KINO

Postmoderni filmofilski kolaži

Uz ciklus filmova Mike Kaurismäkija u Filmskim programima, travanj 2008.

Tražeći prije sama početka pregleda njegovih filmova u kinu Tuškanac detaljnije bio-bibliografske podatke o Miki Kaurismäkiju, nisam pronašao mnogo.

Na imdb.com, dapače, ne postoji njegova biografija. Uz datum rođenja, stoji tek da je brat stanovitog Akija. E sad, taj Aki već ima gomilu referencija i linkova, trivia i važnih podataka o svojim djelatnostima, pa i o privatnom životu. Slično stvari stoje i na allmovies.com! Mika je, ponajprije, tek (stariji) brat Akija Kaurismäkija!

Upravo će ta činjenica u bitnome predodrediti svaku, pa i buduću recepciju finskog autora. No, koliko je Aki doista finski autor, Mika je isto to, ali i još mnogo više, univerzalni redatelj koji će djelatnost širiti i preko oceana, i to ne samo u meki svih filmskih djelatnika, Sjedinjenim Državama, nego će dobar dio pustolovnoga duha prenijeti i u latinski dio Amerike, hvatajući mitske impulse osobito egzotična prostora Brazila.

Sonic Mirror, 2007

Glazba igra važnu ulogu u životu Mike Kaurismäkija. Sam je početak ciklusa označio jedan glazbeni film. Sonic Mirror, svojevrsno Zvučno ogledalo, djelo je klasičnoga dokumentarnog podrijetla, no kroza nj se svakako ponajprije probija opipljiva Kaurismäkijeva ljubav prema glazbi. Film prati glasovitoga jazz-bubnjara Billyja Cobhama na njegovu putešestviju različitim geografskim i glazbenim zonama. Najprije ga zatječemo na jazz-festivalu u Finskoj, gdje svira s renomiranim Big Band Espoo orkestrom, da bi ga se sjećanjima vratilo u New York i njegovim glazbenim počecima. Vrlo podatan sugovornik, Cobham se u filmu predstavlja i kao angažirani misionar world-music-scene. I to kako glazbeno, tako i doslovno. Naime, Kaurismäki prati glazbenikova putovanja u Bahiju, Brazil, kao i njegov posjet Švicarskoj, gdje nastupa, ali i terapijski surađuje s nesretnim ljudima iz tamošnjeg azila za autiste. Cobham je ne samo glazbenik nego i misionar- terapeut!

Posebna je, pak, radost muziciranja zabilježena u njegovu susretu s djecom.

Naime, diljem svijeta čuvena Bahia, u dijelu Brazila koji je poznat i kao Salvador, glazbeniku nudi susret s malim bubnjarima iz četvrti Male. Ovdje se odvija prava fešta radosti glazbe i plesa! Život postaje karneval, a glazba sam ritam života.

Odavde potječe i sam naziv filma. Dakle, zvučno ogledalo označuje odnos glazbe i plesa. Ples je vizualno ogledalo tonova glazbe, ali vrijedi i obrnuto.

Kaurismäki je film sugestivno montažno posložio, tako da se u dojmljivom finalu iskazuje sva moć glazbe, što spaja veliki jazz-orkestar s djecom na ulicama Brazila, ali i s autistima u Švicarskoj, koji sudjeluju u ovoj svečanosti ritma zajedno s Cobhamovim dalekim precima iz plemena Yaruba u Nigeriji.

Mika Kaurismäki u priči o Billyju Cobhamu doista je uhvatio smisao world-musica!

A kako je to sa starijim bratom sve započelo?

Zajednički studirajući u Müchenu – na Hochschule für Film und Fernsehen u Münchenu – Mika i Aki imali su i viziju o revoluciji u poprilično uspavanom finskom filmu.

I doista, kakva je to revolucija bila! U nekoliko godina, njihov je opus obuhvaćao gotovo trećinu nacionalne produkcije s početka osamdesetih. Obično se kaže da je taj zajednički početak osamdesetih za Miku značio i poslije nikad ponovljenu kreativnost. Osnovavši producentsku kuću Villealfa, Kaurismäkijevi su krenuli u all-around filmsku djelatnost. Inače, sam je naziv producentsko-distribucijske firme smišljen kao navlastita posveta kultnom ostvarenju Jean-Luc Godarda Alphaville. Mika i Aki zajednički su producirali, pisali, režirali, na koncu i glumili svoje filmove.

Tako je nastao i prvi film te produkcije.

Lažljivac, 1981

Lažov (Valehtelija, 1981) pravi je filmofilski dragulj. Mika režira, a Aki je koscenarist i glumi naslovnu ulogu. Jasno, njegov se lik zove Ville Alfa! Rađen kao smišljeni novovalni eksces, film je neskrivena i izravna posveta Godardu, posebice njegovu prvencu Do posljednjeg daha (1959). Aki Kaurismäki čak doslovce ‘skida’ način kako Belmondo pripaljuje cigaretu u tom filmu! Nadalje, Ville Alfa u kinu gleda Godardov film Bande a Part (1964), Godardovu grotesknu travestiju na klasične američke gangsterske filmove. Posljedično, Lažov je pravi postmoderni pastiš Godarda!

Naslovni je lik brbljavi, pomalo lijeni samozvani romanopisac. No jedino što uspijeva jest gomilom laži – u susretima s bratom, djevojkom i prijateljima – iskamčiti novac kako bi prebrodio kroničnu besparicu. Njegov kvaziintelektualizam seže od priče o ljudskoj sreći do francuskog egzistencijalizma. Kaurismäkijevi dolaze do smjela zaključka da je zapravo Finska zemlja egzistencijalista! U naslovnom liku, naime, doista je sadržana filozofija egzistencije… pardon preživljavanja. Cameo-pojavljivanje kultnoga Mattija Pellonpää vezano je uz jednu takvu ‘intelektualnu raspravu’ o Hemingwayu, Chandleru, Sartreu i Camusu.

I drugi detalji iz filma sugeriraju postmoderni pastiš. Uz razgovor u kafiću vrti se novovalna Blondie u pjesmi I’m not Living in a Real World, da bi se spisateljska simulacija prenijela u detalj slike velikoga Fjodora Dostojevskog na zidu Valleove sobice. Sjetimo se, prvi Akijev film bit će suvremena inačica Zločina i kazne!

Konačno, sam je završetak filma ironijski citat finala Do posljednjeg daha.

Redateljski prjenac Mike Kaurismäkija beskrajno je zabavna filmska travestija namijenjena prije svega filmofilima, ali i mladim, ‘young-turks intelektualcima’.

Taj srednjometražni tour de force, hiperaktivne dinamike i pomaknuta humora, bit će pravi uvod u prvo dugometražno ostvarenje producentske kuće Villealfa.

Bezvrijedni, 1982

Ako je Lažov bio svojevrsna stilska vježba, onda je Bezvrijedni (Arvotttomat, 1982) punokrvni žanrovski film, ali na sasvim finski način. Prvo dugometražno ostvarenje pod produkcijskom palicom braće Kaurismäki doista je ‘pravi’ film. Kako fakturom – scenarijem i dramaturgijom, dijalozima i glumom, snimateljskim radom Tima Salminena i cjelokupnom redateljskom izvedbom – tako i na razini posvete filmu samu. Bezvrijedni su i posebični film, ali i metafilm! Toliko filmofilskih citata, ali uklopljenih u suvislu navlastitu strukturu, teško je vidjeti bilo gdje, a kamoli u dugometražnom prvencu nekog autora.

Manne (Matti Pellonpää), perač suđa i sitni kriminalac, u Kaurismäkijevu se filmu pretvara u arhetipsku figuru junaka finske inačice američkog filma ceste. Njegov odnos s podzemljem ponajprije je poezija u prozi. Naime, dijalozi što ih za bratov film slaže Aki Kaurismäki pravi su poetski dragulj. Scenaristički, pak, Bezvrijedni su inačica svih akcijskih žanrovskih formi američkog filma, prije svega onih B-produkcije. Gubitnici, kriminalci, fatalne žene… Okrutni gangsteri, pokvareni policajci, prijestupnici ljudskog lica…

Žanrovski filmski patchwork bijega, potjere, ubojstava, iznude… pritajene strasti.

Dramaturški, film se vrti oko Manneova duga lokalnim gansterima pred kojima sve vrijeme bježi… poslije bježi i od policajaca… dobrim dijelom bježi i od ljubavi svog života Veere (Pirkko Hämaläinen)… bijeg je to od dosadne stvarnosti. Bijeg u… – film!

Mnogobrojne su referencije filmofilske naravi. Najprije, Aki ponovno tumači Villea Alfu, koji ovaj put završava u Godardovu Parizu, dovršavajući povijesni roman iz prvenca… Djevojka što ju susreće Pellonpää imena je Anna Kaarina, poput Godardove umjetničke i životne suputnice tijekom šezdesetih. No referencije su i žanrovske, na američki film noir i road movies, ali i na njegovu intelektualniju inačicu u opusu Wima Wendersa. Utjecaj, pak, ruske literature vezan je kako uz Akijeve dijaloge, tako i u eksplicitnom iskazu jednog od protagonista… prijelazu iz Tolstoja u Dostojevskog!

Motivi časti, neovisnosti i prijateljstva… ljubavi koja ne umire nego nas ‘napušta’… boje ovaj, filmskim ritmom najbrži film kultnoga bratskog dvojca. Pretvaranjem labilnih pastiš-struktura prvenca u punokrvni žanrovski film, Mika Kaurismäki ostvario je djelo čijoj se uvjerljivosti i filmofilskim dosezima više neće uspjeti približiti u sljedećim ostvarenjima.

Jedan od najvažnijih ljudi u svijetu Kaurismäkijevih svakako je bio i glumac Kari Väänänen. Njegova veza s Mikom i Akijem datira od sredine osamdesetih. Tada je s njima snimio dva filma koja na specifičan način praktično ‘primjenjuju’ interkulturnost. Naime, oba filma – Rosso (1985) i Helsinki Napoli All Night Long (1987) tematiziraju vezu Finske i – Väänänenu očito drage – Italije. Rosso započinje citatom iz Dantea: »Na sredini mog životnog puta... noga mi se u gustoj šumi stvori.« Alighierijeva Božanstvena komedija uvodi nas u putešestvije sjetnog i melankoličnog utjerivača dugova i povremenog ubojice za mafiju, Giancarla Rossa (Väänanen). Napustila ga je njegova finska djevojka Maria i on će u filmu biti u uzaludnoj potrazi za njome, sa zadaćom da je ubije. Na kraju sam pogiba pogođen mecima policije. Redatelj Mika scenarij je uobličio s Väänänenom, dok je autor monologa u offu, uz Dantea Alighierija, Aki Kaurismäki.

Daleko od dinamike i žanrovske uvjerljivosti Bezvrijednih, Rosso je melakoličan i odveć patetično intoniran road movie. Postignuće mu je daleko od očigledna uzor(k)a, filmova o ‘prijateljstvu na cesti’ Wima Wendersa. Rosso i Marti (Martti Syrjä) tek ponekad, kao u interkulturnoj razmjeni pjesme Tota Cutugna, uspijevaju izazvati empatiju, tako da ni Finčeva pogibija ne izaziva suosjećanje. Ova travestija ne nudi (osim spomenute neuspjele na Wendersa!) mnogo filmofilskih referencija. Ipak jedan je od takvih trenutaka u Rossovu zazivanju »Voglio una donna«, očit citat iz Fellinijeva Amarcorda. Kaurismäkijevo je filmsko evociranje Italije vezano uz nizanje stereotipa... Toto Cutugno, špageti, mafijaške ubojice i, na koncu, neizbježan song Ciao, ciao bambina.

Ipak, inverziji samozadane teme Kaurismäki i Väänänen vratit će se još jednom.

Väänänen je Finac koji u Berlinu vozi taksi, a njegova je žena (Roberta Manfredi) Talijanka. Helsinki Napoli All Night Long mnogo je uspjelija travestija od prethodne. Kaurismäki se ovaj put potrudio u svoj film dovesti i neprijeporne uzore u poimanju filmske umjetnosti za obojicu braće. Tako važne uloge gangsterske obitelji u filmu tumače Samuel Fuller i Eddie Constantine, sjetimo se, protagonist kultnoga Godardova Alphavillea, po kojemu je kuća Kaurismäkijevih i dobila ime. Također, pojavljuju se u manjim ulogama i dvije legende ‘postmodernoga filmskog pastiša’, već afirmirani Wenders i tek nadolazeći Jim Jarmusch.

Sam je film, pak, patchwork gansterskog B-filma i filma potjere, dok je zapravo komedija koja u svome postavu rabi provjerene obrasce i žanrovske stereotipe kako bi se ostvarila vrhunska zabava za filmofile. U toj namjeri donekle i uspijeva.

Ipak, i ovaj Kaurismäkijev film pati od nemogućnosti empatije s njegovim likovima.

‘Postmoderna shizofrenost’ postava filma poništava uvjerljivost dramske radnje.

Po mnogima najbolje ostvarenje starijeg brata bio je film Zombi i vlak duhova (Zombie ja Kummitusjuna, 1991). Iz vrlo samoograničujućeg sižea Mika Kaurismäki iznio je dojmljivu, zapravo ganutljivu pripovijest o liku s kojim se doista nije lako poistovjetiti. ‘Zombi’ (Silu Seppälä), kako mu i nadimak sugerira, egzistira na granici živog i mrtvog. Jedino što doista umije u životu jest svirati bas-gitaru. No i taj svoj jedini dar ne uspijeva iskoristiti zbog nepovratna ‘utapanja u alkoholu’. Fatalizam te filmske pripovijesti uobličen je tako da, i bez identifikacije s protagonistom, bivamo snažno uvučeni u bezdan tragična usuda.

Započinjući film kao komediju, Kaurismäki je ‘filigranskim orkestriranjem samozadane partiture’ uhvatio i dramu i već spomenutu tragiku. Nakon što izbjegava finsku vojsku, naslovni lik vraća se u sumornu obiteljsku sredinu.

Otac gubi zaposlenje, a majka ne uspijeva uhvatiti niti već razorene familije. Zombi pak, već imenom Annti Autiomaa, naznačuje navlastitu autističnost i nemogućnost socijalizacije. Bizarnost postava, u sumornom zimskom krajoliku, pretvara se u ispitivanje bezdana duše i bezizlazna labirinta alkoholizma.

Zombi se, nakratko, uspijeva izvući. Najprije, uspijeva vratiti naklonost djevojke (Marjo Leinonen). Prihvaća i ponudu negdašnjega školskog prijatelja (Matti Pellonpää) i pridružuje se bandu Harri and the Mulefukkers. (Inače, članovi Harijeva banda, zapravo su Akijevi Lenjingradski kauboji, posuđeni Miki za ovaj film!)

Tigrero: film koji nikad nije snimljen, 1993

No, Zombijevo spašavanje ipak ne uspijeva. Tajanstveni likovi virtualnog trojca Vlak duhova, koje nitko nikad nije čuo svirati, stalno se pojavljuju u Anntijevu životu. Isti unose element mističnog, duhovitog ali i sablasnog u Zombijev život. Na kraju, u bijegu od njih, ali prije svega od sebe, protagonist završava u Turskoj. Harri odlazi u Istanbul pokušavajući ga vratiti kući, u život. U posebično dojmljivoj sekvenci Pellonpää sluša čovjeka koji u kafani pjeva autentični sevdah. Ova će pjesma donijeti i važnu strukturalnu komponentu filma, njegov blues-ugođaj. Konačno, Zombijev odlazak za prikazom u bijelome, suočit će nas s jezovitim osjećajem smrti, ali poetskim zaokruženjem Kaurismäkijeva ostvarenja. Citirajući sebe sentencijom iz Bezvrijednih o »ljubavi koja ne umire nego nas napušta«, autor se ponovno postavio metafilmski. Autorski je to iskaz par excellence! Zombi i vlak duhova ostaje paradigmatskim djelom opusa Mike Kaurismäkija.

Treba spomenuti da s ovim filmom završava prvo, najzanimljivije desetljeće u filmografiji Mike Kaurismäkija. U njemu je, surađujući s globalno znatno poznatijim mlađim bratom, iskazao sva obilježja navlastite poetike. Finska melankolija, popularna glazba, čežnja za egzotičnim krajevima… film ceste.

Spajanje naoko nespojivoga bit će znakom prepoznavanja tog, koliko finskog, po mnogočemu i interkulturnog autora. Mika Kaurismäki u filmskoj povijesti ostat će prepoznat kao redatelj nekih od najneobičnijih postmodernih, filmofilskih kolaža.

Marijan Krivak