MM izlog

HOMMAGE LOTTI REINIGER

Draž i gracioznost, nježnost i ljepota, domiš- ljatost i razigranost - mnogo je riječi kojima bi se moglo opisati siluete i filmove silueta Lotte Reiniger. Mogla bi se spomenuti poezija i ženstvenost. I veselje i humor. Naravno, i mašta. Ali, prije svega, čarolija. Čaroban, to je čaroban svijet. Ti su filmovi ispunjeni čarolijama, kao i priče u njima ispričane. To mora biti čarolija. Vrlo moćna i nevjerojatno djelotvorna čarolija. Samo čarolija može objasniti snagu kojom se kraljevna mogla tisuću i jednu nuć braniti od silnika. Samo čarolija može objasniti ustrajnost koja je Lotti Reiniger trebala tisuću i jednu noć, tri duge godine - od 1923. do 1926, da bi dovršila nevjerojatnu zadaću i stvorila dugometražni animirani film, prvi film te vrste u cijeloj povijesti filma. Vjerojatno je čarolija navela umjetnike poput Bartoscha i Waltera Ruttmanna da postanu skromni pomoćnici, nakon što je Lotte, svojom snažnom osobnošću, već toliko opčinila Carla Kocha da je postao njezin suprug. Vjerojatno je čarolija natjerala čak i najstrože kritičare da padnu u ekstazu vidjevši premijeru filma Princ Ahmed. Balasz je, primjerice, govorio o čistom filmu. Brecht se ponosio jer mu je dopušteno sprijateljiti se s Lotte i Carlom (u jednoj elegiji iz 1945. oplakao je, srećom prije vremena, Carlovu smrt). Jean Renoir, s kojim je Lotte bila vezana vrlo dubokim intelektualnim afinitetima, priredio je francusku premijeru filma u Parizu. A tako je ostalo sve do danas. Čarolija i draž: te dvije osobine osjetio je odonda svatko tko je vidio te slike, taj film i sve druge filmove što ih je snimila. Barem svi oni čista srca, jer ti filmovi grubijanima ne znače ništa. Uzmimo, primjerice, Markizinu tajnu. Mali film, jedva tri minute dug. Film koji se ne nalazi gotovo ni u jednoj filmografiji Lotte Reiniger, a i ona će ga sama poslije zaboraviti. Remekdjelo, prekrasan, možda čak i njezin najljepši film. Dakako, nije to njezino najveće djelo; to će zauvijek ostati Princ Ahmed, ako ni zbog 22 MM IZLOG čega drugog, a onda zbog svoga posebnog mjesta u povijesti animiranoga filma i filma općenito. Ovaj put riječ je o bijelim likovima na crnoj pozadini. Mogla bi to biti greška; možda je riječ samo o negativu. Sama Lotte Reiniger nije mogla dati nikakvu informaciju o tome; film je ponovno pronađen u arhivima kompanije Beiersdorf AG tek nakon njezine smrti. No to se jedino uklapa, a filmu čak daje dodatnu draž. I njegova je priča o čaroliji i dražesti, čari što je graciozna ljepotica baca na svoga ljubavnika. On je očaran, očaran njezinom ljepotom, a osobito njezinom bijelom puti. Pjeva joj neizostavnu serenadu pod mjesečinom. Dakako, film je snimljen 1923. godine, pa je nijem. Unatoč tome, čarolija odjekuje, i čini nam se da čujemo kako note cure ekranom: Mozartova serenada, Rameauova baletna glazba, slatka melodija. Čarolija? To malo blago zapravo je promotivni film. Ljupka i privlačna djevojka baca čari na svojega obožavatelja zahvaljujući, kako nas obavješć uje tekst na kraju filma, losionu za kožu, proizvodu koji se i danas nalazi na policama robnih kuća: ono što mladu ljepoticu čini tako privlačnom jest Nivea. No prava tajna u Markizinoj tajni jest sposobnost Lotte Reiniger da stvori čaroliju svojim slikama. Čak ni danas film nije izgubio ništa od svoje čarolije - naručivanje tog filma od Lotte Reiniger, tada još posve nepoznate umjetnice, za Niveu i Beierdorf bila je investicija koja se tako rijetko isplati u slučaju promotivnoga filma. Producent je slučajno bio nitko drugi nego avangardist Julius Pinschewer. Svakako, nježan i krhak filmić. Napravljen je prije nego što se Lotte Reiniger, zajedno sa svojim suprugom Carlom Kochom i društvancem pomoćnika, prihvatila jednog od najvećih pothvata u povijesti animiranoga filma: stvaranja Pustolovine princa Ahmeda od tristo tisuća snimaka - a isto tako i majstorstva koje se sastojalo u tome da se ni jedne sekunde to iscrpljujuće postignuće u filmu ne zapaža. Studijsku opremu osigurao je bankar Louis Hagen, čije su petoro djece, zajedno s nekolicinom djece iz susjedstva, privatno podučavali Lotte i Carl u nekoj vrsti otvorene škole, koja se više ravnala prema dječjima potrebama nego prema unaprijed izrađenu nastavnom programu. Poslije, nakon Drugoga svjetskog rata, Reinigeri su živjeli u Londonu i snimali filmove prema bajkama iz Njemačke i drugih zemalja. Angažirala ih je kuća Primrose Film Production, koja je također pripadala stanovitom Louisu Hagenu - sinu Ahmeda-Hagena. On je bio jedan od učenika Lotte Reiniger, a i danas se s veseljem sjeća kako je rad na tom velikom projektu bio dio poduke. Da bi snimila film, mlada filmašica adaptirala je priče iz Tisuću i jedne noći. Spojila je nekoliko zasebnih priča kako bi stvorila kontinuiranu priču o Aladdinu i Ahmedu, o princezi Pari Banu, o kineskom caru, o tajanstvenoj kraljevini Wak Wak, o dobrim vješticama i zlim čarobnicama. Da, i u tom filmu ima mnogo čarolije, a dobre i zle sile podjednako se služe čarobnim moćima kako bi porazile protivnike. Možda baš te scene, kad slapovi svjetla svjetlucaju ekranom tijekom okršaja između dobrih i zlih duhova, ponajbolje pokazuju umijeće Lotte Reiniger. Siluetni filmovi - to zvuči kao nešto ukočeno i nespretno. No istina je nešto posve drugo: ti filmovi, a osobito Ahmed, nevjerojatno su živahni i prozračni. No ne bismo se smjeli dati prevariti. Tu prozrač nost bilo je teško postići, a iza svega toga stoji golemi rad. Lotte Reiniger uvijek je to prikazivala kao nevažno. Kada objašnjava svoju tehniku, sve zvuči tako jednostavno:

Walter Schobert