Tomislav Brčić: Fenomen i kultura kinoklubova šezdesetih godina i utjecaj novih tendencija na festival GEFF

Filmovi beogradskih klubaša

Ekstaza (1963), Kinoklub Beograd

Kratki eksperimentalni film Ekstaza režirali su i montirali Petar Blagojević i Adam Mitić, prema vlastitom scenariju, u Kinoklubu Beograd. Rabljena je 16mm, crno-bijela vrpca, a konačni film ima duljinu sto četrdeset osam metara i traje pet minuta i petnaest sekundi. Film je bez dijaloga, s klasičnom glazbom kao zvučnom podlogom. Glumica je Branka Jovanović. Ekstaza je jedini film beogradske filmske škole pod utjecajima GEFF-ovih načela, koje kinoamateri Kinokluba Beograd i Akademskoga kinokluba Beograd nisu prihvaćali. Prva sekvenca počinje prvim planom mrtve žene pored automobila. Ulica i smeće koje se mora počistiti nakon nesreće. Druga sekvenca počinje kadrom prozora. Djevojka je ispružena na krevetu, s praznim bocama alkoholnih pića pokraj kreveta. Krupni plan čovjeka u stanu. Krupni plan kutija tableta Reynolds. Djevojka gotovo mrtva leži na krevetu. Tablete. Gledatelj je prisiljen misliti. Prizor s golubovima. Djevojka je tužna i strašno potištena, što naznačuje nedostatak pažnje i ljubavi. Krupni plan zabrinute djevojke. Sljedeće sekvence snimljene su u eksterijeru. Žene su u pokretu, ali naša je junakinja još vezana uz krevet. U krupnom je planu, s cigaretom u ruci. U očima joj se vidi želja. Slijedi kadar s parom ljubavnika što šeću ulicom, snimljenih s leđa u srednjem planu. Cvijeće. Orkestar. Glazba prvi put postaje vesela. Radost afričkih ženskih plemena dok plešu. Kadrovi se izmjenjuju ritmički: orkestar, plemena, depresivna žena. Među sekvence slučajno ulijeće skijaš u letu i pada na snijeg. Sekvence sa zamišljenom ženom i semaforima. Junakinja je izgubljena. Veliki simbolički pad označava prizor s vozilom koje se upotrebljava u testiranju automobilskih nesreća. Žuto vozilo kreće se prema zidu i zabija se u zid s jakim efektom sudara. Glazba postaje osjećajnija. Film završava prvom sekvencom. Ekstazu je montirao Petar Blagojević, veliki majstor montaže (montirao je sve Gotovčeve filmove u njegovoj beogradskoj fazi). Montaža u filmu jako je brza i puna simboličkih kadrova. Dinamika se ne usporava i tjera na oprez tijekom projekcije. Junakinja, glavni lik u filmu, ne oporavlja se tijekom cijeloga filma. Pratimo njezinu osamljeničku agoniju. Cijeli je film vrlo depresivan i siv, unatoč povremeno vedroj glazbi, i senzualnim afričkim plesačicama.

Kolt 15 Gap (1971), Dunav Junior Film

Kratki dokumentarni film Kolt 15 Gap (Kupim Otpatke, Ližem Tanjure, 15 Godina Aktivno i Pasivno) režirao je Jovan Jovanović, a producirao Dunav Junior Film. Snimljen je na 16mm vrpci i traje dvadeset pet minuta. Scenarij je napisao Mika Milošević, a montirao ga je Petar Blagojević-Aranđelović. Protagonist je Stanoje Čebić (autor knjige Kako sam postao vol, prema nekim nedefiniranim izvorima). Film ima dijaloge. Počinje kao manifest marksizma, koji je protagonist naučio u vojno-strojarskoj školi nakon Drugoga svjetskog rata. Protagonist se prisjeća nedostatka humanosti i anomalija koje se se mogu isključiti primjenom postulata marksizma i socijalizma. Na početku filma nalazimo protagonista u srednjem planu. Njegova je pozicija slična spomeniku (Neznanom junaku). U sljedećim su kadrovima žene s protagonistom u različitim erotskim pozama, dok on objašnjava svoj neuspjeh koji je s njima doživio. Sekvenca tijekom noći na ulici gdje protagonist pita za savjet tisuću djevojaka. Tisuću djevojaka koje želi smjesiti u hotel Jugoslavija i s njima za pet godina stvoriti pet tisuća malih socijalista. Drugi je zahtjev protagonista da se djeci, kada napune pet godina, da Marxov Kapital. Slijedi kadar s parolom: »umetnost mora biti iznad ideologije« (lajtmotiv filma). Potom dolazi sekvenca s mnogo zumova, kada Čebić skida dijelove odjeće, čitajući marke proizvođača. Odjeća je proizvedena u inozemstvu, osim cipela koje su artiljerijske i donjeg rublja. Slijedi sekvenca u kupaonici i protagonistova želja da sve oboji u crveno. U sceni snimanoj na autocesti, on zahvaljuje vozačima kamiona na pomoći koju su mu pružili dok je tumarao po Zapadnoj Europi. Vozilo koje je zapazilo Čebića puno je osoba koje rade na filmu. Protagonist govori protiv eksploatatora radničke klase. U sekvenci snimanoj u staji on razgovara s ocem, o vremenu kada je trebao ići u partizane s nepunih petnaest godina. Dokumentarni kadrovi radničkih akcija i manifestacija koje su bile česte nakon rata. Čebić objašnjava kako su ga tijekom tih manifestacija hranili marksističkom ideologijom. Slijedi sekvenca sa slupanim automobilom. On objašnjava kako će završiti oni koji ne drže do ideologije. Pored toga, Čebić želi optužiti državu za razilaženje teorije i loše ideološke prakse. Ulazi u vlak nakon scena sa spomenikom. Čuvena izjava na otvorenim vratima vlaka u pokretu: »Radnička klasa zajedno sa marksizmom pokopala je kapitalizam, to jest marksizam je jebač kapitalizma.« (Tom optužbom protiv kaptalizma film se vjerojatno spasio cenzure, a autori zatvora.) Prelijepa sekvenca s mnogo zumova u hodniku vlaka, gdje protagonist objašnjava svoju zaslijepljenost marksizmom. Kadar u kojem vuče ruku usporedno sa zvukom sirene vlaka. Prijelaz sa sekvence u vlaku na prizor gradskih ulica, popraćen jazz-glazbom. Sljedeći prizori zabilježili su mjesta u gradu koja protagonist svakodnevno posjećuje, poput pučke kuhinje. On jede dok zanosno govori o svojim idolima, a to su redom: Marx, Engels, Lenjin, Tito i Che Guevara. Sekvenca ispred tvornice i radnici koji izlaze iz tvornice po završetku posla. Protagonist formulira niz pitanja, ali radnici nisu sposobni odgovoriti na jasan način. Kadrovi grada u noći. Protagonist Stanoje Čebić vrlo je potišten, s puškom na ramenu. Govori o svojoj sudbini. Na kraju ga šalju psihijatru. Ovo filmsko djelo bilo je zaboravljeno u podrumu pod slojevima prašine. Pravo je čudo da nikad nije bilo cenzurirano, trajno završilo u bunkeru ili čak uništeno. Optužbe protiv režima su očite, osobito u prizorima ispred hotela. Po meni, najefektnija je parola »Umetnost mora biti iznad ideologije«. Priča je to o osamljenom marksistu kojega su nadređeni odbacili zbog njegove prevelike iskrenosti. Ambijenti su mjesta gdje protagonist traži načine preživljavanja. Montaža je puna brzih i ritmičnih iznenađenja. U neprekinutom razvoju naracije nema stanke. Filmska kamera stalno prati protagonista. Cijeli film kao da želi reći kako radnička klasa neće ići u komunizam, nego u siromaštvo i bijedu.

Spomenicima ne treba verovati (1958), Kinoklub Beograd

Eksperimentalni film Spomenicima ne treba verovati režirao je Dušan Makavejev, koji je napisao i scenarij. Direktor fotografije bio je Vojislav Lukić, a montažer Marko Babac. Glumica je Mirjana Vacić. Film je sniman na crno-bijeloj 16mm vrpci dugoj osamdeset metara u trajanju od pet minuta u produkciji Kinokluba Beograd. Film je bez zvučne podloge. Uvodne sekvence crtao je Brana Jovanović.

U uvodnim kadrovima, dok se prikazuju imena ljudi i uloge koje su radili na filmu, muške ruke sviraju na klaviru nama nepoznatu melodiju. Nakon uvoda, žena prolazi kroz šumarak prema spomeniku na bijelom postolju od kamena i okružena niskom travom. Kip nepoznatoga muškarca ležerno je ispružen na bok s glavom prema gore u aktu. Žena kao da ga željno očekuje ili je već vodila ljubav s njim dodiruje dijelove svojeg tijela, prelazi preko grudi i kose. U očima joj gori požuda i strast. Prilazi spomeniku i dodiruje mu koljena lagano spuštajući glavu među njegove noge. Rukom prelazi preko tijela kipa do bradavica na prsima. Ljubavnici u zanosu. Kip gleda prema nebu, a ona rukom dodiruje njegovo lice prislonjena na njegovo tijelo. Kadar sunca čije zrake prodiru kroz krošnje drveća. Krupni plan lica kipa kao da je u zanosu zbog ženina dodira. Žena mu golom nogom prelazi preko glave i prema prsima i niže. Glavom dodiruje njegove goleme prste naslonjene na koljeno. Isto radi u sljedećem kadru, ali sada rukama. Glavom je naslonjena na njegova prsa i prstima dodiruje njegove bradavice. Njezina kosa lagano prelazi preko njegova tijela. I dalje ga dodiruje rukama po tijelu i licu. Penje se na njega i ljubi ga u usta u ekstatičnom zanosu. Kosom pokriva njegovu glavu i lagano se spušta prema dolje. Lice kipa je u ekstazi. Žena nemirno kratkim dodirima dotiče tijelo kipa, kao da od njega očekuje da se probudi. Lupa rukama po njegovu tijelu. Razočarana, spušta se do njegovih nogu. Kadar sa ženom koja je glavom i rukama naslonjena na njegove noge. U posljednjem kadru kip ostaje sam na tratini. Slijedi odjavna sekvenca sa ženskim rukama koje sviraju isti onaj klavir s početka filma. »Poezija se preobraća u ironiju: u devojci kraj skulpture Tome Rosandića — ’Proleće’. Budi se želja da nepomično telo — simbol muške patnje pri žrtvovanju opštim (kolektivističkim) idealima — dodirima svojih prstiju oživi, i milovanjem bronzu preobrazi u meso i krv. Ali čuda se ne događaju...«

Film je snimljen u jedno popodne. Vojislav Lukić i Dušan Makavejev htjeli su iskušati novu kameru Bolex. Usput su sreli glumicu Mirjanu Vacić te su svi troje krenuli prema Paviljonu. Marko Babac je po svojem priznanju uživao u montaži rezova Mirjaninih pokreta preko nepomičnog spomenika. Film nije odmah prikazan, a i kada je došlo do toga 15. rujna 1958, Republička komisija za cenzuru zabranila ga je. Poslije je i Savezna komisija uvela tu zabranu, pod kojom su već bili filmovi Marka Babca Libera i Braća (Kain i Abel) te Čudo (1956) Miće Hadžića. To su ujedno i prvi službeno zabranjeni filmovi Kinokluba Beograd.

Orfej (1957), Kinoklub Beograd

U filmu Orfej scenarij i režiju potpisuje Arsa Milošević, dok je drugi redatelj Boris Perak. Direktori fotografije bili su Vojislav Lukić i Aleksandar Petković. Montažer je Marko Babac. Koreografiju je radio Jovan Despotović, a organizator snimanja bio je Predrag Čonkić. Šminku i maske napravili su Voja Živković i Subotić, a rasvjetu Vojislav Lukić i Mladen Radenković. Glumci su imali dvostruke uloge: Euridika/bolničarka je Olga Dabetić, Orfej/bolesnik Jovan Despotović, Ades/doktor Radivoje Đukin. Film je snimljen na 16mm vrpcu, crno-bijeli, a konačna verzija duga je sto metara i nema zvuka.

Film započinje približavanjem zatvorenim vratima te prebacivanjem kadra na glavnoga glumca, koji je iza rešetaka. Ide naslov filma. Sekvence u dijelu bolnice koji predstavlja odjel za promatranje. Raznorazni glumci u pozama luđaka koji nemaju stvarnog dodira sa svijetom. Doktor im dijeli cigarete. Kamera prelazi na glavnog junaka naslonjena na klupu, odsutna pogleda. Ulazimo u njegov svijet. Vidimo začarano jezero na čijoj obali pored junaka pleše mlada balerina. U jednom trenutku plešu zajedno. Sekvence su ispresijecane kadrom bijeloga labuda na vodi. Sve je idilično. U jednom kadru harfa kao da svira sama. Ljubavni zanos plesača. On uzima harfu. U kadru su dva labuda. Smjenjuju ih patke u bijegu od zmije. Zmija se približava i ugrize djevojku za nogu. Vrisak djevojke koju drži mladić. Zmija se udaljava. Mladić uzima djevojku i nosi je do kamenoga bloka gdje ju položi na leđa. Uzima harfu i svira joj. Ona se ne budi. Žalostan prekriva joj lice velom i počne tugovati. Povratak u umobolnicu. Istu pozu tugovanja mladić zadržava pred ostalim pacijentima. Opet se vraćamo na jezero i mladića koji trči po šumarku. Ulazi u pećinu s harfom u ruci. Nailazi na mrtva tijela ljudi i bježi od njih. Tijela sa odjednom dižu i počnu plesati. Začuđeni mladić počinje lagano svirati. Ukazuje se Ades i mladić mu se klanja. U istoj pozi vidimo mladića u zbilji pred pacijentima i doktorom. Gledaju ga začuđeni. Sekvence se usporedno izmjenjuju. Ades govori mladiću da uzme ženu i da se ne okreće. Oni odlaze. Djevojka skida veo sa lica. Mladić se ipak okrene. Nastaje metež. Gubi djevojku i zalijeće se u plesače, a istovremeno kamera prikazuje dvorište umobolnice gdje osoblje pokušava zaustaviti mladića u naletu. Mladić se žestoko opire i osoblje ga jedva odvodi iz dvorišta. Ostali pacijenti gledaju. Krupni plan mladića kako leži na krevetu svezan i pokušava se osloboditi. Polako tone u mrak. Kraj.

Film ima dvije paralelne radnje koje kao temu imaju mit o Orfeju i iz kojeg je uzeta ideja. Scene su snimane u zoološkom vrtu da bi se dobio bajkovit ugođaj, a scene podzemlja po noći u dvorištu kinokluba. Film Orfej jedno je od ambicioznijih djela amaterske kinematografije. Dobio je više nagrada, a 1957. prikazan je u Cannesu zajedno sa Antoniovim razbijenim ogledalom Dušana Makavejeva. Montaža Marka Babca u filmu mekanih je rezova da bi se dočarala romantika u filmu koji ima i tamnu stranu, jer završava tragično za glavnog junaka.

Zid / Misao i želja (1960), Akademski kinoklub Beograd

Eksperimentalni film Zid režirao je i napisao scenarij Vojislav Kokan Rakonjac, koji je i montažer filma. Direktor fotografije je Aleksandar Petković, organizator snimanja Predrag Čonkić, a glavna glumica Branka Jovanović. Film je snimljen na crno-bijelu 16mm vrpcu dužine sto dvadeset pet metara u trajanju od osam minuta.

Djevojka trči uza stube. Staje i gleda preko ograde prema vratima. Radosno hita dalje u želji da otvori vrata. Pokušava, ali vrata su zaključana. Nesretna odlazi i sjeda na stube pokraj ograde. Sklapa oči. Kamera prelazi preko nje do krupnih detalja ograde i zida. Dvorište. Naslov filma. Dok traju titlovi, gledamo u krug dvorišta. Nakon titlova kamera opet prelazi na junakinju, koja gleda uzduž golema zida kojem se ne vidi kraja. Glumica rukom dodiruje zid i pokušava naći izlaz. Gleda kroz rešetkasti otvor na ulicu. Vozila prolaze, ljudi hodaju. Udaljava se od zida. Sjeda. Kamera je počinje uznemireno pratiti rezovima na vrhove ograda. Izražava se njezina velika želja da izađe van. Opet prelazimo na beskonačni zid. Junakinja gleda u čovjeka sa šeširom kako se polako gega prema zidu. Prati njegov hod prema zidu. Čovjek prolazi kroza zid. Ona je u nevjerici. Ide prema natrag stubama do ograde, gdje vidi čovjeka kako je izašao van. Sad je kamera prati kako ubrzanim koracima ide prema dolje. Naginje se nad ogradu. Još jedan čovjek hoda i prolazi kroza zid. Junakinja je začuđena. Uto dolazi i treći čovjek koji prolazi kroza zid. Sad kamera ubrzano prati stube prema gore. Junakinja se opet naginje kroz prozor i gleda te iste ljude kako vani nastavljaju hodati. Očajna je, sjedi pognute glave. U jednom trenutku diže glavu prema nebu i tužna izraza lica spušta je prema dolje. Skida cipele i ostavlja ih na stubama. Odlučna je da pokuša i ona. Hitro se spušta, a kamera montažnim rezovima dočarava svu silinu brzine i pomahnitalosti kojom je ispunjena. Trči prema zidu, no ponovno dodiruje samo hladnoću betona. Naslanja se na zid ispruženih ruku. Lagano klizi prema dolje dok se ne sklupča na podu u obliku školjke.

Smatra se da je ovaj film antologijski primjer i vrhunac amaterskoga filma. Dobitnik je brojnih nagrada. Na Šestom saveznom festivalu amaterskih filmova u Beogradu 1960. osvojio je treću nagradu uz obrazloženje: »Za umetnički nađen ugao posmatranja jednog uopštenog ljudskog problema, datog u impresivnom ritmu i izrazu.«

Rakonjac je dobio i nagradu za montažu, a Branka Jovanović za glumu. Prilikom predavanja na Akademiji u Beogradu na Odjelu za montažu u klasi profesora Andrije Dimitrijevića dvojica studenata, nakon projekcije filma, rekli su da je film montiran na način MTV-ovih videospotova. Taj komentar ponajbolje svjedoči koliko taj film prelazi vremenske granice i postavlja otvorena pitanja.

Tomislav Brčić