Mediji i edukacija

Mediji u vrtiću (4)

Značenje računala i računalnih igara kao novih medija

Računalne igre sve više prodiru u domove, zaokupljajući pozornost i djece između tri i šest godina. U vrtićima u nas one su znatno manje dostupne, no gledajući opći razvoj to će potrajati još samo kraće vrijeme. Industrijski trend maksimalno se trudi učiniti popularnima brojne likove u više medija istodobno, od tiska, preko igrački, televizijskih serija, filmova do računalnih igara. Roditelji i u ovoj situaciji reagiraju slično kao kad su u pitanju televizija i video, smatraju- ći da računalne igre oduzimaju slobodno vrijeme djece, odnosno da oni zapuštaju, po njihovu miš- ljenju, neke druge mnogo korisnije sadržaje. Zaljubljenost djece u pojedine likove može se objasniti na osnovi popularnosti Pokémona. Oni moraju biti paženi i maženi kako bi preživjeli. Vanjština im nalikuje na dojenče. Zbog toga svatko na njih reagira instinktivno, kao što se u životu ponaša u susretu s malim, slatkim bićima, bilo ljudskim ili životinjskim. Tomu valja pridodati programiranu dramaturgiju dobro-loše, što je djeci pristupačno, jer oni tu shemu razumiju bez većih problema, čime je osigurana maksimalna identifikacija. Brižnost oko maloga monstruma od djece traži stanovitu aktivnost koja je slična brizi oko maloga kućnog ljubimca. Ti su likovi u najmlađih odraz njihovih želja i strahova, mogućnost da se ovlada problemima. Sličnu funkciju prije su imale bajke. Danas su mediji ti koji pričaju priče i nude građu za snove. Posebice za onu djecu u koje nedostaje komunikacije s roditeljima i braćom, mediji su vrlo atraktivan bijeg. Kad govorimo o računalnim igrama, dosta velik problem je vrijeme koje se provodi uz računalo, i to je ono što najviše ljuti roditelje. Stoga je potrebno uspostaviti vremenska ograničenja, po mogućnosti u dogovoru s djecom. To može biti dogovor kako će se dijete igrati dok ne obavi neku zadaću, postigne neki cilj i slično. U vrtiću se pak odgajateljima preporučuje da na temelju računalne igre pokušaju stvoriti male igrokaze, čime će znatno proširiti mogućnosti, kako pravila igre, tako i njezina tijeka, a mogu se domisliti i nove priče. O tome da li u vrtiću treba još jedan ekran, sada računalni, postoje dvojbena razmišljanja. Oni koji su za smatraju da je računalo sastavni dio života i žele da se računalo nalazi i u vrtiću kao što se nalazi i u mnogim domovima, a u onim slučajevima kad djeca dolaze iz obitelji bez računala itekako je važno da se s njime sretnu u vrtiću. Računalo danas nudi brojne mogućnosti, od igranja do učenja, s time da se one isprepleć u i da je računalo zahvaljujući multimediji za djecu vrlo privlačna igračka. Ako tomu dodamo internet kao novi prozor u svijet, posebice kad se posjećuju dječje www stranice, uživanje koje se treba pažljivo usmjeravati rezultirat će neočekivanim rezultatima. Protivnici računala smatraju da virtualni svijet potire zbilju, da će djeca biti još izoliranija u svom svijetu. Oni misle da je vrtić poglavito mjesto socijalnog učenja, da se uporabom računala počinju ranije učiti neki sadržaji, što je ipak zadaća osnovne škole. Za te različite stavove postoji niz dodatnih argumenata, no sve se svodi na poznata polazišta. Mišljenja smo da je svakako mjesto računala u vrtiću, ali da ta primjena mora biti razumno strukturirana. Nije pedagoški, nego izrazito štetno, djecu u vrtiću suočavati sa zastarjelim tehničkim pomagalima. Izlika kako vrtić nema novca i sl. lako će se prevladati, jer sigurno se za tu svrhu mogu pronaći neki sponzori koji žele da se djeca moderno obrazuju, znajući da je to ulaganje u budućnost. Glede organizacije rada u vrtiću, dosta je važno da uz jedno računalo sjedi najviše dvoje djece i da su im na raspolaganju računalne igre, programi i materijal za učenje, CD-ROM-ovi, jednostavni programi za pisanje, pristup internetu. Važno je s djecom razgovarati o računalu, njegovoj primjeni i korisnosti. Kad računalo postane dio svakodnevna pedagoškog djelovanja, svakodnevni uporabni predmet djece, s vremenom će izgubiti na značenju a tako će nestati i sada još postojeće čuđenje i otpori odraslih Lijepo iskustvo koje se lako može primijeniti u vrtiću izrada je malog dječjeg albuma. Na računalu može svako dijete jednostavnim sredstvima izraditi osobni album. Za to je potreban jednostavan program za pisanje i obradu teksta, jednostavan program za obradu slika, digitalni fotografski aparat i skener. Ako te uređaje ne posjeduje vrtić, sigurno će ih rado posuditi roditelji. Djeca skupljaju fotografije, slike koje su sami nacrtali, članke i fotografije koje su izrezali iz novina i časopisa a koje govore o sadržajima što njih najviše zanimaju. Sada će skenirati taj materijal i stvoriti svoju osobnu stranicu. Napisat će što žele, možda i osobne podatke, u čemu će im naravno pomoći odgajatelj (koji mora biti informatički pismen), a kada sve to bude završeno, stranica se može otisnuti pisa- čem i pridodati albumu. Tako će nastati spomenar stvoren računalom, koji će djeci biti lijepo sjećanje na vrijeme provedeno u vrtiću. Osim toga svaka stranica ostaje u računalu i moguće ju je na zaslonu (monitoru) pogledati u svako doba ili je poslati internetskom vezom kome god se želi. Zaključak Mediji su sveprisutni. Nije moguće da ih zaobiđe ni vrtić. Otpori koji se pritom javljaju rezultat su neobrazovanosti odgajatelja, njihove česte pasivnosti, nepraćenja novih trendova i automatskog osuđivanja novoga, onoga što se dovoljno ne poznaje. Više se ne smije dogoditi da je mnogo toga djeci dostupnije u kući nego u vrtiću. Primjena medija u vrtiću, kao i u domu, treba biti pod stanovitom kontrolom, po mogućnosti, koliko to god mukotrpno bilo u dogovoru s djecom. Nazovimo to medijskom disciplinom ili još bolje samodisciplinom. Zaostajanje u medijskoj kulturi mladih zaostajanje je u kulturi općenito. Novčani problemi oko nabavke pojedinih tehničkih uređaja danas se ipak mogu riješiti sponzorstvom, jer sponzori rado pomažu svaku obrazovnu ustanovu, a posebice vrtić. Izlika da je to nemoguće samo govori o neodgovornosti odgajatelja, o nebrizi za medijsku pismenost djeteta. Svaki odgajatelj nužno se mora medijski educirati jer samo će tako biti medijski kompetentna osoba, odnosno i medijskog pedagoga, što je dio pedagogije što danas dolazi do izra- žaja sve više i više. Odgovornost za medijsku kompetentnost djeteta sasvim sigurno započinje u vrtiću, tu dvojbe nema.

Krešimir Mikić