POVODI

Danska iskustva, hrvatska ignorancija

Danski filmski institut u gostima 17. dana hrvatskog filma

U okviru 17. dana hrvatskoga filma održano je zanimljivo predavanje o sustavu funkcioniranja u svijetu filma veoma respektabilne institucije, Danskog filmskog instituta – DFI (Danish Film Institute), krovne filmske organizacije u toj zemlji. U ime Instituta na Danima je gostovala Pernille Munk Skydsgaard, načelnica Odjela distribucije i promocije, a moderator predavanja bio je Hrvoje Juvančić.

Iako se zbog loše koncepcije predavanja od strane organizatora predavanje svelo na razgovor između danske gošće, prevoditelja i moderatora, a uključenost publike bila je relativno slaba, čak se i u takvu obliku 'predavanja' moglo saznati dosta korisnih informacija.

Tako su se u početku nizali ponajprije statistički podaci, koji su itekako korisni za usporedbu sa stanjem na našem, domaćem tlu. Prosječan budžet za danski film koji je sufinancirao Institut iznosi 2,3 milijuna eura, od čega 34 posto 'pokriva' Institut (u Hrvatskoj se omjer kreće oko 80posto na milijun eura). Godišnje se prosječno snimi dvadeset cjelovečernjih filmova. O kvaliteti kinematografije svjedoči i podatak da se čak osam danskih filmova nađe na top-listi dvadeset najgledanijih filmova u danskim kinima. Treba li uopće iznositi hrvatske brojke u tom kontekstu?

Ono što neizostavno 'upada u oči' danska je posvećenost (čitaj: briga i pažnja) prema kinematografiji namijenjenoj dječjem uzrastu. Tako je primjerice 2006. unutar onih dvadeset filmova bilo čak osam dječjih, što je nevjerojatnih četrdeset posto. I tu je usporedba sa situacijom u Hrvatskoj, gdje se dječja kinematografija svodi na Duh u močvari, gotovo nemoguća. Žanrovski gledano, dansku dječju produkciju čine raznovrsni filmovi: od 3D-animacije do obiteljskih drama primjerenih dječjoj dobi. Posvećenost klincima potkrepljuje i podatak o postojanju posebnih 'audio-vizualnih' centara za djecu i mladež. Iz svega proizlazi da su Danci prilično dobro 'detektirali' stanje na tržištu. Jer, apsolutno je vidljivo da se dob za aktivno praćenje bilo kakve vrste audio-vizualnog programa rapidno smanjuje (za to su najbolji primjer Teletubbiesi). A djeca su veoma zahvalni potrošači. Ili bolje rečeno, njihovi roditelji, koji na taj način postaju sekundarna ciljana skupina.

Kada se sve zbroji, cjelokupna danska strategija čini se veoma dobra i od njih možemo štošta naučiti. Utoliko je primjerenije upitati se zbog čega su hrvatski producenti, koji u Hrvatskoj nemaju prilike tako blisko komunicirati s profiliranim stručnjacima svjetskoga glasa u tom području i s njima razmijeniti iskustva, ignorirali to predavanje. Kritika se, osim na postojeće profesionalne producente, odnosi i na one buduće, odnosno studente produkcije, čija se prisutnost jedva može prikazati i prstima jedne ruke.

Marija Ratković