Medijska kultura u nastavi

MEDIJI U VRTIĆU (2)

Mediji i dječja svakidašnjica

Krešimir Mikić




Iako se danas često može čuti kako je ovo medijsko djetinjstvo, ipak valja reći da djeca predškolske dobi rade i mnogo što drugo, što nije samo sjedenje pred televizorom i gledanje videokaseta. Pritom poglavito mislimo na igru, kod kuće, prijatelja, u susjedstvu ili na igralištu. Ako djecu pitamo čime se najradije bave, odgovor će biti igranje s prijateljima ili igranje izvan kuće. Ako je tome tako, valja se upitati zašto djeca ipak odmah nakon igre navode kao najdraže medije i koja je uloga medija u njihovu životu.

Televizija je, to možemo sa sigurnošću reći, primarni medij koji zanima djecu. Tome je razlog znatna ekspanzija televizijskih programa, a dakako i činjenica što danas praktički svako kućanstvo posjeduje barem jedan televizijski prijamnik.

U male djece čitanje priča uživo (čitaju ih roditelji ili baka i djed) još je na prvom mjestu, bez konkurencije.
Tomu valja pribrojiti u posljednje vrijeme i veliko zanimanje za računalne igre i računalo.

Često se roditeljima predbacuje kako njihova djeca previše sjede pred televizijskim ekranom. To je sigurno i nedovoljno argumentirana ocjena, izjava koja je postala opće mjesto. Naime, osobni čimbenici u svakom pojedinom slučaju imaju znatnu ulogu pri procjeni što je previše, a što predugo.

Sasvim sigurno u Hrvatskoj je nemalen problem činjenica da praktički ne postoji pravi dječji televizijski program, dječji kanal, kao što je to u većini zapadnih zemalja.
Pokušamo li na temelju europskih istraživanja i nekih skromnijih u nas, utvrditi koliko predškolska djeca gledaju televiziju, to će u prosjeku iznositi oko 75 minuta dnevno.
Ako detaljnije istražujemo sada i s obzirom na onu djecu koja rijetko prate televizijski program, dolazimo do okvirnih 145 minuta dnevnog gledanja.

Naime, svjetska istraživanja, poglavito ona u Njemačkoj, govore o tome da oko 43% predškolske djece uopće ne gleda televiziju, da oko 12% dnevno gleda oko 60 minuta televizijski program, a da svega oko 6% te populacije provodi uz televizijski prijamnik više od tri sata dnevno.
Medijski pedagozi tvrde da duljina gledanja televizijskog programa nema nikakvog značenja glede učinkovitog djelovanja televizije. Djeca rabe televiziju prema osobnim potrebama, prema obiteljskoj situaciji i svojem interesu.
Primjerice Ivan, kojega je majka pokupila u vrtiću nije nakon toga u mogućnosti igrati se s majkom. Ona prvo mora pripremiti ručak. Njegov dan bio je vrlo naporan, jer je u vrtiću u relativno malom prostoru mnogo djece, za lošega vremena nema mogućnosti igre izvan zgrade, a osim toga u vrtiću je bila i velika buka, te on sada traži malo mira. Smiraj pronalazi u gledanju crtića na televiziji. Oni mu znače stanoviti otklon od dinamičnih dopodnevnih događanja. Često sjedi i cijeli sat ispred televizijskog ekrana čekajući da ga majka pozove jesti.

Marija ima stariju sestru koja odmah nakon škole sjeda ispred televizora. Kako je otac nezaposlen, često se događa da je televizor uključen već od ranog jutra. Marija bi se rado igrala u miru ili s prijateljima, ali kućna situacija to joj ne omogućava.

Željka posebice voli gledati filmove o životinjama. Pozorno prati kada su na programu a mnoge od njih snima i na videokasete. Ta vrsta filmova zanima i njezinu majku pa tako zajednički provode nekoliko sati, a poslije i razgovaraju o tome što su gledale.

Sve troje djece, s obzirom na dob, provode dulje vremena uz televizor, od jednog do dva sata dnevno. Osobna situacija svakog od njih je drukčija. Dok Ivanu televizijski program znači opuštanje, pri čemu često neke stvari koje gleda i ne razumije, Željka gledajući televiziju želi više saznati o svijetu, što više uživati u snimkama životinja i prirode.

Marija nema mogućnost izbora što bi gledala, jer to određuju njezini roditelji, odnosno starija sestra. Stoga za nju televizija u prvom redu znači zajedništvo s obitelji.
Statistički podaci o tome koliko predškolska djeca gledaju televiziju daju samo površne rezultate, jer često zanemaruju individualne slučajeve. Česte konstatacije, a i prigovori, kako djeca previše gledaju televiziju, traže pomniju analizu. Gledanje je televizije i socijalno obilježeno, u što je i te kako uključen i obiteljski krug.
Osim televizije, i drugi elektronički mediji postaju sve važniji u svakodnevnoj životnoj okolini predškolskog djeteta. To se posebice odnosi na računalne igre. Tržište je nepregledno, bilo da je riječ o programima za zabavu ili učenje, a nedostaje sustavno praćenje ponude na tržištu. To je veliki problem jer je upravo kakvoća ponuđenoga vrlo raznolika.

Koliko vremena djeca stvarno provode uz računalo za sada je nepoznato. No, ako promatramo djecu pokraj računala, brzo ćemo uočiti da igre, CD-ROM-ovi i dr. oduzimaju znatno više njihovoga slobodnog vremena od gledanja televizije.
Time se povećavaju problemi glede vremena koje se rabi za medije, a što pred medijske pedagoge postavlja jasan zadatak kako već vrlo rano i u djece predškolske dobi moraju voditi računa o suverenoj uporabi medija.

Krešimir Mikić