Oko kina

Zatvoreno, do daljnjega

Uz tematski broj časopisa Hrvatska revija posvećen hrvatskim kinima

Časopis Matice hrvatske, Hrvatska revija, utemeljen je davne 1928, a nakon prekida izlaženja poslije Drugoga svjetskoga rata, obnovljen 1951. u Buenos Airesu, u Argentini. Od 1991. ponovno je u Hrvatskoj, a od 2001. računa se obnovljeni tečaj časopisa koji izlazi tromjesečno i ponajčešće se u svakom broju dohvati neke teme koja se učini dominantnom u tome trenutku.
U četvrtom broju šestoga godišta obnovljenoga tečaja Hrvatska revija usredotočila se na problem sve manjeg broja postojećih kinodvorana u Hrvatskoj. Na predstavljanju novoga broja, održanu 30. siječnja 2007. u zagrebačkim prostorima Matice hrvatske, Ivo Škrabalo iznio je najnoviji podatak o samo osamdeset ’aktivnih platna’ u cijeloj Hrvatskoj. Kad se od toga broja odbiju multipleksi, ispada da je u Hrvatskoj jošsamo pedesetak klasičnih kinodvorana. Ne tako davno bilo ih je više stotina. Danas su uglavnom zaključane, razbijenih stakala, s odavno požutjelim natpisima Nema projekcije, Kino ne radi ili Zatvoreno, do daljnjega. U nekima su većdugo posve drugi sadržaji, a dio nekadašnjih kinodvorana više ni fizički ne postoji, jer su srušene ne bi li ustupile mjesto kakvoj javnoj garaži ili prodajnom centru.

Pod skupnim naslovom Nema predstave o nekadašnjem značenju i okrutnoj činjenici nestanka većine kinodvorana u Hrvatskoj pišu Jurica Pavičić, Ivo Škrabalo, Zvonimir Berković, Zoran Tadić, Ante Peterlić, Hrvoje Turković, Vedran Benić, Milorad Bibići Goran Tribuson. Po logici stvari, njihovi su tekstovi nostalgični i uglavnom okrenuti djetinjstvu i mladim godinama, kada im je odlazak u kino istodobno bio nekom vrstom bijega od zbilje i otkrivanja novih svjetova, o kojima se najljepše maštalo bašu mraku kinodvorana.

Jurica Pavičićpozabavio se u tekstu U kazalištu pokretnih slika razornim učincima televizije, zatim videa i konačno multipleksa, kao i tužnom sudbinom zagrebačkoga poduzeća Kinematografi, svojevremeno najmoćnije kinotvrtke europskoga jugoistoka, koja je potonula u mutnim vodama hrvatske privatizacije i posve se ugasila. Pavičićpodsjeća kako su prve kinodvorane u Hrvatskoj otvorene 1908, nakon razdoblja prikazivanja filmova u kavanama, kazalištima ili gimnastičkim dvoranama. U protoku vremena kina su bivala različitima, od raskošnih i bogatih do praktičnih i prolaznih, pa su se i utjecaji iz bijela svijeta znali dotaknuti naših prostora, poput kina u kojima su se nosile 3D-naočale ili drive-ina, preko svojedobnih žurnala koje su šezdesetih godina istisnule televizijske vijesti, do ljetnih terasa po Dalmaciji ili specijaliziranih kina u većim gradovima, posebno za meku pornografiju ili koji drugi omiljeni žanr. Očito je bilo neizbježno da iz istoga svijeta stigne k nama i trend gašenja kvartovskih kina jer u njih više ne odlaze svi (stariji se okreću televiziji ili videu), nego uglavnom mlađarija pa se i prikazivački izbor prilagođava njihovu ukusu. Preostale dvorane po svijetu žive uglavnom kao kulturološka svetišta, dotirane od gradskih ili državnih vlasti i kao podsjetnik na vremena koja su prošla, a poneke i kao mjesto za prikazivanje nekomercijalnih programa. U Hrvatskoj se ovaj proces dogodio u vrijeme rata i tajkunizacije pa je imao drukčiji i negativniji tok. Zato su i žrtve među kinodvoranama teže i pogubnije. Otvaranje multipleksa u Zagrebu i njihova izgradnja u Zadru i Splitu te planovi za izgradnju u Rijeci vraćaju nadu u preživljavanje tradicije odlazaka u kino, pa makar i u ovom obliku, iako Pavičićupozorava da opet kasnimo. Multipleksi se po svijetu lagano gase, jer se nove generacije gledatelja sve više okreću internetu i interaktivnim zabavama, pa je pitanje ide li se i u nas u dobru smjeru? Tomu valja pridodati digitalizaciju preživjelih kinodvorana koja će svakako imati utjecaja na sve, od arhitekture budućih dvorana do ekonomskih parametara prikazivanja. Pa ipak, zaključuje optimistično Jurica Pavičić, film i kinodvorane imaju budućnost, samo je neizvjesno kakva će biti. Sigurno više nikada onakva kakve se danas jošprisjećamo.

Ivo Škrabalo piše Ogled iz kinonostalgije, s podnaslovom Zapisi i prisjećanja kinogledatelja sa 65 godina staža, i sjeća se svojih prvih kinodvorana u rodnome mu Somboru te obilja ponude u Zagrebu, doduše prije pola stoljeća. Uspoređuje gotovo istodobno propadanje dvije važne ustanove s početka i sredine prošloga stoljeća, kavane i kinodvorane. Ritam života i promjena navika uvjetovale su nestanak ili barem lagano umiranje i jednih i drugih. A znano je da su na početku bili skupa, jer je prva filmska projekcija za građanstvo u organizaciji i provedbi braće Lumiére održana bašu pariškoj kavani Grand Café. Uzajaman utjecaj i interferenciju doživljaja filma na gledatelje okupljene u mraku kinodvorane tek treba istražiti.

Ali, gotovo se svaki sjeća svoga prvoga odlaska u kino i prvoga filma koji je vidio. Za Ivu Škrabala to je bio Kraljevići prosjak s Errolom Flynnom, u somborskom Bioskopu Arena, (kinu koje se zvalo i Turul mozgószinház i Bioskop Zvezda, većovisno o vremenu u kojem je djelovalo) negdje prije 65 godina. Bilo je to inače doba u kojem se filmske poljupce ironiziralo glasnim uzvicima ”Šiiic!”. Ali i doba u kojem je odlazak u kino bio svojevrstan ritual. Ivo Škrabalo misli kako je definitivno prošlo vrijeme luksuznih i stilski uređenih dvorana, ali i da će potreba za odlaskom u kino pobijediti sve jeftinija kućna kina, jer će želje za kolektivnim doživljajem filma i osjećajem pripadnosti skupini s kojom se film gleda uvijek biti. Bilo bi dobro sačuvati barem dio tih starih, tradicijskih kinodvorana i zadržati im njihovu svrhu, makar i subvencioniranjem djelatnosti, kaže gospodin Škrabalo.

Zvonimir Berkovićsvoj prilog, naslovljen Manjak argumenata i višak emocija, piše u obliku pisma glavnom i odgovornom uredniku Hrvatske revije Mladenu Klemenčiću, a uspomene o prvim kinodvoranama u kojima je s užitkom gledao filmove odvele su ga čak do Zaječara, srpske palanke na rijeci Timoku, blizu bugarske granice, u kojem je njegov otac gastarbajterovao kao knjigovođa u pivovari. I tamošnje se kino zvalo Bioskop Timok, i bilo je dugo jedino, sve dok nije otvoreno jošjedno, po vlasniku nazvano Mišković. Mladi ga je Zvonimir zapamtio po svojevrsnoj kombinaciji (opet!) kavane i kina i po Snjeguljici i sedam patuljaka Walta Disneya, najljepšem filmu svoga djetinjstva. Skeptičan o smislu takva sentimentalnog prisjećanja i mogućnost da i na taj način bude zaustavljena devastacija i rasap hrvatskoga sustava kinodvorana, Berkovićnaglašava prolaznost vremena i mirno (?) prihvaća njegovu neumoljivost.

Zoran Tadić ironično potpisuje tekst Bolja budućnost, u kojem opisuje svoj krug zagrebačkih kinodvorana, od Mosora, preko Slobode, Like i Kozare do Balkana, i pustolovnih odlazaka na periferiju, gdje su se kina zvala Triglav, Romanija, Kalnik i Bratstvo, a svako je imalo poseban i znalcima prepoznatljiv miris. Partizan je tako mirisao na kolomast, ustajalo, a Mosor na špagerice, Batine tenisice i linoleum, na mladost i optimizam, možda i zato jer je Zoranu bilo najbliže i najdraže, njegovo kino. Balkan (današnje kino Europa, sa zanimljivom i znakovitom promjenom imena početkom devedesetih) mirisao je, jasno, otmjeno i gospodski, a obližnje kino Zagreb više građanski, bez strahopoštovanja. Kosmaj, u Jurišićevoj, bio je sav poseban, od drukčijeg termina projekcija (svi u 4, 6 i 8, a oni u 3, 5, 7 i 9 popodne) do čudnog izbora filmova. Posebna su priča bile kopije filmova, izlizane, iskracane, bez ponekoga kadra, što je, paradoksalno, davalo stanovit šarm gledanju i uživanju u filmu. A sad, kad smo, kažu, stigli u tu dugo najavljivanu bolju budućnost, gdje se filmovi sve više cijene po tehničkoj savršenosti, a sve manje po pravim vrijednostima, čovjek se pita jesu li mu zaista ispunjena očekivanja?

Ante Peterlić vraća sebe i čitatelje u Doba kina, baveći se radikalnim promjenama u filmskom repertoaru tijekom Drugoga svjetskoga rata i odmah nakon njega, ovisno o političkim i drugim prilikama u zemlji, a piše i o djetinjim iskustvima vezanim uz film u rodnome mu Šibeniku. Broj kinodvorana stalno se mijenjao, pa je tako oko Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj bilo pedesetak kina, a početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dakle pedesetak godina poslije, taj se broj popeo na 395! Sad smo opet na pedesetak. Kao da se u ovih stotinjak godina ništa nije promijenilo. Inače, u Šibeniku su postojala dva kina, Tesla i Sloboda, a poslije je otvoreno i treće. Činilo se da tih godina svi idu u kino, bilo zbog filma sama, bilo zbog glazbe, bilo zbog nekih stvari koje su se mogle zorno naučiti, poput onih tema, bilo zato što ničega drugoga nije ni bilo. Zato su mnoga kina, osim popodnevnih i večernjih predstava, imala i matineje, u deset ujutro, jer je zanimanje postojalo i u tom dijelu dana. S vremenom se ustalio i običaj održavanja pretpremijera, u 22.00 sata, pa je u nekim kinodvoranama znalo biti po pet predstava u toku dana. I to prije ere multipleksa!

Hrvoje Turković podsjeća na Rep za karte, jošjednu danas praktično nepoznatu tradiciju, nestalu smanjenjem zanimanja za odlazak u kino i pojavom svih današnjih čuda, poput rezerviranja karte mobitelom i sličnoga. Repovi su nekada bili nezaobilazni, ne samo u poštama, trgovinama i sličnim mjestima nego i ispred blagajni kinodvorana. Repovi su bili važni i zato što se u njima, ne bašuvijek, ali često, pričalo o većviđenim filmovima ili se nagađalo kakav je ovaj koji će se tek pogledati, pa se ta razmjena mišljenja, spoznaja i informacija činila zgodnom za prva učenja i stvaranje vlastitih stajališta o filmskoj umjetnosti. Djetinjstvo provedeno u Crikvenici bilo je zapamćeno, među ostalim, i po tamošnjem kinu Jadran.

Dubrovački novinar Vedran Benićnapisao je tekst Slavica moje mladosti o netom ugašenu istoimenom ljetnom kinu u Dubrovniku, u kojem su sada jošsamo dva preostala kina, dok ih je prije pedesetak godina bilo nekoliko. Prva je kinopredstava u Dubrovniku, koliko se zna, održana 1906, u Bondinu kazalištu, na prijelazu 1907/1908. sagrađena je prva montažna kinodvorana, a pola godine poslije i stalno kino Admirinda. Uoči Prvoga svjetskog rata otvara se i drugo kino u Dubrovniku, Grande elektro-bioskop sa čak dvjesto sjedala, a desetak godina poslije postoje većtri. Pedesetih se godina prošloga stoljeća dubrovačka kina zovu Sloboda i Gruž, a ljetno dobiva ime Slavica. Potkraj pedesetih otvara se i kino Jadran, s 400 mjesta u parteru i na balkonu, a djeluje i ljetno kino Jadran pa uskoro i ljetno kino Lapad. Tako Dubrovnik ima šest kina sa ukupno 2400 sjedala, koja su dobrim dijelom stalno popunjena.

A danas se jedva održavaju preostala dva. Benićje za kino Slavica bio i obiteljski vezan, jer je rođen, odrastao i proveo cijeli život u neposrednoj blizini kina za koje je njegov stric Slavomir Benić, dipl. arh., projektirao svojedobno najsuvremenije platno golemih dimenzija, a baka sve filmove odreda gledala s njihova balkona, čitajući titlove pomoću pomorskog dalekozora pokojnoga muža, kapetana duge plovidbe!

I splitski novinar Milorad Bibićpodsjetio se svoga Odrastanja u spliskon kinu Tesla, gdje se prije svake projekcije obvezno moglo (i moralo!) pogledati Filmske novosti. Više od njih sjeća se svoga prvog filma, Obračun kod O.K. Corrala, u kinu Balkan u Splitu. Zanimljiva je bila transformacija od ljubitelja vesterna do obožavatelja erotskih filmova, ma koliko potkraj šezdesetih oni bili nevini i tek s nagovještajima onoga što će se za dvadesetak godina premetnuti u beskrajne nizove eksplicitnih scena. Možda su bašzato, zbog tog nagovještaja, i bili tako privlačni? U splitskim kinima neko je vrijeme postojao i običaj dočeka Nove godine, kad bi se film tek na koju minutu, oko ponoći, prekinuo, pa se nakon čestitanja nastavio vrtjeti dalje. Ipak, kaže Bibić, najveći je gušt bio ići u kino Tesla. Tamo se za vrijeme filmske predstave pušilo (dok je to bilo strogo zabranjeno!), slušali bi se prijenosi nogometnih i košarkaških utakmica, na prvim tranzistorima koje bi netko važno donio u kino, grickale se sjemenke, a išlo se bogme i na ljubavne sastanke, uostalom, kao i danas.

A Goran Tribuson razmatra u tekstu Partizanska škola svoje gledateljske početke u kinu danas nepopularna imena, za koje tvrdi da je u njegovu životu imalo jednaku važnost kao Borges, stripovi ili glazba Rolling Stonesa. I njega cijeli život prati miris jednoga od dva bjelovarska kina njegove mladosti, onaj neponovljivi miris lizola, raskužnoga sredstva protiv gamadi, od kojeg nisu ugibali samo žohari i slični kukci, nego i nešto veća stoka sitna zuba. Tribuson tvrdi da su njega i njegovu generaciju odgajali kinodvorane i filmovi koji su se vrtjeli u njima, jer školu bašnisu voljeli, a crkve su bile izvan mode, pa je film u mraku kinodvorane bio ono opće mjesto na kojem se učilo da žene često vole barabe, da sklonost pustolovini i nije tako loša sama po sebi i da postoje i neki drugi svjetovi, sad da l’ bolji il’ gori od ovog našeg, svejedno, ali drukčiji, nepoznatiji, tajanstveniji i privlačniji u svakom slučaju. No, kao i svemu lijepomu na ovome svijetu, i filmu i kinodvoranama je na neki način odzvonilo, malo zbog televizije, pa zbog raznih varijanti kućnih kina, i uskoro se stiglo do stanja u kojem smo danas. Problem je bolno jednostavan: drugim se umjetnostima čovjek može baviti na razne načine i u raznim ambijentima, ali uživati u filmu, zaista uživati, može samo u kinodvorani. A njih je sve manje i manje.

Kino Europa

Zaljubljenicima u gledanje filma u kinodvorani, za koje s pravom tvrde da se ništa s time ne može usporediti i da je užitak dijeljenja emocija koje pritom nastaju s drugim gledateljima, neponovljiv miris dvorana, sitni, a važni rituali prije ulaska u dvoranu i za vrijeme gledanja filma, da je sve to bašono pravo zbog čega je valjalo ići u kino, tim je dakle zaljubljenicima ovo štivo dragocjeni podsjetnik u kojem će i sami pronaći obilje vlastitih sjećanja, bez obzira na vremena, gradove i kinodvorane o kojima devet autora piše, prepoznatljive i podjednake i drage.

Nedostaje tek jedna sitnica: preporuka, recept, mišljenje o mogućnostima povratka na staro ili barem zaustavljanja procesa gašenja kinodvorana, u nas i u svijetu. Ako je tako nešto uopće moguće? Zaista, umire li kino?

Duško Popović