medijima. Znamo da slijedi još veće medijsko bogatstvo, ali i nered, dopustite da kažemo džungla, u kojoj će biti vrlo teško snalaziti se. Može se u budućnosti, ne tako dalekoj, govoriti i o medijskoj drogi. Bilo bi dobro da takva droga zamijeni ovu sadašnju, ipak mnogo opasniju od medijske. Više neće biti moguće naći kutak bez medija, u bilo kojem obliku. To će naposljetku rezultirati nemogućnošću kontrole i tada će niz problema o kojima smo ovdje pisali biti još mnogo veći ili će nam se, možda, činiti kao bajka spram zbilje.

Krešimir Mikić