POVODI

MISLITI (ŽIVJETI?) FILM

U povodu filma Milana Bukovca Mihovil Pansini. Brodovi ne pristaju

Može li se film misliti? Dopušta li on nešto takvo?... Naime, da se misli film.

Može li se s filmom razgovarati... komunicirati... stupiti u dijalog? Na kraju, može li se film živjeti?

Na ovdašnjim prostorima oduvijek je bilo onih koji su izgovarali "čim ujutro otvorim oči... vidim film". I to nije slučajno. Između kamere i očiju posve je malen razmak. Manji negoli može biti između dva čovjeka. Dakle, malena je to razlika. Malena, ali i razlika koja film, odnosno umjetnost filma znači.

Mihovil Pansini

Postulat je to što ga je eksperimentalno ispitao i Mihovil Pansini. Scusa signorina govori nam o tim malenim razlikama. A opet toliko velikim. Da nije tako, ne bi ni Pansini bio tako veliki filmaš. No, što, pak sad znači biti ‘veliki filmaš’?

Da se vratimo na početak: Znači: film misliti, s filmom razgovarati, in ultima linea – s filmom i film (sam) živjeti!

U tom je smislu film i mudrost življenja. Svojevrsna ‘filozofija života’. Vjerujem da ta misao ne bi ni Pansiniju bila strana. Zgrabiti život filmom, pa makar i ‘zguza’... pardon scusa (signorina).

U Pansinijevu svijetu ‘brodovi ne pristaju’. Oni dolaze, plove, nestaju s obzora... Može im se samo mahati i... čeznuti.

Gesta što ju je autor filma Brodovi ne pristaju izveo na uvodnoj projekciji Revije hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva doista je bila krajnja. Pansini nije gledao svoj film, nego je za vrijeme petnaestominutne projekcije prekrio oči rupčićem. Po svima prisutnima velik film – uostalom i Bukovac ga je uzeo u naslov svog dokumentarca o Pansiniju! – za sama je autora ostao promašenim!

Posveta Franzu Kafki, nemogućnost bijega s otoka, srušeni mostovi, bijeg od neizbježne starosti, nedostatnost zadovoljenja u onome putenom, ženskom... sve su to bile slike što ih sam autor nije želio ponovno vidjeti.

Košulja s kojom se maše na kraju filma, nota bene, pretvorila se u rupčić!

Velika gesta nade uz malenu rezignaciju... Za Pansinija, naime, metaforika Brodova bila je toliko naivna i djetinje prozirna da se za trenutak postidio.

Ta gesta skromnosti ujedno je bila i čin autorske samosvijesti par excellence!

Onkraj lako iščitljive metafore, Pansini se zatim posvetio samu eksperimentu.

U tom je eksperimentu filmski jezik uranjao nemušt, da bi se iz autorove retorte vratio sasvim nov. Jer, to je doista novi ‘filmski jezik’.

Onomu tko je vidio Zahod (1963) ili pak prethodni Piove (1959) već je jasnije gdje stoji Pansini u fenomenu filma kao eksperimenta. Uostalom, nije bez razloga postao »prvim majstorim amaterskog filma« sredinom svojih tridesetih.

Osobno, emotivno sam bliži kako Brodovima, tako i filmu slične poetike, prvom, kako će autor sam reći, ‘pravom filmu’, Osuđenima (1954).

Ponovno, to je film o čežnji... i pogledu. Pogled pijetla, odnosno kamere što se iznad žice diže prema plavetnu nebu još obećava. I to sve ono o čemu čeznemo – o životu u slobodi. Jednako prozirna, ali i čista metafora s kraja Osuđenih više mi govori od Čistog neba bez oblaka iz K-3 (1963)!

Ona je ‘vodoskok’, o kojem će u njegovoj doku-fikciji Bukovcu govoriti Pansini.

Piove, s druge strane, jest ‘kiša’. Tužan eksperiment u boji, s kojega se slijevaju oblici i pokreti. Slika je odvojena od onoga što nju samu treba mutiti, pripomenut će sam autor. Ali ono iza slike pravi je praznik! Spektakl boja i oblika. Etida o kretanju... ‘dviženije’... čisti pokret u bojama!

Mnogi će današnji digitalni majstor zastati bez daha nad velemajstorstvom Piove.

Novi filmski jezik, pak, bio je postulat. Iz njega će proizići i GEFF (1963-1970). Ono o čemu vrijedi razmisliti. Stoga i bliskost filozofije i filma.

Svojedobno, u razgovoru, otkrio mi je i svog favorita iz svijeta filozofije.

Wittgenstein. Filozofijska istraživanja.

I doista, mnoštvo ‘jezičnih igara’ bit će movensom i Pansiniju. Kako u struci, tako i u semiotici njegova filmskog izričaja. ‘Jezična igra’ svojevrstan je habitus cjelokupnoga Pansinija! Jezična igra eksperimenta koju će pronijeti i GEFF. Taj ‘žanrovski film-festival’ tek je jezična igra, koja zapravo znači nešto sasvim drugo. Susret filmskih stvaralaca bio je onaj esperimentatora.

Stvarali su, sve samo ne žanr. Sve samo ne film narativnog i literarnog koda.

Stvarali su zapravo, teorijski film. Recimo ono što su poslije činili u Transferu.

Žižek + Transfer = GEFF + Pansini.

No, unatoč teorijskoj namjeri, ono što je prije svega ostalo jesu... filmovi!

I to je upravo ‘filozofija GEFF-a’. Slika koja govori više od tisuća riječi.

Siesta (1958) još je bila dijelom klasične metaforike. Iako bez izgovorene riječi, ponudila je jasnu pripovijest o prolaznosti života i nemogućnosti promjene. Žena na drniškom prozoru u jednom popodnevu proživljuje cijeli život. Na samu kraju filma ona je već bez iluzija. Nije se pomaknula kao što ni papir na stolu nije poletio. Pansini će aristotelovski reći: »Vrijeme je mjera promjene«. Tako je i cijeli jedan život stao u popodne, u pet metafizičkih minuta njegova filma.

Zahod (1963), posvećen Makavejevu, gefovski je eksperiment. Nova poetika... novi filmski jezik. Metafora je prešla u metonimiju. Filmska priča u priču o filmu.

Starac ispred korčulanskoga zahoda također proživljuje cijeli život. Izlazi iz zgrade, nosi kantu, grabi vodu iz mora... vraća se. Uz Gloomy Sunday Billie Holiday sve se doimlje vječnim... izmjena tona i tišine... ulazak ljudi, starčev izlazak...

No jednom starac ode da se više ne vrati... dolazi žena oko koje trčkaraju djeca...

Nakon kratke pojave vedrije For all we know vraća se Gloomy Sunday! Život ide dalje... Vječno vraćanje kao novo poimanje vremena... Nietzsche nasuprot Aristotelu. A već prije sama kraja filma imali smo natpis »Kraj«... Starac je otišao...

Kamo? Tek kući... u mirovinu... možda u smrt... u svakom slučaju ušao je u povijest hrvatskoga filmskog eksperimenta. Blankovi, zatamnjenja, greške... zvuk, tišina... svi se ovi elementi slijevaju u pastiš amaterskoga filma. Postmoderna metonimija.. i prije sama ‘postmodernog pastiša’...

Stoga je i Pansini prvi, točnije nulti majstor amaterskoga filma, njegova paradigma.

Misliti film... živjeti film... Dramatika pretočena u skrivenu kameru koja prati život...

A Billie Holiday? Ona postaje prvom damom hrvatskih eksperimentatora.

Billie Holiday prebiva u Gotovčevoj performans-umjetnosti (Tribute to..., 1996), a, uz Fritza Langa, udobno se nastanjuje u Faktorovim Ratnim spotovima (1992). Faktor je Pansinijev duhovni sin i u snimkama ratnog Osijeka Das Lied ist aus (2004), gdje sublimira njegovo Pismo iz Hrvatske (1991).

Bukovac je Pansinija uhvatio in medias res... Poput Žižeka u Pervert's Guide to Cinema i Pansini je vraćen na mjesta svog ‘kreativnog zločina’! Dok hoda Korčulom, dok priča u Kinoklubu Zagreb, čini se da je sve isto... a opet posve drukčije...

Vrijeme kao vječno vraćanje jednakog... Vrijeme kao mjera promjene...

Jedina, malena, a opet toliko važna Bukovčeva intervencija u Pansinijevu životnu priču jest u pretapanjima... iz filma u stvarnost, iz stvarnosti u film...

Poetski jednostavno i čisto. Bukovac, majstor ‘energije videotrake’, maestralno je pretopio dijelove iz majstorovih filmova u svoje bilježenje njegove priče života...

Na korčulanskim obalama vrti se scenografija Brodova koji ne pristaju... Konopac iz filma ponovno završava u rukama autorâ novog filma o njegovu autoru...

Metafilmska dimenzija dijelom je Bukovčeva eksperimenta kojom iskazuje hommage Pansinijevu eksperimentu.

I na koncu…Ne treba se Pansini sramiti svog filma. Njegova je poetika sugestivna i danas. Samo smo se mi promijenili... Čini nam se da digitalni aparat više ne prenosi magiju analognoga zapisa. Zbog toga smo malko i posramljeni.

No Pansini je i u tome na ‘razini svoje epohe’. On je uspostavio dijalog sa svojom epohom. Narodna tehnika bezbolno se prelila u up-to-date tehnologiju.

Danas svatko može snimiti film na malko boljem mobilnom telefonu.

Ali, gdje je onda film? A gdje sam onda ja?

Nije svakomu suđeno da napravi djela iz vlastita promišljanja. Iz vlastite ljubavi i života s filmom. Pansini je jedan od rijetkih.

Uspostavio je dijalog s aparatom. Postao je sugovornikom filma. Komunicirao je s njime kao s najdražim prijateljem.

I tu je onda film. I tu je onda on. Brodovi ne pristaju... ali film je našao svoju luku u liječniku i filmašu Mihovilu Pansiniju.

Misliti film.. razgovarati s njime... Živjeti film...

Mihovil Pansini... naš prvi velemajstor amaterskog filma!

Marijan Krivak